Prije 93 godine na Pag je palo toliko snijega, da se iz kuća izlazilo kroz prozore na katu!

Foto: Ivan Stella

PAG – U veljači 1929. godine na otoku Pagu palo je toliko snijega da je ta zima postala legendarna i često se spominje kao jedna od najhladnijih ikada službeno zabilježenih. Snijeg je počeo padati 10. veljače, a nanosi snijega su do 13. veljače ponegdje prelazili visinu od tri metra. U Pagu se iz kuća ni u kuću nije moglo kroz vrata, za izlaz i ulaz koristili su se prozori na katu.

Snijeg na Pagu nizom fotografija dokumentirao je paški fotograf Ivan Stella. Sudeći po onome što se vidi na fotografijama, Paškinje i Pažani, jednako stari, mladi i djeca, bili su vrlo dobro raspoloženi dok su, na hrpama snijega, pozirali fotografu Stelli. Te veljače 1929. godine zapuhala je i jaka bura koja je na obalu izbacila ribe koje su Pažani danima skupljali, javlja Radio Pag.

U knjizi “Povijest Luna” Milutina Badurine Dudića nalazi se dojmljiv opis hladne zime 1929. godine. U odlomku sa svjedočenjem o snijegu na Pagu 1929. godine navodi se:

“1929. godine pao je u historiji nezapamćeni snijeg duž Dalmatinskih otoka, osobito na sjevernom Jadranu. Na otoku Pagu dana 10. veljače, bila je Nedjelja fešta (pokladna), u 10 sati na večer počeo je padati snijeg. 11. veljače u jutro bio je po zemlji 6-10 centimetri, uvečer istog dana ponovno počeo je padati. 12. veljače u jutro bio je već visok 20 centimetara po zemlji. Istog dana u večer opet je počeo padati, ali mnogo jače, tako da je 13. veljače u jutro osvanuo na čistini po zemlji visok 70 centimetara, po nanosih do 1 metar visine. Dalje nije padao, ali je ostao zaleđen 40 dana i onda tek počeo topiti da je kroz 3-4 dana nestao. Napravio je nezabilježenu u historiji katastrofu; sve već pitome masline i divlje koje još nisu bile nacjepljene na pitome, 50 posto je polomilo, a ostalo što nije polomilo, to je do debla pozeblo, tako da se je sve grane moralo porezati, da bi se moglo nešto na novo početi mladiti i rasti. To je bio početak na veliko nestajanje maslina.

Foto: Ivan Stella

Ostale su redke otvorene, a buduć je Lun na udaru velikom podvelebitske bure posle ih je svaka velika bura mnogo više tamanila. Ovce smo nekako bili uspjeli sakupit u kućice što smo onda imali za unutra spremat pšenicu i žitnu slamu za po zimi dodatak hrane volovima. U te kućice nije se moglo smestiti sve ovce, bili smo prisiljeni smestiti ih u stambene kuće; hrane im nije manjkalo, – hranili smo ih polomljenim granama pitomih i divljih maslina, što ovce rado jedu i hranjivo je za njih sasma dobro. Da bude veća katastrofa kroz to vrijeme dok su bile zbite u kućama 70 posto izlegle su janjci. U onoj velikoj stiski dosti ih je ginulo, a budući da naše ovce nisu naučne biti u štali nego stalno na čistom zraku po vani, ovce su obolile. Kroz istu godinu do jeseni uginulo je 60 posto ovaca da ih se nikako nije moglo spasiti.

Prije i poslije tog nepamćenog visokog snijega, negda bi pao snijeg 6-15 centimetara po zemlji, ne bi se zaledio po stablima, nije ostao više 2 dana, po zemlji je znao trajati i 8 dana, ali s tim bi ozdravila sva priroda, naročito masline i sve ostale voćke. Za vrijeme tog velikog snijega bio je ciklon od bure koji je trajao 3 dana, i kako je podvelebitski kanal bio sve u jednom dimu što je more dizalo u zrak i zrakom ga nosilo. Po cijelom otoku Pagu, po zaleđenom snijegu, nastale su velike crne mrlje. Ljudi to nisu mogli odgonetati, od čega bi to moglo biti. Kada se je sasma stišala ta silna bura i nastala tišini, po cijelom podvelebitskom kanalu plivale su crknute iztučene sipe, od kojih je snijeg bio po površini crn. Cijelim kanalom po površini plivalo je svako jake vrsti ribe, od bijele ribe najviše su stradali zubaci. U Paškom zaljevu vreće su punili lubeni, mrene više dana dok se nije riba usmrdila.”

Josip Portada

PROČITAJTE JOŠ:

ISTRAŽILI SMO ZIMU STOLJEĆA Smrzli se Crno more i Temza u Londonu, u Dalmaciji zavladala glad!