Obilježena godišnjica smrti Antona Grabara, jednog od vođa pobune mornara u Boki kotorskoj

Foto: Wikimedia / Grad Poreč

POREČ – Polaganjem vijenaca na spomen ploču gradonačelnik Poreča Loris Peršurić i predstavnici porečke Udruge antifašističkih boraca i antifašista s predsjednikom Arduinom Matoševićem, odali su počast Antonu Grabaru, jednom od organizatora revolucionarne pobune mornara protiv Austro-ugarske monarhije u Boki kotorskoj.

Spomen ploča nalazi se na Grabarevoj rodnoj kući u porečkoj starogradskoj jezgri gdje je rođen  26. siječnja 1889. godine.

Anton Grabar je pred kraj I. svjetskog rata služio kao mornar I. klase na bojnom krstašu Sankt Georg u Boki kotorskoj (zapovjednički brod kontraadmirala Antona Hausa).

Nezadovoljstvo mornara lošim životnim uvjetima, nestašicom hrane i bezizlaznošću situacije izazvalo je početkom veljače 1918. pobunu koja se brzo proširila na gotovo sve ratne brodove u Boki. Grabar je bio među glavnim poticateljima i organizatorima pobune na Sankt Georgu. Nakon gušenja pobune, ratni ga je sud 10. veljače s još nekolicinom pobunjenika osudio na smrt, a kazna je provedena već sljedećega dana.

Pobuna je započela u podne 1. veljače 1918. na brodovima ‘Sankt Georg’ i ‘Gea’, kada su mornari preuzeli zapovjedništvo i izvjesili crvene zastave kao znak pobune i međunacionalne solidarnosti pripadnika jedanaest nacionalnosti koje su služile u Austro-ugarskoj mornarici.

Kasnije se vješanje crvenih zastava slavilo kao znak pripadnosti komunističkom učenju, no svjedoci su tvrdili kako nisu imali pojma o Lenjinovim idejama.

Mornari su preuzeli zapovjedništvo, a carske časnike na čelu sa kontraadmiralom Hansom internirali u brodskim kabinama. Na čelu pobune su bili Mate Brničević, František Raš, Antun Grabar, Dane Tadić, Leo Lelas, Krsto Knežević, Mijo Vidak, Mate Ostojić, Rudolf Kreibach, Ivan Vnuk i Franc Gallet, svi sa zapovjednog broda ‘Sankt Georg’, dok je na čelu pobune broda ‘Gea’ bio Brničević.

Četvorica mornara su osuđena na smrtnu kaznu kao vođe pobune; mornar Antun Grabar iz Poreča, topnik Jerko Šižgorić iz Žirja kod Šibenika, topnik Mate Brničević iz Krila Jesenica kod Omiša, te Čeh František Raš.

Strijeljani su 11. veljače ujutro u kotorskom predgrađu Škaljarima.

Poznati cetinjski književnik i povjesničar Niko Simov Martinović zapisao je izjavu don Nike Lukovića koji je ispovjedio i pripremio mornare osuđene na smrt.

“Od uznemirenosti nijesam spavao. Točno u 5 sati ujutro bio sam u koridoru zatvora na prvom katu sa članovima prijekog vojnog suda. Doveli su četiri osuđena mornara kojima je predsjednik suda, koliko se sjećam potpukovnik auditor (vojni sudac) Milota, pročitao presudu. Na to je František Raš doviknuo: ‘Ta presuda je pucanje na pravdu!’ Zatim su trojica mornara odvedeni u jednu zatvorsku ćeliju, a Mate Brničević u samicu. Predsjednik suda mi se obratio: ‘A sada, velečasni gospodine, vaša je dužnost osuđene pripraviti na smrt i olakšati im zadnje sate života’.

Najprije su me odveli u ćeliju gdje su bili Raš, Šižgorić i Grabar. Šižgorić je od ljutine razderao bluzu i jedno dugme sa njegove bluze doletjelo mi je na oko i razbilo mi staklo na cvikeru. Raš je bio pribran. On mi je rekao: ‘Ja neću ništa tajno ispovijedati. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalist borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat, koji vode Njemačka i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši časnici koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se dogodilo u Rusiji. Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slavene već sve narode svijeta i donijeti im mir i pravdu’. Prisutni su prihvatili izjavu Raša i povikali: ‘Tako je!’

Počeo sam tješiti osuđene mornare priznajući da oni idu na drugi svijet nevini, kao žrtve pale za jednu pravednu stvar. Na to mi je Šižgorić odgovorio: ‘Uzalud nam vi govorite o drugom svijetu, kada mi mladi hoćemo živjeti na ovom svijetu i raditi za narod’. Antun Grabar je bio uznemiren. Žalio je napustiti drugove s kojima se borio. Žao mu je bilo žene i dvoje male djece koji su na njega mislili. On je od njih trebao napraviti nove ljude, borce za novo društvo, a nije uspio ni vidjeti ih. Mate Brničević je bio miran. On je bio iskusniji revolucionar i pobuna na brodu Gea, kojom je on rukovodio, najbolje je bila organizirana. ‘Ja ne žalim’, rekao je Mate, ‘što sam sudjelovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu’. U sedam sati mornari su već bili izvedeni na stratište na livadi ispod gradskog groblja u Škaljarima. Raš nije dozvolio da mu vežu oči. Strijeljanja su izvršila osam vojnika Mađara, pod zapovjedništvom jednog kapetana, također Mađara. Šižgorić je gledao osam strijelaca i rekao im: “Zar vi, vojnici, za čiji smo se bolji život borili, hoćete da nas strijeljate?”. Na to je jedan od vojnika, koji su trebali pucati, pao u nesvijest. Prva naredba nije izvršena dok se onesvješteni nije zamijenio drugim. Zapovjednik je dao znak sabljom za pucanje, ali vojnici nisu htjeli pucati. Zapovjednik je dao treći put znak za paljbu. Neposredno prije paljbe Raš je uzviknuo: ‘Vi pucate u pravdu. Živjela sloboda!’ Trojica mornara su pala mrtva poslije prvog plotuna, a Grabar je bio ranjen. Na to su, po naredbi, pripucala dva vojnika i dotukla ga”.

PROČITAJTE JOŠ:

Stoljeće od pobune bokeljskih mornara

Vaš komentar