KAKO RASTAVITI PLATFORMU? Vlada i INA nemaju rješenje za potonulu Ivanu D, pa im donosimo detaljne upute

Naš kolumnist Davor Majkić nije klasičan ronilac. Njega zovu kad treba odraditi one najteže podmorske poslove i spada u red najvećih stručnjaka na tom polju. Osim što su ga zvali na vađenje poznate olupine Costa Concordie, on postavlja i popravlja podmorske sustave – cjevovode, plinovode, naftovode, spašava i izvršava zadatke, zvali su ga da obuči specijalne ronilačke postrojbe zemalja koje surađuju s NATO savezom i dok piše ovaj članak, nije u Hrvatskoj već tamo gdje treba raditi… Dakle, čovjek na čiji CV treba napisati – “a treba li Vam još išta?”, već neko vrijeme piše za naš portal i to mahom stručne teme o kojima malo tko u Hrvatskoj zna nešto kazati, a kamoli napisati. Možda bi upravo savjet Davora Majkića trebao odgovornima u INA-i i Vladi RH, koji nisu napravili apsolutno ništa u vezi sanacije potonule platforme Ivane D, koja se u prosincu prošle godine potopila zbog oštećenja nastalih uslijed jakog vjetra i valova. Naprotiv, godinu dana poslije, otvorena je opcija da je naprosto ostave na dnu mora kako bi postala podmorski greben, na što su ekološke udruge i stručnjaci podmorske biologije skočili na noge. Kako sanirati ovakvu grdosiju na dnu mora? Davor Majkić ima iskustva i donosi rješenje – kako se to radi.

“Well protector platform”  (naša Ivana)

Radi se o platformici postavljenoj kao zaštita aktivne bušotine, a funkcije su joj usmjeravanje crpljenog medija prema obalnom postrojenju i slanje informacija u kontrolni centar. Minimalno održavanje svodi se na privezišta supplier brodova, rutinske kontrole ”Wellhead” ili Christmas tree” strukture te anodne ili katodne zaštite. Iako nisu nastanjene, ne smijete se popeti na njih, svakako ne dirajte ništa i nemojte se razočarati onim što vidite.

Sve offshore strukture su projektirane, izrađene, instalirane, exploatirane i održavane po najstrožim standardima, a isti se primjenjuju i prilikom njihovog uklanjanja.

Već prilikom samog projektiranja, paralelno se radi i plan uklanjanja buduće instalacije razlučen do najsitnijih detalja, jasno, ne iz posebne ljubavi prema moru ili pažnje prema radnicima, već zbog zakona, troškova očekivanih i neočekivanih šteta nastalim lošim projektom ili radom, te osiguravajućih klauzula. Svi materijali korišteni u izradi, uključujući i boje, premaze, su kategorije prihvaćene kao neopasna za prirodu pa se odrezani elemeti najčešće gomilaju na nekom dijelu bezličnog morskog dna bez stijena ili prirodnih seka. Inventivnost projektanata često rezultira neobičnim poslom za ronioce, traži se izrezivanje otvora u cijevnoj konstrukciji kako bi se ribama pružila skloništa u novom staništu. Ne treba naglasiti kako ovakav otpad vrlo brzo postaje riblji “El Dorado” za rekreativne ronioce u zonama s nezanimljivim dnom.

Nakon uklanjanja ne smije ostati nikakav trag njihova postojanja!

Najzahtjevnije konstrukcije za uklanjanje su platforme, od najjednostavnije samostojeće na jednoj nozi (monopod), tronožne (tripod) do dimenzijama većih s parnim brojem nogu koji se kreće od 4 – 6 – 8 – 10 – 12 – do nekih koje bi se mogle nazvati stonogama poput ove.

Lijevo – Monopod, desno – tripod, dolje – više nogu ili stonoge / Foto: Davor Majkić

Svima je zajedničko da nakon uklanjanja ne smije ostati nikakav trag njihovog postojanja, što uvjetuje trajno brtvljenje bušotine kemijskim smjesama iako su od izljeva medija već zaštićene automatskim ventilnim sklopovima (blow-out-preventer), i potom rezanje na dubini -1m ispod prirodnog morskog dna.

“Suhi” dio s produkcijskim pogonom i/ili stambenim dijelom oslobađa se i odvozi na obalu, pri čemu ronioci nemaju posla.

Rezanje explozivom unatoč neočekivano niskom nivou opasnosti, napušteno je slijedeći teoretske procjene rizika, teškoće u izračunu količine  i forme punjenja, te dokazano poguban uticaj na živi svijet okoline. Bio je to najjednostavniji i najbrži način, ronioci bi samo postavili prstenasto explozivno punjenje s kumulativnim djelovanjem unutar nogu i s broda gledali show.

Nosivost dizalice određuje hoće li se veće platforme rezati i na katove pa čak i okomitim rezovima.

Podvodni dio zatrpan je školjkama koje ugibaju i otpadaju same ali se i gomilaju prilikom redovnog čišćenja kojim se smanjuje silueta konstrukcije i time njena osjetljivost na udare valova i struja. Takvi nanosi mogu biti visoki i preko 10ak metara i njihovo uklanjanje je najmukotrpniji posao, obzirom da još treba iskopati i ležište za postavljanje alata za rezanje dijamantskim kabelom.

Rezanje dijamantnim kabelom – Foto: Davor Majkić

Na manjim dubinama iskop se vrši zračnim alatom (air-lift) kod nas poznat nazivom “refuler” ili “zračni mamut”, za dubine do 30ak metara istom alatu je potreban snažniji srednjetlačni kompresor. Na većim dubinama koristi se sličan alat ali pogonjen vodom jer je nestlačiva pa nije ovisna o dubini-tlaku okoline, ali zbog svoje konstrukcije i položaja u kojem radi u ovim uvjetima ozbiljno će izmučiti ronioce.

Nakon iskopa oko jedne od nogu na uglovima pristupa se čišćenju visokotlačnom pumpom (high pressure water jet) sličnoj “mini-wash”-u ali tlaka i do nekoliko tisuća Bar.

Foto: Davor Majkić

Postavljanja rezalice bio bi jednostavan bravarski posao kad bi bilo vidljivosti, a u praksi se svodi na prepoznavanje oblika i položaja opipom. Stroj se učvršćuje na nogu metalnim obujmicama ili kamionskim trakama za osiguranje tereta što ovisi o njegovom obliku i veličini.

Korištenje spomenutih alata i uvjeti rada bez ikakve vidljivosti drastično podižu rizik od ozljeda, a poznajući njihovu pogubnost, posvećuje se posebna pažnja preventivi, uz konstantnu prisutnost liječnika na radilištu.

Rizici za ronioce

Ogrebotine i rezovi nastali školjkama i koraljima nose povećani rizik infekcija i organskih trovanja, pa takve rane treba dezinficirati i tretirati poput velikih i opasnih.

Svaka ozljeda alatima za pjeskarenje ili čišćenje visokotlačnim vodenim mlazom uz samu mehaničku ozljedu nosi poseban rizik od unošenja mikroorganizama i prljavštine duboko u tijelo, pa čak i unutarnje organe. Pacijent mora biti najhitnije otpremljen u bolnicu s pisanim upozorenjem o vrsti ozljede u standardiziranom obliku.

Posebna opasnost je Hydrogen Sulphide (H2S) , plin koji nalazimo u strukturama nafne industrije (i napuštenima !) i u mulju dna na kojem radimo. Bezbojan je, teži od zraka i u kritičnom postotku  samoeksplozivan.

Tijelo ga apsorbira udisajem, hranom ili vodom s kojima je bio u doticaju te putem kože i sluznica.

Vrlo je otrovan, a u niskoj koncentraciji karakterizira ga smrad trulih jaja, iritacija sluznica, otežano disanje i moguća glavobolja. Povećanjem koncentracije (iznad 100 ppm) simptomi se pogoršavaju i blokiraju osjetila mirisa. Znači da na prve simptome objavimo alarm i bježimo po mogućnosti s prijenosnim dišnim aparatom (”EEBA” – Emergency Escape Breathing Apparatus) u vjetar i prema višim mjestima.

Prestane li smrad jaja, ili smo spašeni  – ili nismo a ni nećemo biti.

Za trajanja urona ipak nema bježanja, već će dio tima pod maskama asistirati roniocu da se vrati na površinu i tek onda se netaktički povući. U ovakvim situacijama koriste se ”SABA” – Supplied Air breathing Apparatus ili ”SCBA” – Self Containerised Breathing Apparatus.

Kod preživjelih neki efekti trovanja ostavljaju trajne posljedice. Plin se rjeđe prerađuje u sumpornu kiselinu korisnu industriji akumulatora ili čak čisti sumpor, ali najčešće se spaljuje na samoj platformi.

Jadran spada u područja visokog rizika!

Inače, uz Grčku, Sjevernu Ameriku, Indonesiu, Vietnam i Srednji Istok, Jadran spada u područja visokog rizika.

Buka je proglašena zagađivačem, a u moru je i opasna. Uz postupna ali trajna oštećenja sluha, opasnije su detonacije koje mogu povrijediti slušni aparat, izazvati poremećaje orijentacije i ravnoteže, pa i nesvjesticu.

Uz samu (NE)vidljivost posao je drastično otežan prilikom postavljanja alata na srednje noge. Sve su noge međusobno pospajane vodoravnim prečkama (bracing) i diagonalama, sve je prepuno sajli, potrebnih i nepotrebnih cijevi,  kablova katodne zaštite, ribarskih mreža, pogubljenih varilačkih kablova, na nekim platformama i diagonalnih cijevi bušotine (conductor),…

 

Najomraženiji dio ronilačke opreme je ”umbilical” (pupkovina), sklona zapinjanju i samovezivanju čvorova, koju tender uvijek drži prenategnutu i zbog koje se morate vratiti istim putem. Ovdje će pokazati sve svoje čari unutar čelične “šume Striborove”.

Duljinu pupkovine je lako izračunati formulom:  Duljina pupkovine = udaljenost mjesta rada – 1m

Otkrit ćete da je pupkovina uvijek prekratka, osim kada je morate pospremiti u zvono.

Pupkovina STBY ronioca mora biti najmanje 2 metra duža od pupkovine ronioca koji radi, i obje su na harness pričvršćene carabinima s osiguranjem od neželjenog otvaranja

Najpoznatiji način hladnog rezanja je “diamond cable”, prsten od čeličnog užeta na koji su navučene titanske kuglice s ulivenim kristalima umjetnog dijamanta. Način rada podsjeća na lančanu pilu, ali hidraulični motori pokreću kabel, a cilindri održavaju njegov pritisak na podlogu koju režemo. Daje izuzetno precizan, gladak rez, bezopasno je za ronioce, ali relativno skup postupak za poslove manjeg obima, a u slučaju pucanja kabela  gotovo je nemoguće nastaviti isti rez novim kabelom.

Foto: Damir Majkić

Instalacija reznog stroja je zahtjevna zbog njegovih dimenzija i težine, položaja unutar strukture, uglavnom nikakve vidljivosti a svaka i najmanja pogreška u položaju ili kutu neće se moći ispraviti nakon početka rezanja. Nepravilno postavljena mašina rezultira većom dužinom reza, većim opterećenjem kabela i sklonošću pucanju, nepravilnim ulazom i izlazom kabela iz materijala što vrlo lako ošteti kabel, te dužim vremenom rada. I uvredama od strane clienta.

Jednom postavljen alat i provjeren njegov položaj ronioc se povlači na sigurnu udaljenost i počinje probni rez dubine nekoliko centimetara. Nakon testa stroj se isključuje i ronioc provjerava stabilnost/učvršćenost alata i pravilnost započetog reza. Ako je sve u redu nastavlja se rezanje koje se prati instrumentima s površine najviše do sredine promjera noge, kada se opet zaustavlja i slijedi nova kontrola ronioca. Potvrdi li se pravilnost reza i dobro stanje diamantskog kabela, ronioc zabija čelične klinove u rez neposredno iza kabela i na početak reza kako bi se spriječilo slijeganje gornjeg dijela i stiskanje kabela. Ovaj postupak može biti višestruko ponavljan ovisno o promjerima nogu.

Obzirom da svako zaustavljanje kabela nosi rizik od njegovog trganja prilikom ponovnog pokretanja, prije prekida rezanja zaustavlja se pomak kako bi se rez na tom mjestu proširio vibriranjem neopterećenog kabela. Jasno da Murphy nikad ne spava pa ima i pucanja ili pretjeranog trošenja kablova. To stvara nove probleme jer je nemoguće samo promijeniti kabel i nastaviti isti rez, preostaje prebacivanje alata s novim kabelom na suprotnu stranu noge pokušavajući pogoditi prethodni rez (što nikad ne uspijeva ni Coperfildu), ponavljati postupke s klinovima, te na kraju dva reza spojiti rezanjem elektrodama,… ili demontirati alat i nastaviti rezanje elektrodama.

Ovo rezanje (burning) je neuporedivo nespretnije jer su koncentrično pozabijane cijevi ispunjene betonom pa je vizualno nemoguće pratiti napredak, potrebno je izrezati široki pojas prve košuljice i razbiti beton kako bi se došlo do slijedeće košuljice i rezalo, pa kroz novi rez slijedeća,…izbrojali smo ih i do 7 komada.

Elektrode svojim gorenjem stvaraju mlaz visoke temperature koji progara sve pred sobom. Bazira se na gorenju željeza koje razvija temperature od više tisuća°C.

Broco je ime proizvođača opreme koje je postalo sinonim za postupak rezanja. Željezna šestožilna elektroda u cijevi pobakrenih stjenki vodi struju za paljenje elektrode koja nastavlja gorenje napajana kisikom. Mlaz temperature preko 5500°C lakoćom reže doslovno sve materijale debljine mjerene u centimetrima. Ali i prste!

Najveća opasnost javlja se zbog elektrolitskog razdvajanja molekula vode na vodik i kisik kojima dodajemo i dio nesagorenog kisika iz napajanja elektrode, te prije ili kasnije u ambijentu i među školjkama dobijamo ”kritičnu smjesu” sklonu samodetonaciji. Jedina pomoć je konstantno ventiliranje “air-liftom” koji usisava mjehure te ih istovremeno razrjeđuje zrakom.

Nakon uspješno odrezane kutne noge, preko reza se vijcima učvršćuje metalna obujmica (clamp) koja će onemogućiti vodoravno klizanje gornjeg dijela nakon rezanja ostalih nogu, i tako na ostalim nogama po uglovima. Otpor ili trenje obujmice je zanemarivo u odnosu na nosivost dizalice koja će je svladati i podići odrezani dio nakon rezanja svih nogu i conductora. Hrpa sajli, kablova katodne zaštite, cijevi za cementiranje nogu,… sve se reže na istoj visini kao i noge ali elektrodama što nudi barem malo zabave roniocima.

Demontaža mašine jednostavnija je od postavljanja, ali isto ćete se napatiti budete li je vadili s jedne od srednjih nogu platforme. Potrebno ju je više puta objesiti na uporišta po platformi, osloboditi dizalicu i prebaciti njenu kuku kroz drugi prolaz, pa čak asistirati tirforima kako bi je izvukli bez oštećenja.

Svi elementi strukture spojeni vijčanim spojevima biti će tako i oslobođeni te podignuti na palubu, ali većinu vijaka nećemo moći ni pronaći ili prepoznati zbog dugogodišnje korozije, pa će se i taj posao svesti na njihovo lomljenje ili rezanje. Budite spremni i na gimnastiku ručnom pilom ukoliko je ostao samo jedan vijak ili sličan dio koji traži rezanje, osobito ako je na najnezgodnijem mjestu strukture.

Bude li vodoravnih rezova to će rezultirati pokazivanjem mornarskih vještina ronioca jer će oni morati objesiti tu stvar na sajle dizalice (rigging). Nimalo ugodan posao, obično “na pol’dna” bez čvrstog oslonca, čelična užad debljine “bandere” a samo vijak škopca često teži preko 70 Kilograma. Arhimedov zakon vam neće puno pomoći zato pazite prste, sajle se konstantno ljuljaju a masa im je enormna.

Sva muka i opasnost zbog ljuljanja sajli dizalice prilikom rigging-a prilikom oslobađanja dizalice radi suprotno, radi za nas,… koristimo male pomake sajli i škopaca uz najveći “ubjeđivač” koji pronađemo, veeeliiikuuu macu

Mark Longstreath kaže da ovako izgleda ”pravi” ronioc  koji zna variti i rezati

D.G., Davor Majkić

PROČITAJTE JOŠ:

RONIOCI NA PLATFORMI – Razbijamo neke mitove!

Platforma Ivana D možda ostane na dnu Jadrana i postane podmorski greben – Što je s istjecanjem metana?