Kada i zašto ronjenje na dah postaje kobno?

Foto: Youtube / Screenshot

Odgovor na pitanje iz naslova prilično je jednostavan: Zbog pretjerivanja. Ništa u čemu se pretjeruje ne može završiti dobro.

Najpoznatija tragedija u ronjenju na dah svakako je ljubavna priča Kubanca Pipina Ferrerasa i njegove supruge Audrey Mestre koja je poginula obarajući rekord 12.10.2002., piše SCUBAlife. Audrey se igrom slučaja zaljubila u Pipina te ju je on uveo u čudesan svijet ronjenja na dah. Ubrzo je pokazala da je rođeni talent, a njezina hrabrost i ustrajnost donijele su ubrzo i nevjerojatne rezultate. Nakon niza oborenih i postavljenih ženskih rekorda, a sve u disciplini “no limits”, Audrey ubrzo dostiže i Pipinov najbolji rezultat te zajedno organiziraju njezino spektakularno postavljanje rekorda zaronom na dubinu od 171 metra. No, taj zaron bio je i njezin posljednji i završava kobno. “No limits” disciplina znači zaranjanje u dubinu uz pomoć velikoga utega “sleda” za koji se ronilac drži prilikom zaranjanja u dubinu, a izranja uz pomoć velikoga balona (padobrana). Balon se aktivira pomicanjem sklopke kada se sled zaustavi na traženoj dubini te se trenutačno puni zrakom koji balon brzinski pokreće prema površini. Ronilac cijelo vrijeme troši minimalno energije te se upravo zbog toga u “no limits” disciplini postižu najveće dubine. Nema trošenja kisika na kretanje. Ronilac praktički samo drži dah.

Taj kobni dan Audrey je dostigla traženu dubinu od 171 metar, no ispostavilo se da su boce sa zrakom potrebne da se napuni balon (koji joj je jedini spas da se sigurno vrati na površinu) bile prazne, što je rezultiralo time da ga nije uspjela pomaknuti. Iznimno loša organizacija sa svega dva sigurnosna ronioca dodatno je zagorčala uron. Minute su prolazile, svi su primijetili da nešto nije u redu, a nakon više od osam minuta njezin suprug Pipin zgrabio je prvu bocu sa zrakom i nepromišljeno se spustio na dubinu od 90 metara gdje je zatekao beživotno tijelo svoje supruge, apsolutno ugrožavajući i svoj život. Nakon nekoliko minuta otkako je zaronio, Pipin izranja držeći tijelo svoje supruge, šokirana masa i sigurnosni ronioci jedva uspijevaju sabrano reagirati i iznijeti ju na površinu. Audrey je pokazivala znakove života (minimalni puls) i izgledalo je da još ima nade za nju. Međutim, katastrofalna organizacija cijelog natjecanja utvrđuje da je liječnik (svako natjecanje ili obaranje rekorda mora imati liječnika) zapravo isprepadani stomatolog koji ne zna što treba napraviti, a na brodu nisu imali ni boce s kisikom, niti opremu za oživljavanje, ni bilo kakvu prvu pomoć! Nakon više od 15 minuta gliserom je dovode do obale kako bi ju reanimirali, no već je bilo kasno.

U prevelikom naletu talentiranih mladih nada, novih freediving zvijezda i neprestanom pokušavanju postavljanja novih rekorda sve je više nesreća i kobnih urona. I to je logično jer tako kaže i zakon velikih brojeva. Kako se povećao broj ronilaca, povećao se i broj nesreća. Uzmimo u obzir da je ronjenje na dah relativno “mlad sport” te se znanja od prije petnaestak godina nikako ne mogu uspoređivati s količinom znanja, spoznaja, iskustava i istraživanja koja imamo danas. Upravo zato i jest teško shvatiti kako se nesreće s kobnim ishodom uopće mogu događati? Zar se ne može učiti iz tuđih pogrešaka? Ronjenje na dah spada u kategoriju izuzetno ekstremnih sportova te bi sigurnost trebala biti na prvom mjestu.

Kobna “samba”

Blackout, potpuni gubitak svijesti te popularno zvana “samba” (LMC = loss of motoric control), odnosno gubitak motoričke svijesti posljedice su niza nepovoljnog spleta okolnosti, ne nužno pretjerivanja u metrima, a mogu završiti kobno. To je svakako jedna od “tabu” tema u ronjenju na dah, a radi se o dvije izuzetno opasne situacije koje vam u nekontroliranim uvjetima mogu oduzeti život. Baš zato o tome treba pričati, treba poticati razmjenu iskustava i pričanje o tome, ne bojati se i ne zataškavati neugodna iskustva jer baš vaša priča može sutra nekome pomoći.

Naime, ronioci na dah koji žele produljiti uron svjesno potiskuju sve respiratorne osjetilne informacije koje ih upozoravaju na potrebu ponovne uspostave disanja. Kada su jako motivirani, u stanju su ignorirati i najekstremniji poriv na udah. Voljno inhibiranje respiratornih senzorskih obavijesti o poremećenim koncentracijama arterijskih plinova dovest će do situacije da maksimalna točka loma zadrške daha fiziološki počiva na kritičnoj razini moždane asfiksije (udruženo stanje hipoksije, hiperkapnije i acidoze) prije gubitka svijesti. U takvoj situaciji jedino će vrlo iskusni ronioci znati prepoznati trenutak kada moraju prekinuti apneju kako bi izbjegli nesvjesticu. Za elitne freedivere ta granica se individualno nalazi na nešto manje od 50% zasićenosti hemoglobina kisikom u arterijskoj krvi. Na žalost, i najiskusniji ronioci lako se prevare u prosudbi kada će dosegnuti kritičnu granicu hipoksemije (manjak O2 u arterijskoj krvi) te je stoga nesvjestica, popularno nazvana “blackout”, vrlo česta u natjecateljskom freedivingu. Mali je broj natjecatelja u ronjenju na dah koji nikada nisu doživjeli nesvjesticu, ili barem “sambu”. Dakle, radi se o pretjerivanju ili precjenjivanju vlastitih mogućnosti u danom trenutku, a to može završiti kobno.

Stoga, pitajte se koji su vaši motivi za ronjenje na dah? Zašto ronite, duboko se zamislite i pokušajte iskreno odgovoriti. Ronjenje na dah mora biti ugodno, smireno, morate uživati u zaronima, istraživati svoje vlastite granice te ih polako pomicati. Ni jedan rezultat ne dolazi preko noći, za sve je potreban veliki trud!

I.B.

PROČITAJTE JOŠ:

Ovih 20 pravila u ronjenju na dah moglo bi vam spasiti život