CRTICA IZ PERA NAUTIČARA Ignoriranje divljanja austrijskih “nautičara” na otoku Tijatu

Foto: Čitateljica

TIJAT – Petak je, mjesto radnje je uvala na otoku Tijatu, nautičko sidrište Tijašnica. Na sidrište, na kojem se već nalazi desetak brodova, stižemo oko 15 sati, hvatamo bovu u dnu uvale i vežemo brod. Do nas su na bovama dvije 10-metarske motorne jahte, obje austrijske zastave, s vrlo bučnim društvom koje se stalno seljaka s jednog broda na drugi. 

A seljakanje obavljaju uz pomoć snažnog vodenog skutera na kojem se smjenjuju uglavnom muški članovi posada. I ta činjenica sama po sebi ne bi bila problem da se vožnja između dva motornjaka ne pretvara u obijesnu i bjesomučnu jurnjavu skuterom po cijelom sidrištu, uz glasne krikove odobravanja, urlanje i dernjavu pijane posade. 

Nautičari na ostalim brodovima na sidrištu šute, promatraju obijesnu rulju na dvama austrijskim jahtama i ne govore ništa, a u moru je više kupača s vezanih brodova. No to divlje vozače skutera uopće ne brine, oni i dalje punim gasom jurcaju između brodova.

Koncesionar može izdati račun, a uvoditi red navodno ne može

Svega par minuta nakon što smo se vezali na bovu, do našeg broda stiže djelatnik sidrišta i zahtijeva naplatu veza. Dečko je pristojan, pozdravlja i uredno nam izdaje račun. Pitam ga što misli poduzeti kako bi smirio divljake na skuterima koji ugrožavaju ostale nautičare, no on samo sliježe ramenima i rezignirano odgovara:

– A ja im ne mogu ništa!

– Čekajte, kako mislite ‘ne možete im ništa’? Vi ste koncesionar i odgovorni ste za red i poštivanje propisa na sidrištu. Ljudi na skuteru ugrožavaju kupače, svaki čas se netko od njih može naći na putu skutera čiji vozači očito ne kontroliraju ni sebe same a kamoli skutere. I vi kažete da im ne možete ništa? – zaprepašteno mu odgovaram i zamolim ga da razgovara s posadom na dvama austrijskim motornjacima i upozori ih da prestanu sa ovakvim opasnim vožnjama na sidrištu. 

– Dobro, reći ću im – odgovara mi, pali motor i odmiče se od našeg broda. Očekujem da će nakon toga otići do  razularenih Austrijanaca i doista ih upozoriti na neprihvatljvost njihovog ponašanja. Bila sam očito jako naivna! Mrtav-hladan okrene brod ka drvenom moliću s kojeg se i uputio na naplatu. Austrijancima nije rekao ni riječ! 

Vidjevši da koncesionar očito ne namjerava ništa poduzeti kako bi smirio divlje, pijane austrijske „nautičare“ – namjerno izraz „nautičare“ stavljam pod navodnike jer se pravi nautičari ne ponašaju ovako bahato, bezobrazno i sebično, maltretirajući ostale nautičare na sidrištu! –  shvaćamo da nema smisla čekati nešto što se očito neće dogoditi. Odvezujemo brod i selimo se na drugu bovu, ovoga puta dosta udaljenu od austrijskih jahtaša i njihovog pijanog divljanja skuterom. 

Foto: Čitateljica

Pišem ovo ogorčena činjenicom da koncesionari nautičkih sidrišta, kojih je iz godine u godinu sve više na Jadranu, vjeruju da su s koncesijskim odobrenjem dobili prava, ali ne i obaveze. 

Koncesionari su jednostavno zaključili da je njihovo pravo naplatiti vam „masno“ noćenje na bovi – za brod od 8,5 metara dužine naplaćen nam je naknada za vez od nemalih 200 kuna!!! –  ali pritom očito smatraju da im nije obaveza osigurati red na sidrištu i sigurnost nautičara koji njihovu uslugu koriste.  Ta “sitnica“ poput zaštite života nautičara na vezu, smatraju oni, nije  njihova briga.

Ovo, nažalost, nije jedini takav slučaj s kojim sam se susrela u dugogodišnjoj nautičkoj praksi na Jadranu. Takvih je slučajeva, u kojima se vlasnik koncesijskog sidrišta ne želi zamjeriti dijelu sebičnih i samoživih gostiju pa ih pušta da na njemu rade što god im padne na pamet ne brinući pritom o drugim nautičarima i posadama s kojima dijele sidrište, i previše.

Postoji li netko tko ovakvim neodgovornim gostima može stati na kraj? Prijaviti slučaj policiji ili lučkoj upravi koja je nadležna za sigurnost na moru? Zaključila sam da nema nikakvog smisla. Jer kao odgovor ću zasigurno čuti onu dobro poznatu mantru “nemamo dovoljno brodova ni ljudi da kontroliramo sva sidrišta“. 

A trebali bi imati i dovoljno ljudi i plovila. Jer kad se dogodi tragedija – a događaju se svako malo –  onda po medijima zaredaju pitanja „kako se to moglo dogoditi“ i „tko je kriv za nesreću“. Odgovor na to pitanje, iskreno vjerujem, nalazi se u ovim napisanim rečenicama.

S.C.H.