Foto: Pixabay

Napokon smo i u Hrvatskoj shvatili da ono što je naše zajedničko za korištenje, a morska obala i pomorsko dobro to jesu, treba koristiti upravo kako je zamišljeno – na dobrobit svih. To znači da bez koncesije nitko nema pravo zagraditi plažu niti je koristiti kao privatnu. Nitko nema pravo zatvoriti javni put do obale. Nitko na tisućama ilegalnih mulića, staza i stazica te betoniranih obala nema pravo reći “to je moje”. Nitko nema pravo po plaži svoje ležaljke postaviti tako da ne možemo donijeti svoju ili zabraniti da jedemo svoj sendvič jer, eto, on ima kiosk za prodaju hrane. Nitko nema ni pravo zabraniti da na plažu donesemo svoje piće jer, eto, on prodaje svoje iz kioska. Osim, naravno, ako nema koncesiju za isključivu uporabu – no takvih koncesija je vrlo malo i uvijek se mogu provjeriti u javnom registru, piše kolumnist Goran Vojković za Index.

Svi ti kilometri i kilometri morske obale, pomorskog dobra, vode se kao opće dobro i nemaju titulara vlasništva, a Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama navodi da se “svatko ima pravo služiti pomorskim dobrom sukladno njegovoj prirodi i namjeni”. Znači, ako je plaža, kupamo se; ako je zgodno za šetnju, šećemo se; ako je za ribarenje, onda (uz odgovarajuću dozvolu) ribarimo.

Hrvatska praksa – tjeranje ljudi s ilegalno prisvojenog

Kao što znamo, na pomorskom dobru imamo priličan nered , koji nije od jučer, a sastoji se od masovnih pokušaja privatizacije i ograničenja upravo te opće uporabe. Tisuće “privatnih” mulića i deseci tisuća raznih betoniranih obala “za svoje goste”, zatvoreni javni prilazi plažama, tjeranje ljudi s onoga što je netko ilegalno prisvojio – to je hrvatska praksa već godinama. Godinama, pa i desetljećima neki likovi privatiziraju i proglašavaju svojim nešto što je od rimskih vremena zajedničko i dostupno na uporabu svima. Država je reagirala slabo. Mnoge stvari je prešutno podržavala. Ali počeli su reagirati građani.

Lavinu je pokrenula splitska spisateljica i novinarka Tonka Alujević i svaka joj čast na tome. Onda smo prije koji dan imali i Festival bespravne gradnje i devastacije prirode (FBGDP) u Vruji. Nakon toga je mlada načelnica Podgore Petra Radić dala ukloniti ručnike i stvari kojima ljudi u tom dalmatinskom mjestu “rezerviraju” mjesta na plaži i to odlično objasnila: “Moć i pozicija trebaju i MORAJU služiti kao alat za uvođenje reda i jednakosti pred zakonom, a ne kao filter za odabrane… Pojedini mještani su svojim gostima dopustili da ‘rezerviraju’ mjesta na plaži raznim plažnim rekvizitima preko noći. Rezervacija mjesta na pomorskom dobru, zajedničkom vlasništvu svih državljana Republike Hrvatske? Ako povučete paralelu, konceptualno sličan scenarij kao u Vruji. Međutim, ja ne pogodujem pojedincima. Svi rekviziti su u ranim jutarnjim satima uklonjeni s javne površine jer danas želim slobodnu plažu za sve. To isto želim i sutra, preksutra, dogodine…”

Koristite ono na što imate pravo – plaže i morsku obalu

I to je to! Izravni angažman je upravo način kako se treba boriti protiv nasilnika jer oni koji svojataju pomorsko dobro bez poštenog plaćanja koncesije su, jednostavno rečeno, nasilnici. Dakle, slobodno trebamo koristiti naše plaže, obalu, muliće i sve drugo što je na pomorskom dobru – to je naše opće dobro i na to imamo pravo. A ako se netko ljuti jer smo na plaži ispred njegove vile, plaži koju je na Bookingu lažno označio kao “privatnu”, onda treba pozvati policiju da osigura slobodno korištenje općeg dobra. A za ostavljene ležaljke i ručnike trebaju se pobrinuti komunalci. Nema rezervacije. Tko ranije ustane i zauzme bolje mjesto, njegovo je za taj dan.

Ne smijemo više nikada odmahnuti rukom ili se radi “mira u kući” povući dozvoljavajući da netko privatizira i zloupotrebljava ono što je zajedničko. Nasilnicima koji privatiziraju pomorsko dobro treba reći upravo to da su nasilnici i ne puštati ih na miru u njihovoj nakani.

Načelnici Petri Radić ćemo, naravno, oprostiti i malu terminološku pogrešku, no za drugi put svi naučimo – pomorsko dobro je opće dobro, što znači da nema titulara vlasništva, a država ima dužnost brinuti se o njemu. Za razliku od općeg dobra, stvari u vlasništvu Republike Hrvatske namijenjene za upotrebu svih (primjerice javna cesta) zovu se javna dobra u općoj uporabi.

Ako nam je povijest išta dala, to je ova predivna jadranska obala i predivno malo, pitomo more. Zato kao građani ove zemlje imamo pravo uživati u tome. Imamo pravo doći na svaki metar svake skrivene uvale, na svaku javnu plažu i uživati u tom dijelu hrvatskog teritorija. Ako netko baš želi komad “privatnog” ispred svoje vile – neka si lijepo zatraži i plati koncesiju. To je jedini način na koji to može imati, i to privremeno, dok koncesija traje, piše kolumnist Goran Vojković za Index.

Slobodno se kupajte

Dakle, slobodno se kupajte, slobodno stavljajte svoje ručnike i ne obazirite se na ljutite poglede vlasnika vila u prvom redu ili lika koji vam želi iznajmiti ležaljku – ako je ne želite, ne morate je koristiti. Uživajte upravo u tome da ste prekinuli dugogodišnju praksu povlačenja s takvih mjesta jer se netko dere da je to njegovo, privatno. Nije privatno i nikad neće biti. Jednako je to vaše kao i onoga koji ima vilu u prvom redu. Jednako je vaše kao kontinentalca kao što je od lokalca.

Uživajte u hrvatskoj obali, uživajte u svakom metru – osim, naravno, u lukama i na sličnim područjima gdje je iz razumnih razloga kupanje zabranjeno i na onih nekoliko plaža pod legalnim koncesijama na kojima koncesionar ima određena prava unutar ugovorenog. Tako uživajući u svakom metru najbolje ćete ih obraniti od onih koji bi to naše zajedničko željeli privatizirati. Svi vi koji ste posljednjih dana pomogli da se ova tema podigne na naslovnice i da hrvatski građani napokon počnu razmišljati o zaštiti ovog našeg zajedničkog bogatstva – bravo i samo nastavite!

Goran Vojković

PROČITAJTE JOŠ:

NA PLAŽI NEMA “REZERVACIJA”! Nova načelnica Podgore uzela stvari u svoje ruke

FESTIVAL BESPRAVNE GRADNJE: “Republika Hrvatska nema ovlasti nad Latkovićevom autonomnom oblasti SAO vlade”