Dr. Žarko Koboević: Jahte i barke su puno veći zagađivači mora od kruzera

Foto: Facebook

DUBROVNIK – Vijesti o zagađenju mora na dubrovačkim plažama, ove godine stižu, gotovo svakodnevno. Što je uzrok tome? Svakako fekalne vode koje se ispuštaju u more, ali gdje i tko pušta kanalizaciju i na kraju krajeva zašto, kad svi živimo od čistog mora? Dio odgovora na ova pitanja dao je za Dubrovniknet pročelnik Pomorskog odjela sveučilišta u Dubrovniku doc.dr. sc. i upravitelj stroja Žarko Koboević.

Tema njegove doktorske disertacije i istraživanja bila je upravo utvrđivanje povezanosti između brodova, brodica, jahti, jedrilica i kruzera na zagađenje dubrovačkog akvatorija fekalnim vodama s plovila. Više od godinu dana Koboević je sam sakupljao uzorke mora dva puta mjesečno na osam lokacija dubrovačkog akvatorija i došao do zanimljivih zaključaka, ali i preporuka za državnu i lokalnu vlast, koje bi mogle, izmjenom zakonskih propisa i samoorganizacijom, znatno poboljšati situaciju.

Zašto nam je more ove godine više nego prošlih toliko zagađeno fekalnim vodama?

– Prvo recimo da kanalizacija s kopna, osobito izlijevanje septičkih jama direktno u more ili rijeku, zagađuje najviše. Kanalizacija grada Dubrovnika i Rijeke dubrovačke, kao i mnogih drugih kanalizacije u svijetu, svodi se na to da se koristi čista, pitka voda za transport fekalija. Što je kad objektivno pogledate potpuno suludo. To generira zagađenje okoliša, utječe na zdravlje i stvara ogromne troškove. Dakle trenutno mi ispuštamo sve naše otpadne vode potpuno neobrađene u more. Od naših stanova do kolektora, razvlačimo cijevi, čista voda gura fekalije do filtera koji filtriraju samo veće mehaničke čestice da se ne bi oštetile pumpe, ali ne mijenjaju sastav otpadne vode. Ta neobrađena voda ide u more.

Glavni sustav ima završni ispust defora Petke jednu nautičku milju na dubini od 100 metara. Župa dubrovačka isto ima svoju kanalizaciju, ali tamo ne znam koliko daleko od kraja i na koju dubinu otpadne vode izlaze, ali svakako izlaze u župskoj vali. Hidroelektrana u Platu doprinosi morskim strujama i pročišćavanju župske vale, bez obzira gdje ispust bio te nosi dalje otpadne vode prema otvorenom moru.

Fekalne vode su pune deterdženata, sapuna, a naravno i onoga osnovnog, fekalija najčešće se zadržavaju na dubinama i rijetko kad ih uzgonske struje dovedu na površinu. No ako u sastavu ispusta ima dosta ulja, koja su lakša od vode, može doći do isplutavanja fekalne vode na površinu. One se dalje kurentom prenose niz obalu. Teoretski ispust Petke jednu nautičku milju od obale na 100 metara dubine, ako je cijeli sustav uredan i nigdje ne propušta, ne bi trebao biti uzrok zagađenja. Ako su cijevi oštećene, onda će fekalne vode izlaziti prije samog ispusta. U kakvom je stanju cijev, ne znam i ne mogu nagađati, ali postoji i ta mogućnost. Pročistač fekalnih voda, nažalost trenutno postoji samo u Zagrebu, a svi naši primorski gradovi imaju sustav sličan dubrovačkom.

Druga fekalna zagađenja s kraja mogu biti od fosa, koje se prelijevaju, propuštaju u more, tamo gdje nema kanalizacije, a potom slijede zagađenja s plovnih objekata, znači svega što se kreće po moru. Način na koji se na plovilima skuplja kanalizacija ovisi o veličini i mogućnost zadržavanja otpadnih voda te autonomije svakog plovila. Ono što sam ja istražio u svojoj disertaciji je koliko plovila fekalnim vodama zagađuju more.

Prije nekoliko godina govorilo se o velikim zagađenjima mora od strane velikih brodova na kružnim putovanjima, na kojima boravi i do 3 000 ljudi. Jesu li brodovi na kružnim putovanjima najveći zagađivači mora fekalijama?

– Kako sam dugo radio kao upravitelj stroja, među ostalim, i na kruzerima, znam kako to funkcionira. Ti veliki brodovi imaju uređaje za pročišćavanje fekalnih voda, a imaju i mogućnost zadržavanja tanka i do 36 sati, bez pražnjenja. Znao sam unaprijed da fekalna zagađenja uz obalu ne mogu biti od njih, ali htio sam napraviti sustavno znanstveno istraživanje i argumentima utvrditi koji brodovi najviše zagađuju more fekalijama.

Brodovi na kružnim putovanjima, kao i drugi veliki brodovi u međunarodnoj plovidbi moraju poštivati propisana pravila Marpol konvencije, a to znači da svaki takav brod mora imati pročistač fekalnih voda, koji ne samo da mehanički obrađuje fekalije, nego i mijenja sastav te vode. U obalnim morima brodovi ne smiju ispuštati neobrađenu vodu, a svako ispuštanje zabilježeno je putem satelita, koji ih prati i dojavljuje inspektorima. Ako brod ispušta obrađenu vodu u luci ili uz obalu, ona prema tome mora biti testirana, a kriteriji kojima treba udovoljavati dvostruko su stroži i do 3-4 puta od onih koji se dozvoljavaju na plažama, prema Uredbi o kvaliteti vode za kupanje.

Prije ispuštanja mjeri se kiselost vode, koliko ima kisika, koji je potreban za život aerobnih bakterija, kontrolira se koliko ima fekalnih koliformnih bakterija i plutajućih čestica. Kad se zadovolje ti kriteriji, voda se može ispustiti i u luci, a ako kriteriji nisu zadovoljeni, voda se zadržava na brodu. Treba naravno reći da Marpol konvencija dozvoljava velikim brodovima da neobrađenu fekalnu vodu ispuštaju na udaljenosti 12 nautičkih milja od obale i dalje.

Kakva je vjerojatnost da ta neobrađena fekalna voda bude uzrok zagađenja mora uz obalu?

– 12 nautičkih milja je oko 24 kilometra od obale. Osim daljine, propisana je i brzina plovidbe tijekom ispuštanja, tako da je to dosta bakterijama razrijeđena voda. Uz kurente brzinom jedne milje na sat ta voda teoretski može doći do obale za 12 sati, ali tijekom tog putovanja štetne bakterije i virusi već su proveli 12 sati u slanoj vodi i već su poumirali. I da dođu do kraja ne mogu uzrokovati zagađenje.

Dakle, Vi ste utvrdili da kruzeri nisu glavni krivci zagađenja dubrovačkih plaža?

– Da i imam relevantne podatke i argumente. Više od godinu dana, dva puta mjesečno uzimao sam uzorke mora, među ostalim na mjestima gdje se zadržavaju kruzeri na Kantafigu i na sidrištu kraj Lokruma. Uz svaki uzorak koji sam uzeo točno sam popisao koji su i koliki brodovi, brodice, jahte bile na vezu ili na sidru. Za neke sam imao podatke o točnom broju ljudi, a za neke sam po veličini plovila procijenio broj ljudi. Sve uzorke analizirao je Zavod za javno zdravstvo, a zanimao me je broj, koncentracija fekal-koliformnih bakterija, koje žive samo u ljudskim crijevima, i iako su same bezopasne za zdravlje indikator su fekalnog onečišćenja, koje sa sobom nosi druge opasne bakterije i viruse, kao što je Escherichia coli ili virus Hepatitisa.

Najmanje ovih bakterija, dakle ispod svih uobičajenih granica bilo je upravo na Kantafigu i između Lokruma i Grada i to tijekom svih 12 mjeseci. To je dakle, prema kriterijima kvalitete mora za kupanje, izvrsna kvaliteta mora. Što znači da se između kruzera bez straha od zaraze može kupati.

A kakva je situacija s jahtama, jedrilicama i manjim brodovima?

– Brodovi u nacionalnom prijevoz ne podliježu Marpol konvenciji. Dakle od manjih putničkih brodova, jahti, jedrilica i naših brodica, svi oni prema hrvatskim propisima neobrađene fekalije mogu ispuštati gdje god i kad god. Naše male brodice, manji putnički brodovi, jedrilice i jahte imaju zahode, koji se ispumpavaju ručno ili automatski, kad se napune, sami se isprazne. Fekalije ne prerađuju. Mi kao država nismo još došli do stupnja razvoja pravne regulative koji i takva plovila uzima u obzir kod obrade otpadnih voda. Jedna jahta, jedrilica, manji putnički brod, ne mogu značajnije zagaditi more, no kad se puno takvih malih nađe na jednom mjestu kumulativno, uveliko mijenjaju situaciju.

Otpad stvaraju ljudi, a njih je najviše na turističkim brodovima. Rekli smo već zašto kruzeri ne mogu biti uzrok zagađenja, osim naravno ako se dogodi neka havarija ili je sustav neispravan, ali za to postoje inspektori koji ih kontroliraju. Za jahte, izletničke brodove i male brodice nema inspektora ni propisa.

Zar marine i luke nemaju uslugu ispumpavanja fekalnih voda?

– Na žalost u mnogim našim lukama usluga ispumpavanja fekalnih voda dodatno se, uz sve ostalo i skupo naplaćuje, a nije obvezna, pa onda zašto bi netko plaćao 100 eura po kubiku ispumpavanja tanka, kad ga može nekažnjeno isprazniti u more. Znači nautičare treba nekako animirati. Trenutno imamo u propisima prikupljanje otpada s brodova i jahti regulirano putem koncesionara. Koncesionar dođe i pokupi smeće i naplati, pokupi šporku vodu i naplati, pokupi otpadna ulja i naplati. Svi oni koji žele uštedjeti, neće zvati koncesionara.

Ispumpavanje tanka otpadnih voda treba biti uključeno u cijenu pristojbe pristajanja u marine i luke. Kad je to uključeno u cijenu mnogi će to napraviti. Koncesionari posluju komercijalno i njima je uvijek u interesu zarada, a luka kao institucija može štititi javni interes. Po mom mišljenju ona bi trebala davati ove usluge. Lučka uprava, ili lokalna vlast na otocima i u malim mjestima, bi trebale imati svoje službe, koje će svako nekoliko sati obilaziti jahte i skupljati smeće, fekalije i ulje. Ne trebamo ništa izmišljati, nego samo kopirati od država s boljim propisima. Zagađenje mora najveći problem stvara lokalnom stanovništvu, zato bi lokalna uprava i samouprava trebala prva i odmah reagirati, a ne čekati da se spore i trome državne institucije pokrenu i nešto naprave.

Znači vaše je istraživanje pokazalo da postoji povezanost između zagađenja mora fekalijama i puno manjih brodica, jedrilica, jahti i manjih putničkih brodova na jednom mjestu?

– Da, rezultati su pokazali da u ACI marini i Cavtatu ima najveći broj bakterija koje ukazuju na zagađenje fekalijama, ali i najveći broj plovila koja su tu bila na vezu u trenutku uzimanja uzorka. Ta povezanost se vidi i u Zatonu i na Šunju, i u Gružu uz rivu. Znanstvenom metodom utvrdio sam da je more na Kantafigu i kraj Lokruma čišće nego na Šunju i u Cavtatu. More u Cavtatu je jako bistro i prozirno, a strašno puno fekalnih koliformnih bakterija. U pojedinim uzorcima bilo ih je više od 1000, a u Gružu, kraj place, gdje je more mutno i izgleda šporko, vrlo je malo ovih bakterija, osobito zimi. Kad nema brodova, nema ni fekal- koliform bakterija u moru.

Plovila velikog rizika su brodice, manji putnički brod i jedrilice, srednji rizik su jahte i megajahte, a veliki brodovi su najmanji rizik za zagađenje mora fekalijama. Ovo istraživanje je temeljeno na stvarnim podacima prikupljanim tijekom jedne godine dva puta mjesečno na istim lokacijama uz brojanje plovila po vrstama. Nakon toga podaci su obrađeni znanstvenim metodama, a rad je doživio i znanstvenu reviziju. Istraživanje je dokaz stvarnog stanja, ne pretpostavke ili nekog mišljenja. Svatko može ponoviti isto istraživanje i dobit će iste rezultate.

Što možemo napraviti, kako bismo spriječili trenutačna zagađenja?

– Prenošenje znanja je polagan i spor proces. Što se više o ovome bude govorilo, brže će informacije doći do donosioca odluka na raznim razinama. Ako se bude šutjelo, ništa se neće promijeniti. Prvo što treba napraviti je uvesti zakonsku regulativu o ispuštanju otpadnih voda s jahti, malih brodova i brodica, sličnu onoj američkoj ili australskoj. Bez zakona nema ništa. Infrastruktura za ispumpavanje postoji po marinama, no zakonom i većom dostupnošću usluge, koja je uključena u pristojbu, animirali bismo nautičare da ispumpavaju tankove u lukama. Treće su kazne jer pored svega, uvijek će se naći netko tko je lijen, pa se neće ponašati racionalno dok ga ne udariš po špagu. Kad bi ljudi bili dovoljno svjesni o posljedicama zagađenja mora fekalijama, ništa od ovoga troje nam ne bi trebalo, ali ljudi nisu osviješteni.

Na početku razgovora rekli ste da mi radimo skroz suludu stvar, čistom vodom odvodimo fekalije u more. Zašto je to suludo i kako se drugačije zbrinjava fekalni otpad?

– Postoje kompostni zahodi u kojima se ta materija uz aerobnu razgradnju pretvara uz pomoć zraka u kompost to jest običnu zemlju i CO2. Takav zahod mora imati dovod zraka za razvoj bakterija, mora imati ispuh i ventilator koji će izvlačiti plinove i mora biti u podtlaku da „mirisi“ ne izlaze kroz školjku u prostor. Takvih zahoda ima na tržištu, ugrađuju se u vikendice, kamp kućice, gdje nema vode i septičkih jama. Svaka samostojeća kuća umjesto septičke jame, može imati kompostni zahod za koji voda nije potrebna i koji ne zagađuje ni pitku vodu ni more. Za stambene zgrade je nešto drugo, ali se i to može riješiti. S kompostnim zahodima nema potrebe šporkavati pitku vodu, a kanalizacija ne ide u more. Takav zahod može se nabaviti za 100-200 dolara.

Zapamtite, svaki put kad povučemo vodu u zahodu u prosjeku potrošimo 8 litara pitke vode. Jedna familija potroši dnevno na zahod skoro 100 litara čiste vode. I problem nije samo potrošnja vode, nego to da jedna familija dnevno zagadi fekalijama najmanje 100 litara vode, koja će se izliti u more. Trebali bismo se zamisliti nad tim, poručio je dr. sc Žarko Koboević za Dubrovniknet.

I.B.

PROČITAJTE JOŠ: