ALEKSANDAR BONAČIĆ Morski fotograf za hedoniste

Rođeni Zadranin, posvećen je svom gradu u onom najintimnijem svijetu. Jedan je od onih fotografa koje s pravom možemo nazvati “umjetnik”, jer njegove fotografije su takve da čovjek pred njima stoji… i gleda…

Pa iak radi kao carinik, fotografije Aleksandra Bonačića ne izgledaju kao porezi, već nagrada za dušu i tijelo. Porazgovarali smo s čovjekom koji osim fotografije dio duše daruje i još jednoj umjetnosti…

– Fotografijom se uz pauze uzrokovane bavljenjem glazbom bavim od sedmog, osmog razreda kada sam s prijateljem provodio sate kemijajući i projektirajući fotografije pomoću dijaprojektora i montiranog prekidača… ozbiljnije bavljenje fotografijom počinje negdje krajem 90-ih i početkom 2000-te – kaže Bonačić i priznaje da se od fotografije ne može živjeti ako niste baš komercijalni fotograf.

– Što se tiče umjetničke fotografije stvari su malo drugačije. Svojedobno sam s još trojicom zadarskih fotografa (Vulić, Mršić i Bašić) otvorio galeriju art fotografije. Radili smo jedno ljeto i zbog raznih tehničkih teškoća nismo nastavili s tim projektom, što mi je osobno vrlo žao. Mišljenja sam da se više ljudi upoznalo sa našim radom da bi nešto i bilo od svega toga. No, općenito u Hrvatskoj je teško živjeti od umjetničke fotografije, što zbog odnosa prema istoj, a što zbog platežne moći građana – priznaje Aleksandar.

– Danas puno ljudi fotografira zbog napretka foto tehnologije koja omogućuje gotovo svakome da fotografira što želi, ali to je iznjedrilo samo nešto više kvalitetnih fotografa nego što bi ih bilo prije i to zbog jednostavnijeg učenja i samokorekcije uzrokovane novom tehnologijom. To je isto kao što dostupnost boja i raznih materijala nije izrodila nužno i više dobrih slikara – priznaje i otkriva nešto što ga ipak čini sličnijim slikarima, nego fotografima.

Fotografija s imenom

– Za umjetničku fotografiju meni je vrlo važan naslov fotografije. Taj naslov govori što je fotograf vidio u tom detalju ili sceni. To može biti običan detalj ulice, ali s naslovom on dobija posebno značenje i viđenje.

Kod većine mojih fotografija naslov prethodi fotografiji, naime, ugledavši zanimljiv kadar on provocira naslov a onda i fotografiju.

Inspiracija za fotografije mi je gotovo sve. Od apstraktnih odraza u moru, lokvi, staklu, raznih detalja, ljudi i njihovih odnosa, prirode, crno-bijelog promišljanja u hodu, uglavnom sve što smatram estetski vrijednim ili oku zanimljivim – kazuje Bonačić.

– Htio bi napomenuti da kako dosta planinarim, tako se skupila i pozamašna arhiva planinarske fotografije (Velebit)  koja čini zaseban fundus i koja čeka da tek vidim šta ću s njom. Izložbi je bilo dosta, što samostalnih, što grupnih pa s foto grupom »5.exe« te s udrugom »ZadArt« čiji sam član. Teško je odgovoriti koja je tematika bila najzastupljenija jer se radi o različitim načinima i uvjetovanostima izložbi.

Zaseban dio koji bi volio naglasiti je rad sa foto grupom »5.exe« s kojom smo ove godine imali krasnu izložbu u Kneževoj palači u Zadru, a koja je kasnije gostovala u Foto klubu Zagreb te u sveučilišnoj galeriji »Vasko Lipovac« u Splitu. Nažalost, situacija koja je svima dobro poznata zaustavila je daljnje putovanje ovog krasnog postava.

Može li doista danas svatko postati fotograf?

– Pa mislim da se vješt fotograf može postati učenjem i praksom, vješt fotograf u smislu da je kadar napraviti dobar snimak u tehničkom pogledu no, uvijek postoji onaj jedan moment u samom procesu fotografiranja koji je teško pojasniti, a koji rezultira razlikom između prosječnog i umjetnički uspješnog fotografa. To je taj jedan osobni pečat koji se ne uči. Tako da je uz osnovno tehničko znanje o fotografiranju potreban i ta jedna osobna nadgradnja.

Planovi za budućnost su raditi i dalje fotke sve dok budem osjećao zadovoljstvo i potrebu za tim, možda probati i s nekom galerijicom opet, a što se tiče izlaganja, volio bi da ova izložba sa »5.exe« krene dalje pa ovim putem pozivam ako ima zainteresiranih da nam se jave. Pripremam prošireni postav izložbe »Humor gotovo 100 % » a koja je bila postavljena u »Knjigozemskoj« jednom malom-velikom prostoru u Zadru. Ima još toga , ali o tom potom, kaže nam ovaj skroman zadarski čovjek, no doista veliki umjetnik.

Kako to obično i biva kroz razgovor s fotografom, njegove slike unatoč svakoj riječi, govore sve…

Jurica Gašpar