OTKUPNINE PIRATIMA Tko ih upće plaća?

Photo: Wikimedia

Svaka plovidba je na neki način pomorska avantura. Svi avanturisti dijele i određene rizike. Primjerice, ako se brod nasuče, brodovlasnik snosi troškove ponovnog odsukavanja i štetu zbog oštećenja trupa i propelera. Brodar će imati pravo na obeštećenje i od kamata na neisporuku tereta koji predstavlja određenu vrijednost, zajedno s vremenom njegove isporuke ili eventualnog gubitka i oštećenja.

Zajednička havarija je načelo pomorskog prava koje utvrđuje da svi sudionici pomorskog tereta (vlasnik, otpremnik itd.) ravnomjerno dijele svaku štetu ili gubitke koji mogu nastati kao rezultat dobrovoljnog žrtvovanja dijela plovila ili tereta radi spašavanja cjeline u hitnom slučaju. Temelj ovog načela je da strana koja je pretrpjela veliki financijski gubitak kako bi spasila tuđu imovinu, ima pravo naknade za takav gubitak.

Čin zajedničke havarije je svaki namjeran i razuman izvanredni trošak i svaka namjerna i razumna pričinjena šteta od zapovjednika broda ili druge osobe koja ga zamjenjuje, poduzeta radi spašavanja imovinskih vrijednosti sudionika u istome pomorskom pothvatu od stvarne opasnosti koja im zajednički prijeti.

Nakon što vlasnik plovila proglasi zajedničku havariju, određuju se primjenjivi troškovi prema svim sudionicima koji su uključeni u putovanje plovila. Tada se određuje i koji se gubici kvalificiraju za termin zajedničke havarije, ukupni troškovi incidenta, kao i iznos koji svaka strana duguje, itd.

Photo: Youtube/Screenshot

Dva nedavna slučaja uzburkala su pravne vode oko doprinosa pri proglašenju zajedničke havarije koja se plaća i za otkupninu plaćenu piratima. Prvi je bio The Longchamp, o kojem je odlučio Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva 2017. Na Longchamp su se ukrcali i oteli ga pirati u Adenskom zaljevu dok je prevozio teret pod teretnicom prema pravilima Yorka iz Antwerpena. Pirati su tražili 6 milijuna dolara otkupnine za iskrcavanje i oslobađanje plovila. Vlasnik je pregovarao 51 dan i smanjio otkupninu na 1,85 milijuna dolara, koja je plaćena, a plovilo s teretom je pušteno. Cijena operativnih troškova koje su vlasnici imali tijekom 51 dana iznosila je 160.000 dolara, što su vlasnici potraživali kroz termin zajedničke havarije, zajedno s plaćenom otkupninom.

Nastao je spor oko toga je li 160.000 dolara operativnih troškova dopušteno u terminologiji zajedničke havarije. Sudac je napokon riješio ovaj sukob u korist prve opcije, priznavajući 160.000 dolara kroz termin zajedničke havarije.

Drugi slučaj je bio The Polar, o kojem je odlučio engleski Visoki sud 2020. Polar je prevozio 70.000 mt lož ulja pod ugovorom o plovidbi. Unajmljivači su trebali platiti osiguranje otmice, otkupnine i policu rizika. Brod je otet dok je prolazio kroz Adenski zaljev. Piratima je plaćena otkupnina da se brod i teret puste. Vlasnici su podnijeli zahtjev za zajedničku havariju protiv vlasnika tereta, no sudac je smatrao da je između vlasnika i unajmljivača odredba o osiguranju stvorila situaciju po kojoj će unajmljivači plaćati premiju, a vlasnici samo pribjegavaju fondu osiguranja – stoga su unajmitelji oslobođeni obveze plaćanja doprinosa za zajedničku havariju kada se osigurani rizik ostvari.

U bilo kojem primjeru, predviđanje nepredvidivih troškova kroz pojam zajedničke havarije oduvijek predstavlja sasvim razuman i uobičajen način plovidbe i sredstva su zato osigurana. Različita tumačenja sudionika pomorskog prometa ne isključuje i njihovu suodgovornost. Onaj tko razmišlja suprotno tome, definitivno se ne bi trebao baviti morem i pomorskim prijevozom, jer najveći trošak koji brodara može zadesiti je gubitak života, broda i tereta kojeg prevozi.

D.G.