ZVUKOVI POD MOREM Što tjera, a što privlači ribu?

Foto: Goran Šafarek

Vikanje, skakanje, lupanje, bacanje kamenčića u more većinu ribolovaca jako smeta i iritira, jer drže da plaši ribu. No, tjera li sva buka koja se čuje na moru, ribu na bijeg? Postoje li zvukovi koji privlače ribu?

Shvatiti lovinu i spoznati njene mehanizme opstanka, oduvijek je temeljni ključ uspješnog lova. Većina za ribolov bitnih detalja je poznata i uglavnom je samo pitanje spretnosti ili spremnosti ribolovca kako i kada će primijeniti neki korisni podatak u praksi. No jedan od detalja oko kojeg se veliki dio ribolovaca nije usuglasio je riblji sluh, način kako čuju i naravno, krucijalno pitanje – smeta li im buka?

Ponajprije, prema službenoj definiciji, buka je svaki neželjeni zvuk, tako da i ribama buka nedvojbeno smeta. Stoga bi zapravo pravo pitanje bilo, smetaju li ribama zvukovi koji nisu prirodni, odnosno zvukovi koje na ovaj ili onaj način proizvodi ribolovac?

Na to je pitanje teško dati odgovor iz više razloga. Činjenica je da sve ribe ne čuju na isti način i istim mehanizmima pri čemu i one koje čuju na isti način, te iste zvukove ne moraju doživjeti jednako, kazuje Boris Bulić za Radio Zadar.

Da bi sve bilo jasnije možemo povući paralelu s našim sluhom i, recimo, glazbom. Dok neki od nas obožavaju klapsku a capella glazbu, drugi se na nju ježe pri čemu je u oba slučaja u pitanju potpuno isti slušni aparat.

Osim toga, pogrešno je misliti kako je u podmorju tiho. ‘Svijet tišine’ samo je figurativna lirska slika koja bi trebala ilustrirati činjenicu da ribe nemaju govorni aparat. Čak i naše uho uronjeno u morsku sredinu jasno može čuti hrpu zvukova koji se probijaju podmorjem, od šuškanja žala uznemirenog valovima, preko kriještanja galeba koji nas prelijeće, do rada motora na nekom plovilu koje čak i nije tako blizu. Svi su ti zvuci zapravo prava buka koju je slušni aparat većine stanovnika podmorja naučio ignorirati. Kad bi se ribe na sve te zvukove konstantno obazirale pokušavajući ih sabrati i odrediti im uzrok, vrlo brzo bi došlo do zasićenja koje se ne bi imalo gdje akumulirati. Upravo su zato, baš kao i sva ostala bića razvila selektivnu čujnost.

Oradama ronioci u potrazi za kunjkama uopće ne smetaju

Selektivni suh je jako bitan u ribljem svijetu. Najjednostavnijim rječnikom, to znači da biraju što će čuti, što su važni, a što beznačajni zvuci i na što valja obratiti pažnju, a što ignorirati.

Često se mogu vidjeti kapitalni brancini kako u mutnim lučkim vodama mirno plivaju između brodova kojima motor radi u leru. Ili ovčice ljeti na plažama koje uredno prevrću pijesak s dna između kupača. Isto tako ni podlanicama ronioci u potrazi za kunjkama uopće ne smetaju. Dapače, često se te iste podlanice nalaze samo metar ili dva iza ronioca pobirući za njim ostatke njegova lova.

Naravno, tu se nisu slučajno našle već ih je privukao zvuk odvajanja kunjki s dna.

Ribe jako dobro čuju samo su u skladu s uvjetima u kojima žive naučile razlikovati opasne od svakodnevnih bezopasnih zvukova.

A na koji način ribe čuju i kolika je osjetljivost njihovog sluha nije neka tajna.

Znamo da je vodena sredina oko 800 puta gušća od zraka zbog čega se zvuk pod morem širi 25 puta brže nego u zraku.

Zato su ribe u skladu sa svim ostalim evolucijskim procesima svoj slušni aparat prilagodile tim uvjetima i stvorile jedinstven sustav receptora, šesto čulo – bočnu liniju.

Struktura tog izvanredno osjetljivog organa omogućuje ribama da osjete i najmanje promjene u elektromagnetnom polju i tlaku vode koja ih okružuje. Na taj način uspijevaju plivati, čuti i vidjeti i u najdubljem mraku.

Foto: Danijel Frka

Riba čuje gotovo svaki zvuk

Većina je riba opremljena tim svojevrsnim radarom, koji prima i obrađuje većinu vanjskih podražaja. Struktura tog izvanredno osjetljivog organa omogućuje ribama da osjete i najmanje promjene u elektromagnetnom polju i tlaku vode koja ih okružuje. Na taj način uspijevaju plivati, čuti i vidjeti i u najdubljem mraku.

Mreža sitnih pora, koja zapravo čini bočnu liniju, završava sa živčanim ograncima tzv. neuromastima koji uhvaćene signale, živcima šalju na obradu. Na taj se način registrira strujanje mora, ali i promjene tlaka kao i zvuk koji se i u vodenoj sredini širi kao val. Mrežom živaca se zvučni podražaj prenosi do slušnog aparata koji je kod riba s čeljustima smješten u stražnjem dijelu lubanje.

A budući da je i riblje tijelo najvećim dijelom sastavljeno od vode, zvuk u trenutku sudara s tijelom ribe nastavlja putovati gotovo nesmanjenom brzinom do kostiju lubanje, a potom i do slušnog aparata.

Dakle zvuk kao podražaj svakako dopire do unutarnjeg uha ribe, ma gdje to uho bilo smješteno, a na osnovu prirode tog zvuka riba odlučuje dijelom na svjesnoj, dijelom na podsvjesnoj razini kako će odreagirati.

U praksi je jako važno znati da riba čuje gotovo svaki zvuk. Tako će brancin kad god čuje neki novi zvuk, pogotovo ako se ponavlja, prići da pogleda, baš kao i gof. Tu naviku povodni ribolovci itekako koriste mumljajući i kuckajući u čeki i na taj način privlačeći sebi lovinu.

Foto: Goran Butajla

Nisu svi zvukovi privlačni

Ozvučene varalice nisu bez veze opremljene akustičnim komorama s kuglicama, dok popperi, osim što na površini prskaju i buče, kuckaju skrećući i zvukom pažnju na svoj prolazak. Popularni jetovi, konusne varalice koje se koriste u pučinskoj panuli, dok ih se povlači kroz more zvižde, na što se očito lijepe svi pučinski predatori.

No nisu svi zvukovi privlačni. Neoprezan hod po šljunčanom žalu će tako otjerati svaku veću ribu u blizini, kao i galama ili glasan govor na obali na kojoj je inače mirno.

Ne treba se zabrinjavati oko zvučnog udara koji nastaje prilikom pada ribolovnog sistema, varalice ili predveza, na površinu mora. Dapače, u nekim je situacijama takva buka i poželjna.

No ako lovimo brancina koji nam uporno prati varalicu, ali je ne napada, tada bi zabačaji trebali biti što je moguće nježniji jer će u protivnom riba vrlo brzo, već nakon četiri do pet zabačaja i pljuskova povezati uzrok i posljedicu i prestati pratiti varalicu.

No isto je tako činjenica da se bokadori jako lako i dobro provociraju s nekoliko odmjerenih udaraca olovnice o dno. Dakle, dovoljno je olovnicu odignuti od dna i pustiti je da u dno udari slobodnim padom, te taj postupak ponoviti dva do tri puta. Nakon toga sigurno ide griz, naravno, ako je riba prisutna. Ako je nema tada možete kuckati do sutra.

U big game fishingu zvuk brodskih motora je često okidač za hranjenje jer ga mnoge tune povezuju sa zvukom brodskih motora plivarica kada mnoštvo srdela propada kroz mrežu što je svojevrsni uvjetni refleks.

Ribolov je općenito relaksirajuća disciplina i u tom smislu bi i sve radnje vezane uz ribolov trebale biti smirujuće i neiritantne. A mnogi ribolovci zaborave da se zvuk na moru širi bitno drukčije nego na kopnu. Glasan govor koji sugovornik jedva čuje zbog buke motora koji radi, jasno se čuje i parsto metara dalje.

Lignjari koji u suton isplove da bi lovili opušteno i u miru često s neke susjedne barke budu iziritirani glasnom glazbom, a koja i ne mora nužno biti svima draga i ugodna.

Vikanje, skakanje, bilo kakvo lupanje pa i bacanje kamenčića u more, radnje su koje većinu ribolovaca jako smetaju i iritiraju. Stoga kad odlazite u ribolov, pokušajte biti dio prirode što je više moguće. Budite tihi i omogućite i ribama i ribolovcima da uživaju u toj tišini.

Boris Bulić, Morske ćakule