PRIČA IZ PUPNATSKE LUKE Nije albansko smeće jedini krivac za to što se naša obala mora fotošopirati

Foto: FIlip Jakovac

KORČULA – Gušimo li se mi u smeću? Što li uopće radimo od ove planete? Razumije li to većina građana našeg društva ili je svijest o ekologiji za nas još uvijek rezervirana za tamo neke “zelene, plave, one… kako se zovu, hipijevce i one… grinpisovce šta kitove vade s plaža, ometaju rad tvornica i još k tome sišu naše pare iz proračuna?

E, 22. lipnja prošle godine, usred Covid krize, našao sam se u rajskom vrtu, imena Korčula. Sa svojom sam Anom žvrljao otokom. Istraživali smo svaki šumarak, penjali se na Kom i između ostaloga se u tih dobrih deset dana bivanja tamo spustili i do vele, hvaljene i razvikane plaže Pupnatske Luke za koju smo dobili 8 od 10 preporuka od svih ljudi koje smo pitali – gdje ići?

Nema tih riječi, tog izraza koji bi mogao prenijeti istovremenu bol, razdiruću tugu, bijes i frustraciju što zbog pogleda na plažu, što zbog nemoći koju sam osjetio. Eto vidite, godinu mi je skoro trebalo da sastavim film i da se izrazim kojim retkom.

Pa evo mala reminiscencija – uživam ja tako na Korčuli sa svojom dragom, a onda se odlučimo razdvojiti kako bi ona istraživala jedno, a ja drugo. Mene je put preporuka odveo na hvaljenu plažu Pupnatske Luke koju sam objeručke prihvatio, slijedeći istu logiku kao i s gradom Korčulom kojeg sam imao priliku možda i zadnji put u životu vidjeti usred ljeta – praznog i praktički rezerviranog samo za mene. Osjećaj je bio sjajan i koliko god da je teška bila prošla godina, dala je mogućnost da vidim našu obalu i Primorje nekim drugim očima. Očima djetinjstva kada su stvari bile malo lakše i – iskrenije. Tome sam se nadao i odlaskom na ovu plažu. Vidjeti ju u prirodnom ruhu bez bezbroj ručnika, vriska djece, pomiješanog mirisa losiona za sunčanje, instagramera i mora načrčkanog pedalinama i kajacima. Dođem ja tako na parking i krenem se spuštati po idiličnom puteljku obraslom primorskim biljem i agavama prema plaži i jedva se čekam bacit u more. Čujem nešto glasova i drago mi je da ću imati taman toliko društva koliko mi paše. Toliko je vruće bilo, mozak mi je zakuhao, a svaki centimetar mog tijela žudio da se uroni u svježe more. Noga je sa stepenice zakoračila u šljunak. Skidam ruksak s leđa, a pod nogama krcka. Čekaj, kako krcka? Ne bi li trebao šljunak više šuškati nego krckati? Pogledam noge i vidim ih ne u šljunku negu među plastičnim bocama! Pas mater, toliko sam se zabio u plastiku da stopala nisam ni vidio.

Zaprepašteni 100 posto

Upitnici se roje iznad glave. Miješaju se osjećaji bijesa i frustracije zbog nemoći, a faca ima skamenjen izraz gađenja. Koji vrag? Pogledom pratim metrima dugu liniju boca od početka do kraja plaže. A plaža je ogromna. Gledam i ne vjerujem. Zadnji put sam ovako nešto vidio u Albaniji. I odmah kroz glavu – Albanci, vjetar i njihov otpad! Krenem u sebi psovat cijeli ljudski rod i jednu naciju, ali razum prevlada emocije pa spustim ruku, uronim ju među boce, uzimam jednu i krenem čitati deklaraciju. Hrvatska piše. Ok, mislim si, možda je ovo jedna. Uzimam drugu – isto. Treća – isto. Ha? Gledam i ne vjerujem u taj kaleidoskop šarenila i silnih kontrasta koji titraju ispred mojih očiju. S jedne strane more, tirkizno, plavo i čisto kao suza, raslinje i šuma iznad, naglašeno zeleni kao da se natječu s tirkizom mora, plaža biserna, barem ono malo uz more što se od nje vidjelo i s druge strane šarenilo plastičnog svijeta koji se uvukao u obliku garnizona boca poredanih uzduž cijele obalne linije i plastičnih vrećica zavučenih u baš svaki grm. Kao da gledam epsku bitku prirode i plastike koja se odigrava pred mojim očima beskrajno sporo. Toliko sporo da sad sjednem i ostatak života gledam tu bitku, posljednji izdah bi s vremenom ostavio na ovim bocama i ja i moja djeca, i moji unuci i njihovi unuci i unuci njihovih unuka.

Pitam se počesto koliko ljudi razmišlja da prosječno tjedno unesemo u sebe 5 do 7 grama plastike putem prehrane pa čak i samog disanja, po zadnjim istraživanjima. Dođu li ikada takve informacije do svih naših građana? Kako reagiraju u tom trenutku? Mislim… Po izgledu svih zelenih površina uz naše ceste očigledno je kako neki reagiraju, ali…

Glas iznebuha vraća u realu

– Tužno je ovo baš, šta nije, čujem i po naglasku skužim da je glas by BIH.

– Mah… Ne mogu to ni gledat. Bijesan sam. Otkuda vi?

– Inače iz Sarajeva, živio u Americi, cijeli život ovdje dolazim na ljetovanje, ali već neki niz godina nisam i sad kad ovo vidim zaprepašten sam prosto, ne mogu da vjerujem. Inače, Vlado, drago mi je.

– Filip. I meni. Nego Vlado jesi ti za da mi napravimo malu čistku ovdje? Niš specijalno, ali malo da probamo popraviti dojam?

– Što si imao na umu?

– Ajde sutra u 10 ovdje. Ja nosim vreće, a ti samo uzmi rukavice i neku vodu, pivu, što već ti dođe.

– Važi. ‘Ajmo. Ja sam za.

Dokazana krivnja

Još malo ćakule i dogovor je pao. Našli smo se drugi dan Vlado, Ana i ja na ovoj plaži u 10 ujutro s rukavicama i 40 najvećih crnih vreća za smeće koje sam mogao naći. Dapače, kupio sam sve vreće koje su imali u Lumbardi u dućanu. Međutim i ovih 40 će nam potrajati narednih 9 sati neprekidnog čišćenja. Vodu smo popili, pivu nismo, sve skupa u 10 do 15 minuta pauze koliko smo imali. Jednostavno nismo stajali dok nismo kompletno očistili istočnu stranu plaže. Volio bih reći da smo sve očistili, ali daleko od toga. Nismo. Možda trećinu. Ovdje treba ergela ljudi da bi se sve počistilo i, nažalost, dobar dio toga se ne bi nikad počistio. Govorim o stiroporu koji se raspao na one najsitnije balončiće koji ga tvore i leti slobodno kao ptica nošen svakim daškom vjetra. Boce smo izvlačili iz svih šupljina, igle iz svake pore. Sve skupa smo naši 32 igle od njih bezbroj. Zabodene su u šljunak na svakom koraku. Djeca se tu igraju, evo točno metar od mene jučer se dijete igralo gdje sam sada našao iglu bez kapice. Guglanjem smo ustanovili da igle koje vjerojatno iz Albanije doplutaju do nas više nisu zaražene jer more to sve ispere, ali… To je igla! I nikad nisi siguran!

Sve skupa što smo našli i ustanovili – oko 30 do 40 posto svog nađenog otpada na plaži se može reći da dolazi iz Albanije ili Italije jer je masu deklaracija na Talijanskom. E sad, piju li Albanci tekućinu iz direktno uvezenih boca iz Italije ili talijanski teretnjaci s otpadom dođu nasred Jadrana do razine gdje morske struje krenu prema nama pa sve to iskrcaju u more – ne znam. Znam ono što su mi vlastite oči pokazale. Većina otpada dolazi pak u obliku razmrvljenog stiropora i ribarskih kašetica. Skoro 70 posto svega što smo vidjeli. Igle možemo dijagnosticirati da su iz Albanije jer sam bio tamo i znam za njihovu praksu bacanja svog pa i medicinskog otpada u more. No ostatak… Dakle, većina boca, htjeli ne htjeli, dolazi iz Hrvatske. Od nas samih. Reći ćemo da su to turisti no idem odmah kao dugogodišnji skipper i turistički vodič demantirati tu zabludu. Turisti znaju onečistiti, da, ali oni nisu glavni uzrok ovoj nesreći. Mi smo.

Krivci smo mi

Točnije tko bi bio odgovoran? Na prvom mjestu mi. To bez daljnjega. Vjerujem u demokraciju i slobodu izbora, ali demokracija bez edukacije je izmanipulirano mrtvo slovo na papiru s više štete nego koristi. Obrazovanje je ključ budućnosti svakog društva. Ono što učimo danas, radimo sutra, osjećamo prekosutra. Međutim, ne mogu tolerirati ovakvu neodgovornost i glupost i sa žaljenjem dijagnosticirati “ma bi ljudi, ali ne znaju, nitko im nije objasnio.” Ma što objasnio? Koliko glup moraš bit da baciš smeće u prirodu? Sorry ljudi, ja sam tolerantan do boli u nekim stvarima i često činim kompromise i uvijek se trudim staviti u tuđu kožu, ali… Čovječe! Ne moraš znati za statistike, ali barem ne bacaj smeće u okoliš jer nije lijepo vidjeti ga. Što je ljepše, sjesti na plažu na kojoj se čini kao da nitko nikada nije bio ili sjediti na ručniku postavljenom na boce umjesto šljunka? Pupnatska Luka dok se ne očisti izgledat će lijepo na slici samo uz pomoć stručnog znanja u photoshopu ili slikana iz velike, velike daljine. Zapravo, još malo dalje od toga. Opravdanja poput “ali to svi čine i što sad moja boca znači” su najgluplja opravdanja koja sam čuo u životu. Ne! Ne čine to svi jer da svi čine već davno bi se ugušili u smeću. To čini manjina, ali pogledajmo koliko je dovoljno da ta manjina uništi toliku ljepotu i pritom nam svima ugrozi zdravlje!

Na drugom mjestu je država. Brate mili, kakva je to država koja ne bombardira svoje građane s informacijama o štetnosti bacanja otpada u okoliš. Evo u zadnje vrijeme svi ostali su preuzeli tu ulogu umjesto ove služačke birokratske države koja se bavi svim i svačim, kupuje avione, klizi iz afere u aferu, a ovome na poklanja pažnju? Pa gdje ti silni ministri, premijeri i predsjednici ljetuju? Ako ijedan od vas ovo čita, gdje idete? Gdje ljetujete, ljudi dragi? Shvaćate li vi da su primjerice, Kornati prepuni smeća? Da stvarno jedrenje nema nikakve veze s onim što se prikazuje u fancy videospotovima i razglednicama? Shvaćate li vi da je jedan otočić Murvenjak prepun smeća, ali krcat? Shvaćate li vi kako se ja kao skipper osjećam kad s turistima otplovim na najdalje mjesto na Jadranu u “netaknutu” prirodu među boce i vrećice? Shvaćate li vi kako se turisti u tom trenutku osjećaju? Zašto Ožujsko mora raditi vaš posao osvještavanja i upozoravanja? Zašto Lidl to mora činiti? Zašto Konzum to mora činiti? Zašto? Dođe mi da tresem sve ministre skupa i odvedem ih na ovu plažu, bacim im rukavice u ruke, dodam vreće i narednih 8 sati nema micanja dok se ne počisti. To bi realno trebalo. To bi oni trebali napraviti tu i tamo. Da pokažu jesu li oni država ili prvi sluge države. Druga stvar koju bi trebali raditi jesu klasifikacija otpada po vrstama, količini te pokušaji iznalaženja rješenja za preveniranje istog i zbrinjavanje postojećeg. Ne kažem da država treba napraviti tvornicu, ali čemu nam služi školstvo? Zašto država ne subvencionira umjesto aviona znanstvene institute koji će se baviti nalaženjem ekoloških alternativa ribarskim kašeticama? Pa zamisli da to napravimo, patentiramo i krenemo prodavati po svijetu? Zašto naša povijest broji davne događaje kada smo nekad nešto pridonijeli u znanstvenim i drugim sferama društva, a recentni su najviše vezani samo za sport? Također, zašto se ne vrši veći i jači politički pritisak na Albaniju? Ako su nama Slovenci mogli zagorčavati život zbog Pirana, prijatelju, ako to tako mora ići i nema ljepšeg načina, onda se poslužimo svim političkim, trgovinskim i inim sredstvima da prisilimo Albance da vode računa o svom otpadu na legalan, ekološki i zdrav način. Pa što radi naše ministarstvo vanjskih poslova?

Čisti svoje dvorište

Na trećem mjestu je lokalna samouprava o kojoj neću previše dužiti. Moje je mišljenje da ako nemaš sredstava i ljudi prestani postojati ili se promijeni. Nema treće solucije. Neki lokalci su mi rekli da općina i volonteri svake godine prije sezone čiste. Pod broj jedan – što, ovo nije bila sezona u 2020 godini? Očito nije jer smo sve zanemarili više nego ikada i kao uplašene i zbunjene guske u magli dočekivali čak više turista nego što smo pretpostavljali da će ih biti, ali smo ih sve uspješno uputili na plažu s bezbroj igala! Ljudi, ej! Pustili smo turiste i goste da odlaze na plaže prepune smeća i medicinskog otpada! Pa put za plažu bi trebao biti zapriječen i zabarikadiran onim žutim ili narančastim trakama uz znakove STOP i OPREZ, a ne potpuno otvoren. Stvarno se ne bih čudio da su se taj parking od 30 kuna na dan, ležaljke, supovi kajaci i ostale monade kasnije naplaćivali nakon što smo mi otišli. Mi smo naime, bili na Korčuli u šestom mjesecu, tko zna što je bilo u sedmom kad su naši ljudi izmilili glave iz rupe i šnjofali zrak ne bi li osjetili miris stranjskog keša. Pod broj dva – što, kažete da čistite? Pa uza zid nije nataložena zemlja već svo smeće koje tamo stoji godinama. To s bagerom treba očistiti jer se rukama ne može. Iskoristiti ću ovu priliku da pitam vlastodršce dolje – jeste li vi uopće normalni?

Meni je samo žao što Vlado Sarajlija, Ana i ja nismo obistinili svoj plan da svih 40 vreća umjesto na parking gdje smo ih stavili donesemo ispred općine i zablokiramo ulaz u nju. To bi bio pravi epilog ovoj priči. Ovako uopće ne znam što je s njima. Tko zna, možda su još dolje. Neka mi javi neki lokalac, ako ovo čita, jesu li. Zahvaljujem puno.

Kakva zemlja slučajnog turizma… Sunce, more, ležaljka, plati i bježi. Pojedinci nalik Sarajliji, Ani i meni se trude da goste ugoste kao što se na ovim prostorima oduvijek činilo – dođi, sjedni, raskomodi se, što ćeš popiti? Ma nema problema, pusti, ovo je na račun kuće. Zanima me tko si, što si, pričaj mi o sebi… Dođi da ti pokažem kako ja živim u ovom raju na zemlji. Lijepo, ha? Hahaa prijatelju, znam. Ali hajde se i opusti i nemoj brinuti ništa, zato i jesi ovdje. Tako se to radi! Zapravo radilo.

I na kraju se postavlja vječno od svih pitanja – moraju li vam jedan Vlado iz Sarajeva, jedan Filip iz Rijeke i jedna Ana iz Zagreba doći i očistiti dvorište? Ovo se ne odnosi samo na Korčulane, ljude među kojima sve koje sam upoznao cijenim i poštujem.

Sretan Vam Dan antifašističke borbe, dan kada se simbolično čistio fašizam učinjen jednoj plaži, prirodi i nama samima. Dan kao i svaki drugi.

Kad bih bio prost napisao bih na kraju – jebala Vas plaža, da Vas jebala (S velikim V jer se ipak poštujemo). Ali eto, nisam!

Filip Jakovac

PROČITAJTE JOŠ:

MIKROPLASTIKA IZ MORA JE U ATMOSFERI Tjedno udahnemo i konzumiramo jednu kreditnu karticu!

Vaš komentar