Riba još samo za bogataše? Zbog eksploatacije ribljeg fonda u morima svijeta, ribe je sve manje

Foto: Youtube/Screenshot

Ribari se žale da je sve manje ribe, kupci da je sve skuplja. I jedno i drugo je točno, ali i sporazum Svjetske trgovinske organizacije je daleko od onoga što bi spasilo i ribe i one koji žive od ribe.

Svjetska trgovinska organizacija (WTO) već preko 20 godina pokušava naći neku formulu kojom bi zaustavila toliku eksploataciju ribljeg fonda u morima svijeta. Po mišljenju stručnjaka, najveći problem su državne subvencije: bila to Kina, Europska unija, SAD, Južna Koreja ili Japan, gotovo sve bogate države imaju neki oblik državne potpore za svoje ribare, za njihove brodove, za gorivo, za lučke pristojbe…

To nisu ribarske brodice, to su čitave ploveće tvornice koje love po morima diljem svijeta

Foto: MP

Jer ribe ima doista sve manje: najviše ribe je ulovljeno još 1996. – oko 130 milijuna tona i od onda je ribe na tržištu sve manje. Nasuprot tome, sve je više mora i ribljih vrsta kojima prijeti izlov i istrebljenje: preko trećine ribljih populacija je izlovljeno već toliko da više nema šansi njihovom prirodnom oporavku, a u samo 6% mora se lovi manje nego što to priroda dopušta, statistika je Organizacije za ishranu UN-a (FAO).

Svoje more čuvam, ali

Kad se povežu ove subvencije i izlov, onda je jasno kako je riba sve češće na trpezi samo bogatih, piše Deutsche Welle. Njemačka je najbolji primjer: negdje do sredine ožujka je u ovoj zemlji na tržnice i trgovine stiglo toliko ribe i morskih plodova koliko se ulovi u njemačkim morima u čitavoj godini. Dakle u ostalih devet i pol mjeseci se u ovoj zemlji istom brzinom jede riba koja je ulovljena negdje na svijetu, a njemačkoj kuhinji riba čak nije niti najvažnija stavka na jelovniku.

Koliko se ulovi i uzgoji ribe u Njemačkoj, to se pojede za nešto više od dva mjeseca. A nakon toga, stiže riba iz mora negdje na svijetu za kupce koji si to mogu priuštiti…

Ribarima se isplati otisnuti i na daleka mora po ribu za svoje kupce. A to onda znači da lokalni ribari, u pravilu zemalja juga i koji imaju daleko slabije i manje ribarske brodove, ostaju praznih mreža. I tu je odličan primjer kako u svijetu ima na milijune ribarskih brodova i brodica, ali njih samo 30.000 je “zaslužno” za ulov čitave polovice ribe koja se godišnje vadi iz mora. Gotovo bez iznimke su to brodovi pod zastavom – ili u vlasništvu tvrtki iz bogatih zemalja i u pravilu se već na tim brodovima ili u posebnim brodovima koji prate ribarsku flotu, ta riba prerađuje i priprema za domaće kupce.

“Kruh iz mora”

Aletta Mondre iz Sveučilišta Kiel sažima posljedice: – Što se više ribe lovi na otvorenoj pučini, utoliko je manje i ribe na obalnim područjima. A to znači da u siromašnim zemljama gdje je riba stanovnicima bila glavni izvor bjelančevina, ribe jednostavno više – nema dovoljno. I u Dalmaciji su srdelu nekad zvali “kruhom iz mora”, a po podacima humanitarne organizacije Welthungerhilfe, još uvijek oko 800 milijuna ljudi živi od plodova mora i 90% tih ljudi živi u zemljama siromašnog juga.

Siromašni ribari Mozambika i drugih država juga na primjer, prema plovećim tvornicama ribe opremljenima svom mogućom elektronikom imaju i manje od nikakvih šansi.

Svjetska trgovinska organizacija u ovo doba sve napetijih odnosa među regijama i državama svijeta ima i još većih briga za svoj opstanak, ali kod prelova ribe su i bogate zemlje konačno shvatile da se nešto mora učiniti. No u formulaciji konačnog sporazuma su i siromašnije zemlje htjele pravilo koje bi nekako vrijedilo za sve druge – osim za njih. Dobar primjer je Indija: to je zemlja kojoj je neosporno golem problem što po Indijskom oceanu neumorno love ribu flote i istoka i zapada. Ali makar se željela predstaviti kao zagovornica siromašnih zemalja, njen ministar trgovine Piyush Goyal je bio uporan u zahtjevu kako nekakav sporazum WTO “u niti kojem obliku ne smije ograničiti” prava indijskih ribara.

Ribe – šute

Na koncu i nakon mukotrpnih pregovora oko svakog slova i zareza, WTO se složio oko sporazuma o ukidanju državnih potpora državama, ali tek ribarima koji love ribu “ilegalno, neregistrirano ili neregulirano”. Već i ta formulacija svjedoči kako je prvotni zahtjev o potpunom ukidanju državnih potpora razvodnjen vodom čitavog Pacifika, a čak i u tome neke države žele još pregovarati o iznimkama koje bi vrijedile za njih.

Mora su doista sve praznija, a posljedice su nesagledive

Zato ne čudi što su i mnoge organizacije za zaštitu okoliša razočarane i skeptične, hoće li i ovaj dogovor išta pomoći u očuvanju života naših mora. A same ribe tu ionako mogu samo šutjeti dok zvecka novac u blagajnama ribarnica…

Z.G.