Dan kad su Škabrnju sravnili sa zemljom

Foto: Screenshot

ŠKABRNJA – Hrvatska se s tugom i ponosom prisjeća najtežih dana u svojoj neovisnosti – žrtve Vukovara i Škabrnje. Posebno su teška sjećanja ovih dana u Škabrnji. Ondje je tijekom Domovinskog rata poginulo 80 osoba, 26 hrvatskih branitelja i 54 civila. Dana 18. studenog srpski je agresor ubio 43 mještana, među kojima 15 branitelja.

Radilo se o napadu iz čiste mržnje prema Hrvatima jer je Škabrnja bila hrvatsko selo, a u kojemu su obilato sudjelovali mještani susjednih sela sa srpskim stanovništvom – Biljana i Zemunika Gornjeg uz asistenciju Jugoslavenske narodne armije. Škabrnja je sravnjena sa zemljom.

Branitelj dragovoljac Goran Perović došao se nekoliko dana prije pokloniti svojim suborcima. U ratu je ranjen, još ima gelere u desnoj nozi. Većina ovih ljudi sa spomen-ploče sada bi bila njegove dobi. Posebno teška sjećanja ovih dana i za Jelu Kresoju. Bila je u podrumu tijekom tog kobnog napada i pod okriljem noći bježala preko polja. Zbog epidemije na groblju je ranije, javlja HTV.

Marija Ražov prisjeća se najvećeg straha u životu. Tri dana nije znala gdje joj je šesnaestogodišnji sin. Kada su joj javili da je njezin Tiho uspio pobjeći iz Škabrnje plakala je od sreće. Još se premišlja hoće li sutra u kolonu sjećanja. Škabrnjanac Ante Jurjević odlučio je da će zapaliti svijeću ispred kuće. Isto će, kaže načelnik općine Škabrnja Nediljko Bubnjar, napraviti i on.

Sutrašnja kolona iz Ambara kreće u 10.30. Istog onog Ambara iz kojeg su se prije 29 godina odvozila mrtva tijela. Iste epidemiološke mjere vrijede kao i u Vukovaru. Očekuje se ne više od 5 stotina sudionika uz socijalnu distancu. Općina je angažirala tridesetak Covid redara koji će paziti da se mjere provode, a skraćen je i prigodni program, javio je za Dnevnik HTV-a Edi Škovrlj.

Neće se održati drugi dio kolone, onaj koji bi kretao iz središta sela prema groblju sv. Luke. Dolazak je najavio i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, međutim, ostavio je otvorenu mogućnost da to ipak ne napravi. Naime načelnik općine Nediljko Bunjar kazao je kako je Pupovac dobrodošao, ali i da je njegov dolazak trebalo bolje organizirati.

– Ukoliko nekome smeta da se pojavim na komemoraciji žrtvama ljudi iz mog zavičaja i koji su dio mojih osjećaja prema narodu koji tamo živi, bio katolički ili pravoslavni, hrvatski ili srpski – onda ću poštivati takav stav i neću nikoga ometati svojom prisutnošću, izjavio je Pupovac.

– Svakog studenog sve u meni utihne, osim emocija koje ključaju. Sjetim se velike patnje mojega naroda, herojskih djela naših branitelja, sve one žrtve koje su podnijeli da bi mi danas mogli živjeti u neovisnoj i slobodnoj domovini, govori braniteljica Škabrnje Danka Dražina prisjećajući se mučnih događaja tih dana.

– Toga jutra probudile su me četničke granate, to je bilo prije 7 sati. Ispred vrata ambulante bio je jedan mladić koji je uplakan došao i rekao da mu je majka ranjena i da joj pomognemo, visjela joj je noga. Danka i ja nismo imali izlaza, išli smo pomoći ženi. Nismo mogli sanitetskim automobilom već između suhozidova. Donijeli smo odluku koja nam je spasila život. Ne bi stigli do Milke i ne bi imali ovaj razgovor danas. Prebačena je nakon dolaska pomoći u Zadar, ali nažalost sutradan je preminula unatoč svim mjerama koje su poduzete. Ne mogu se ne sjetiti i žrtve stare Ane te njenog supruga, koji je govorio “četnici, zlotvori, ubili su moju Anu”. Sve dalje bio je pakao, ističe za HTV ratni liječnik Boris Dželalija.

– Meni je stalno teško, ali ovih dana to je teret nad teretom. Svi te pitaju, a kada te ne pitaju, plovim u svojim mislima, Škabrnja uvijek živi u meni, zaključuje.

Stradanja Škabrnje i pogibija branitelja i civila tijekom napada prisjetila se i Branka Ražov koja je 1991. imala 19 godina i odrađivala je pripravnički staž u bolnici. Pridružila se sanitetu 112. brigade. Branitelji su, kaže “nalazili hrabrost u njima, a sanitet je nalazio hrabrost u braniteljima”. Nije bilo vremena za strah, dodaje. U HV-u je ostala do 1999.  Bila je na dubrovačkom ratištu, a sudjelovala je i u akciji Maslenica. Svoga supruga upoznala je netom nakon napada na Škabrnju, danas imaju troje djece i u Škabrnji žive 23 godine. Ovih dana, njemu i Škabrnjanima nestaje osmjeh s lica. Rana na srcu ostala je i danas, poručuje.

Popis i procjena ratne štete

Četnička strast prema smrti, ubijanju i uništavanju svega živog i neživog u Škabrnji bila je očita u stravičnim krilaticama „ŽIVJELA SMRT i DOBRO DOŠLI U MRTVO SELO“, koje su se, ispisane velikim crnim ćiriličnim slovima, mogle pročitati na zidu hodnika naše spaljene i u potpunosti poharane osnovne škole.

Prema nepotpunim podatcima koje je općina Škabrnja prikupila za vrijeme progonstva od samih mještana (popunjavajući anketni listić) u Škabrnji je prije Domovinskog rata bilo: 90 krava, 86 konja, 566 svinja, 3.520 ovaca, 19.388 peradi, 149 traktora, 202 freza, 44 zaprežna kola, 124 motorne pile, 620.136 čokota vinove loze, 1.145 stabala maslina, 1.042 stabla smokava, 9.963 stabla bajama, 12.622 bresaka, 21.368 stabala maraške, oko 150 osobnih vozila, stotinjak teretnih vozila, nekoliko bagera, dvije velike stolarske radionice s kompletnim strojevima i alatom, oko 450 stambenih kuća i bar trostruko više raznih građevina. Sve su to četnici u svom bolesnom  bijesu i mržnji u dobrom dijelu uništili, ali su prije toga opljačkali sve što je vrijedilo, a vrijedilo je puno toga ako se zna da je to bilo vrijeme kada je skupljena sva ljetina i čekala se zima punih podruma i ambara. Toliko su toga u selu četnici opljačkali da su, osim toga što su opljačkano danima odvozili teretnim kamionima i traktorima, organizirali čak i željeznički prijevoz jednom kompozicijom teretnog vlaka, koji je to odvezao prema Benkovcu i Kninu, kako su to  potvrdili naši izviđači iz Prkosa. Na crkvenim građevinama u Škabrnji šteta je bila stopostotna. Crkva Velike Gospe do temelja je srušena, sravnjena sa zemljom. Obadvije župne kuće, stara i nova, srušene do temelja, crkva sv. Luke pogođena s nekoliko topovskih projektila, kao i groblje i teško poharana, a crkva sv. Marije uništena je topovskim projektilima i oko nje bila su  postavljena minska polja. Svu imovinu Poljoprivredne zadruge “Ravni kotari” iz Škabrnje četnici su također opljačkali, a gospodarske zgrade zapalili ili granatiranjem potpuno uništili. Poljoprivredna zadruga prije Domovinskog rata bila je jedina i najveća gospodarska ustanova, u kojoj je radilo oko 36 zaposlenika. Posjedovala je vrijednu poljoprivrednu mehanizaciju i veliki voćnjak višnje-maraske na površini od oko 60 hektara, koji je bio u punom rodu (godišnji prinos bio je 25-30 vagona maraske).

Suđenje četničkim zločincima

Zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u Škabrnji 18. studenog 1991., Županijski sud u Zadru svojom je presudom od 11. prosinca 1995. osudio 18 osoba, od toga 16 osoba na kaznu zatvora u trajanju po 20 godina, jednu osobu na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, i Jovana Badžoku (1963.) na 10 godina zatvora. Svim optuženicima, osim Jovanu Badžoki i Zorani Banić suđeno je u odsutnosti. Jovan Badžoka izdržao je kaznu zatvora na koju je osuđen, dok je Zorana Banić u obnovljenom postupku osuđena i izdržala kaznu u trajanju od šest godina. Milenko Radak (1965.), optužen za ratne zločine u Škabrnji, na Županijskom sudu u Zadru, oslobođen je 18.10. 2004. od optužbe za to kazneno djelo u nedostatku materijalnih dokaza. Isto tako Renato Petrov koji je bio osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora za ratni zločin u Škabrnji, na Županijskom sudu u Zadru, oslobođen je 28. 9. 2012. od optužbe za to kazneno djelo također u nedostatku materijalnih dokaza. Pravda za počinjene zločine u Škabrnji još nije dočekana, a konačna istina izrečena, ako je suditi prema dosadašnjim suđenjima i izrečenih presuda na našim sudovima. Nalogodavci zločina u Škabrnji još su uvijek na slobodi. Na žalost, do dana današnjeg Haaški sud nije podignuo optužnice i sudio srpskim zločincima za zločine počinjene u Škabrnji.

D.G.

Vaš komentar