FOTO/VIDEO: JADRANSKI PUTOPIS Od Lošinja do Brbinja kajakom

Foto: Ivica Milanja

Poznati zadarski psiholog i psihoterapeut Ivica Milanja, sebi terapiju traži u moru, odnosno veslanju kajakom i to, kako kaže krajem kolovoza i početkom rujna, kad je idealno vrijeme za to. Broj turista tada već opada, manji je broj glisera na moru, a moguće je naći i pokoju slobodnu valu na našim otocima i obali. S čitateljima našeg portala odlučio je podijeliti iskustvo kajakarenja od Lošinja do Brbinja. 

Odlučio sam uzeti par slobodnih dana i napraviti đitu. Filip, Grzi i Marijan, ekipa s kojom uobičajeno veslam, nisu mogli dobiti slobodno pa sam se odlučio na solo đir. Soliranje kajakom jednako je „mudro“ kao i otići sam u planinu, no budimo iskreni, ima to i svoje draži. 

Ovaj put tura neće biti kružna već „od točke A do točke B“. Za start sam odabrao Mali Lošinj, a točka B je ostala otvorena opcija, nešto što će mi se iskristalizirati putem.

Na Lošinj dolazim trajektom iz Zadra. Kajak se naplaćuje po cijeni bicikle, te je ukupni trošak za jednu osobu tek 116,00 kn. Plovidba traje oko 6 sati, a do Lošinja se pristaje na nekoliko otoka zadarskog arhipelaga – na Ist, Silbu, Olib i Premudu. Kišno je vrijeme, no prognoza tvrdi da bi popodne na Lošinju trebalo zasjati sunce. Od Premude do Ilovika pomno pratim put jer je to dionica kojom ću sljedećih dana veslati, a koja je dosta isturena uz tek nekoliko manjih otočića za mogući odmor. 

Točno prema prognozi, sunce rastjera oblake i kišu, a trajekt pristane u Mali Lošinj. Vučem kajak na malim rasklopim kolicima. Sam kajak je težak 29 kg. Tu je još 17 litara vode, hrana, oprema za kampiranje, roba, rezervne baterije za mobitel, plinsko kuhalo, posuđe … okruglo 70 kg. S količinom opreme ne treba pretjerivati no bolje je u konkretnom trenutka moći reći „Ovdje je!“ umjesto „A di mi je?“. Ili, kako planinari kažu: „Prazan ruksak je najteži ruksak.“ Osjećam se kao mazga, a u blizini trajektnog pristaništa nema nikakve kosine, istezališta za brodove ili nečeg sličnog odakle bih lako mogao spustiti kajak u more. Na drugoj strani lošinjske vale je jedno zgodno mjesto za start, no to mi je predaleko. Na stotinjak metara od trajektnog pristaništa  među pontonima s privezanim kaićima uspijem nekako spustiti kajak u more. Zakrčio sam nogostup i prolaznici hodaju cestom kako bi zaobišli moju opremu. Na brzinu pokrcam stvari i već oko pet popodne krećem na svoj mini godišnji. Lošinj je otok kojeg sam u nekoliko navrata istražio biciklom, no s kajakom sam ovdje prvi put tako da imam puno toga novog za doživjeti.

Foto: Ivica Milanja

Odveslam na drugu stranu lošinjske vale i nastavim pratiti obalu. Obilazim puntu i krećem dalje prema Čikatu. Mnoštvo je turista po plažama, kupača. SUP-ovi su, vidim, ove godine in. Kod uvala Čikat i Veli Žal odlučim se odmaknuti od kraja, nisam željan tolikog mnoštva. Ovo sam zamislio kao osamljenički đir. Nakon uvale Šešula gotovo da više nema nikoga pa se opet približavam obali i uživam u svom miru. Kajakom u prosjeku putujem brzinom oko 3 čvora (5-6 km/h), na samoj sm razini mora te svega nekoliko metara od obale što istraživanju krajolika daje potpuno drugu dimenziju od one s brodom.

Uskoro naiđem na prekrasnu malu pješčanu valicu. Jedna kuća, no čini se da nikoga nema unutra. Nigdje nikoga. Odlučim da je to mjesto gdje ću provesti večer i noć. Na stablu su planinarske markacije i natpis „Vela Draga“. Neda mi se otvarati šator pa odlučim spavati u hamoku – ležaljci ovješenoj između dvije crnike. Noć je protekla mirno, a ujutro me probudio zvuk koraka po žalu. Izvučem glavu iz hamoka i vidim desetak koza kojima se moj kajak ispriječio na putu pa ga u čudu gledaju. Zgrabim GoPro kameru, no šuškanje iz hamoka im privuče pažnju. Sada su u nedoumici – kako zaobići kajak na plaži, ali i mene par metara dalje među drvećem. Par koza se odluči proći između mene i kajaka, par preskoči preko kajaka, a ostatak ode u suprotnom pravcu. Čista pastorala.

Vela Draga, Ilovik – Foto: Ivica Milanja

Lagana marenda, kratko kupanje u tirkiznom moru i krećem dalje na jug. Oko 11 h su najavili kratkotrajnu buru. Planiram prije toga preveslati kanal između Lošinja i Ilovika te tamo odmoriti dok vjetar ne padne. 

Uvale južnije od Vele Drage su prekrasne. Pune su nautičara koji su se u njima skrili od vjetra. U uvali Balvanidi par starijih njemačkih jedriličara me pita koliko je vjetra vani, velim da je za sada ok, ali da će uskoro jačati. Po snenim očima i kavi koju lijeno ispijaju na krmi svoje jedrilice rekao bih da će u toj vali ipak ostati još neko vrijeme. Veslam dalje do Ilovika. Vjetar u kanalu nije bio jak pa sam odlučio priječiti najisturenijim putem. Dulja varijanta bi bila preko otočića Kozjaka i Svetog Petra, no tada bih završio na strani Ilovika izloženoj buri, ali i na naseljenom dijelu otoka (a rekli smo da ćemo izbjegavati civilizaciju).

Na SZ Ilovika uočim lijepu malu pješčanu valicu. Izvlačim kajak na žalo a pogled mi padne na crveno-bijele planinarske markacije te pored njih napisano ime uvale – Vela Draga. Opet! Čini se da Kvarnerani nisu maštoviti u davanju imena geografskim lokacijama.

Kupanje i ručak. Na pučini vidim prve bijele krijeste. Točno po prognozi, vjetar se digao pa je odluka o par sati odmora bila dobra i opravdana. Izvalim se u hamok i odspavam.

Oko 13 h krećem dalje. Ima još nešto valova no ne čine se prevelikima. Istina, s ove strane sam zaklonjen od vjetra pa ću pravu sliku stanja imati tek kada od Ilovika krenem prema Premudi. Tako je i bilo. Prvu milju južno od Ilovika sam još koliko toliko bio u zavjetrini, no dalje je postalo vjetrovitije. Valovi su na trenutke dosezali visinu od 1 m. Tuku u zadnju trećinu kajaka, što mi je povremeno ometa smjer kretanja. Vjetar je na refule s brzinom od oko 6-7 m/s (12 čvorova). Zvuči dosta, no valovi su relativno dugi i razvučeni pa se može veslati. Ipak, jako sam oprezan jer bi prevrtanje pretovarenog kajaka na uzburkanom moru i bez tuđe pomoći lako moglo prerasti u neželjenu avanturu. Za dvije milje (oko 3,5 km) doveslam do Grujice. Otočić je to negdje na trećini puta između Ilovika i Premuda. Odlučih pristati u zavjetrini male rivice na jugozapadnom dijelu i pričekati da vjetar padne. Grujica je duga tek 500 i široka 200 metara. Na otočiću je svjetionik iz vremena Austro-Ugarske, izgrađen 1872. godine. Svjetioničara i posadu ne vidim. Vjerojatno su u kući, no na vratima u dvor piše da je ulaz zabranjen pa to poštujem. Šetam otokom kroz suncem oprženo rijetko raslinje koje mi seže do koljena. U nekoliko navrata protrče zečevi nenavikli na ljudsko prisustvo. Prošetam do istočne strane otoka utvrditi situaciju s vjetrom, a i ubiti vrijeme. Od kajaka do istočne strane je tek 4 minute hoda. Premalo za ubiti sat i pol vremena. Prošetam se još par puta. Vjetar je napokon pao. Idem dalje.

Svjetionik na Grujici – Foto: Ivica Milanja

Do Premude mi je još 3,5 milje (oko 6,5 km) što traži oko sat vremena veslanja. Valovito je, ali ne kao prije. Valovi se sada lijeno valjaju no i dalje treba biti na oprezu. Na ruti do Premude su još dva manja otočića, Lutrošnjak i Kamenjak, no nisu pogodni za pristajanje s kajakom. Napokon Premuda. U portu Krijal, odmah pored trajektnog pristaništa je malo žalo  (taman za izvući kajak na kraj). Odmorim malo. Iza mene je danas već oko 13-14 milja veslanja (cca 25 km) i polako treba razmišljati o mjestu za noćenje. U obližnjem restoranu se raspitujem o divljim svinjama. Prošle godine smo imali neugodno iskustvo s njima na Škardi, a Škarda je tu, na korak mjesta. Vlasnik restorana kaže da mogu biti miran jer da tu veprova nema. Valjda čovjek zna. Odveslam još nešto manje od 2 milje i izvučem kajak na kraj u maloj uvali nakrcanoj naplavinama – doplutalim drvećem i hrpom plastičnog otpada. Nije neka romantika ni prizor, no večer se spušta i nemam puno izbora. Ravnog mjesta za šator ne mogu naći, a ni pomisao na maleni slabašni šator pred stampedom veprova (tko za je li gostioničar bio u pravu) mi nije privlačna. Odlučim se opet za hamok. Iz sigurnosnih razloga postavim ga na gotovo dva metra visine. Priznajem da mi je te večeri trebalo neko vrijeme da se zakopčan u vreću za spavanje uspješno popnem u taj čardak ni na nebu ni na zemlji. Umornog, nakon cijelog dana veslanja i borbe s valovima, san me brzo obuze. Veprove, ako su i bili u blizini, nisam čuo.

Dvorac na Škardi – Foto: Ivica Milanja

Ujutro nešto prije 8 h krećem dalje. Uvalu južnije (puno bolju od one u kojoj sam noćio) naiđem na četiri njemačka kajakaša. Dečki su na kružnoj turi s Raba, gdje su iznajmili kajake kod mog prijatelja Jogija, starog kajakaškog morskog vuka. Kažu da ih je ona jučerašnja bura uhvatila između Oliba i Premuda, što je i nešto dulja dionica otvorenog mora od one koju sam sam prošao. Dečki su baš OK i žao mi je da nismo noćili zajedno. Rastajemo se. Oni će uz Premudu na zmorac (SZ), a ja na zjaprk (JI). Još dvije i pol milje veslam uz obalu ovog najisturenijeg otoka zadarskog arhipelaga i dolazim do njegove južne punte. Točno 752 zaveslaja i eto me na sjevernom kraju Škarde. Veslam dalje. Veprova nema na vidiku. Kao i na Lošinju, Iloviku i Premudi, pratim zapadnu obalu te na samom jugu otoka ulazim u duboku uvalu Griparicu. Tu je sigurno privezište za jedriličare, a u samom dnu je kameni objekt vrlo neobičnog izgleda – maleni dvorac s kulom i topom za obranu. Javim se barba Mariu kojeg zateknem u blizini. Iz Zadra je, u mirovini. Sam je i dobro mu dođe malo pobjeći brodom iz grada. Krećem dalje na jug.

Zalazak sunca, Premuda – Foto: Ivica Milanja

Prođem pored Vodenjaka, Sestrice i Dušca te dođem do hridi koju sam prošlu godinu otkrio i koja me svojom pojavnošću skroz oduševila. Na Googlu Earthu piše Sfinga no pravi  je naziv Funestrala. Hrid je smještena pola milje JZ od Ista. Ako joj se prilazi sa sjever zaista izgleda kao egipatska sfinga. Duljine je  50 i širine 20 metara. Na njoj ni jedne travke ili grma, nikakve životinje, bube pa ni komarca. Presretan sam, plešem na tornjiću (glavi sfinge) i salutiram brodovima u prolazu. Poneko odzdravi pokretom ruke ili brodskom trubom, većina vjerojatno pomisli da sam lud. Savršeno mjesto, mir, tišina, izolacija.  Otok je pun ravnih ploča pa razmišljam bih li tamo postavio šator i noćio. Navečer zovu laganu kišicu. Bilo bi fora biti sam na toj hridi i slušati kapi kiše na poliesterskom platnu šatora. No tek je podne i mogu iskoristiti još veliki dio dana za veslanje. A i bonaca je, idealni uvjeti. Krećem dalje, tužno se osvrćem prema mojoj sfingi s čvrstom odlukom da je posjetim još jednom ovog ljeta, možda s mojoj Vesnom.

Otok Tramerka – Foto: Ivica Milanja

Dvije milje južnije pristajem u uvalu na nenaseljenom otoku Tramerka. Osvježim se u moru. Odlučim da ću danas ići do Velog Rata na Dugom otoku. Dulja i zasigurno interesantnija varijanta je krenuti na istok do Molata pa uz poluotok Banastar kroz Sedmovraće, preko Golca i Bršćaka na sjeverozapadnu puntu Dugog otoka pa u zapad do lanterne Veli Rat i kampa Kargita. Ukupno 8.5 milja (16 km). S Tramerke direktno do kampa na Velom Ratu imam tek malo više od 5 milja (10 km), ali bez kopna u blizini. Odlučim se za kraću varijantu. More je skroz mirno pa ne bi trebalo biti problema. Na liniji do Dugog otoka su otočići Veli i Mali Lagan. Lagnići sami po sebi ne bi bili zanimljivi da 300 m od Velikog Lagana ne leži podrtina talijanskog broda Michele.

Olupina Michele – Foto: Ivica Milanja

Teretnjak duljine 67 m nasukao se tamo još 1983. godine. Navodno je to bio namjerni čin s ciljem naplate osiguranja. Kao dijete sam često s Punte Bjanke (Veli Rat)  gledao taj brod. Privlačila me podrtina koja je u to vrijeme imala cijeli trup iznad površine. U gotovo 40 godina more je učinilo svoje i sada su nad površinom tek dva manja komada željeza, s kopna gotovo teško uočljiva. Ipak, Michele je ostala turistička atrakcija, a njenu ćete lokaciju ljeti lako prepoznati po većem broju usidrenih brodova oko nje. Posjet Micheli, toplo preporučam, ali uz veliki oprez: morske struje su dosta jake i za tren će vas odnijeti daleko od vašeg plovila. Također, Michela je hrđava i neopreznima prijeti svojim oštrim rubovima. Ronjenje i plivanje oko Michele je OK, a ulaz u utrobu broda ne preporučam iz sigurnosnih razloga.

Svitanje, uvala Pantera na Dugom otoku – Foto: Ivica Milanja

Od Michele do svjetionika Veli Rat nepuna je milja veslanja. Tu srećem grupu turista na sit-on-top kajacima koje vodi moj prijatelj Filip iz zadarske agencije Kayak & Bike Tours. Michele je već godinama njegova omiljena lokacija, a ovaj put i razlog zašto nije išao sa mnom na ovu turu.

Oko 18 sati dolazim na poznatu mi plažicu smještenu uz jedan od najpoznatijih svjetionika istočnog Jadrana, izgrađenom prije više od 120 godina. Svjetioničko svjetlo Velog Rata postavljeno na visini od 40 metara vidi se sa svih strana u krugu većem od 20 milja i vrlo je čest prizor na fotografijama i razglednicama ovog kraja. U neposrednoj blizini lanterne smješten je kamp Kargita, gdje me dočekuju domaćini i moji dragi prijatelji Lidija i Dražen. Dva gemišta u dobrom društvu i u šator na spavanje.

Druženje, hladna cuga, pranje u kupatilu u slatkoj vodi, mogućnost korištenja kuhinje i spavanje u šatoru poremete moj spartanski stil od protekla tri dana. 

Ujutro se osjećam odmorno i spreman sam za nastavak puta, no prognoze najavljuju još samo jedan dan mirnog vremena, a onda maestral do 8 m/s . Planirao sam pratiti vanjsku stranu Dugog otoka (kulaf) i doći do Kornata. Za to bi mi trebalo 2 dana pa bi me drugi dan, taman kod klifova u PP Telašćica uhvatio relativno jak vjetar. Na tom su dijelu sve same litice i nepristupačna obala u duljini od 8 milja (15 km). Odlučim ne riskirati, odustanem za ovaj put od Kornata i krenem put Brbinja prateći istočnu obalu Dugog otoka. 

Na lokacijama Zagračina, Paprenica i Bukašin nailazim na vojne potkope iz vremena Jugoslavije. Potkopi (tuneli) su služili kao podzemne luke za vojne brodove JNA spremne za brzu reakciju u slučaju neprijateljskog napada s mora. Potkopi su danas prazni, a omiljena su lokacija nautičara i drugih turista. Moja speleološka krv ovaj put nije odoljela pa sam s uveslao u najsjeverniji potkop, onaj u uvali Zagračina. 

Otočić Utra kod Brbinja – Foto: Ivica Milanja

Nakon Zagračine veslam do Božave i Dragova. Provlačim se između otočića Velog i Malog Planataka pa uz otočić Tatišnjak. Oproštajno kupanje obavim kod otočića Utra i 300 m dalje eto me u Brbinju u portu, nakon ukupno 60 preveslanih milja. Izvlačim kajak na kraj, presvlačenje, kupovanje karata za trajekt i u Zadar u zagrljaj Vesni i klincima.

Ivica Milanja