Koliko turizma je dosta turizma? Dio lokalnog stanovništva se pita što imaju od svega toga

Stari problemi ponovno su postali aktualni nakon pandemijskih godina, kad se vraćamo starom “dobrom” masovnom turizmu. Kao prvo, potrebno je postaviti pitanje – koliko turizma je dosta turizma? Naime, glavno obilježje hrvatskog turizma u zadnjih 15-ak godina je nekontroliran rast smještajnih kapaciteta na štetu prostora i normalnog života lokalnog stanovništva.

U zadnjih nekoliko godina uporno se u javnom diskursu ističe činjenica da je ponuda smještaja veća od potražnje i da je stanovništvo nezadovoljno gužvama u ljetnim mjesecima koje se nepovoljno odražavaju na kvalitetu života lokalne zajednice.

Glavnu riječ u turističkoj industriji i dalje vode strani investitori, špekulanti, mešetari, građevinari, agencije za prodaju nekretnina i slično, piše prof. dr. sc. Mauro Dujmović za Glas Istre. I njihov je jedini imperativ zarada i što brže ostvarenje dobiti! Takvi subjekti često djeluju u sprezi s predstavnicima lokalnih vlasti i u dogovoru s njima dolazi do prenamjene jeftino kupljenog zemljišta, javno dobro tako prelazi u vlasništvo investitora koji tu grade turističku infrastrukturu – prečesto i na trošak lokalne zajednice – i nove smještajne kapacitete i na taj način dodatno upropaštavaju i nagrđuju prostor.

Na taj način ti subjekti upravljaju i kontroliraju razvoj turizma koji je usklađen s njihovim potrebama i interesima prema kojima se kroji i ponuda u destinaciji, a ne prema potrebama i interesima lokalne zajednice, koja je isključena iz podjele dobiti od turizma. Onaj dio lokalnog stanovništva koji nema direktne koristi od turizma, ili se ne bavi iznajmljivanjem, s pravom se pita što mi imamo od svega toga. Takav razvoj u pravilu uvijek rezultira povećanjem cijena, što ima neposredan učinak na poskupljenje troškova života i logično je da dolazi do segregacije ili iseljavanja lokalnog stanovništva koje visinom svojih primanja ne može pratiti takve troškove života, iz užih dijelova grada u one dijelove ili područja gdje je život jeftiniji.

Osim toga, pretjeranom gradnjom i sve većom tzv. apartmanizacijom i betonizacijom obale i priobalja stvara se osnova za masovni dolazak i upropaštavaju se prirodni resursi. Takav prostor gubi na svojoj atraktivnosti i dobiva na unificiranosti i jednoličnosti ponude i došli smo u situaciju da danas prodajemo nešto što najčešće ni sami ne bismo kupili. Mi nudimo sve suprotno od suvremenih trendova na turističkom tržištu koji se odnose na autohtonu ponudu, bijeg od prevelikih gužvi, očuvanu prirodu, bliski kontakt s lokalnim stanovništvom i njihovim načinom života. Masovni priljev turista utječe na nemogućnost odvijanja normalnog života lokalne zajednice i vrši pritisak na lokalnu infrastrukturu koja nije izgrađena i predviđena za toliko velik broj ljudi.

Ne samo centri, već i čitavi gradovi i mjesta u potpunosti su prepušteni turistima sa svim sadržajima i ponudom koja je posve prilagođena potrebama i ukusima turista. Na taj način gradovi su pretvoreni u jednonamjenska turistička područja koja ne odražavaju izvoran, stvarni gradski život i građani imaju dojam da žive u destinaciji, a ne u svom gradu koji je izgubio svoj identitet, sadržaj i atmosferu koji su ustupili mjesto trci za profitom i poduzetništvu utemeljenom na rentijerstvu, “fritezi” ili “fast food” turizmu.

U održivom turizmu koji vodi računa o specifičnostima destinacije i interesima lokalne zajednice i očuvanju ekonomskih, društvenih i prostornih resursa destinacije i kojem barem deklarativno svi težimo, nema lake zarade. Mjerilo uspješnosti ne smije biti broj dolazaka i ostvarenih noćenja, već kvaliteta gostiju i izvanpansionska potrošnja i, što je još važnije, zadovoljstvo i sreća lokalnih ljudi.

Treba imati na umu da je tržište nekretnina tržište namijenjeno kupcima bolje kupovne moći, stoga i ne čudi podatak da je svaki četvrti vlasnik nekretnine danas u Hrvatskoj stranac. Onim pripadnicima lokalnog stanovništva koji ne spadaju u tu skupinu, a da bi potencijalno riješili svoje stambeno pitanje i kupili ili izgradili nekretninu, potreban je kredit. Prema recentnim podacima, između pola i dvije trećine ljudi koji primaju plaću u Hrvatskoj nije kreditno sposobno, a osim toga, čini se da stambena politika nikoga previše ne zanima i za velik broj zaposlenih jednostavno ne postoji stambeni proizvod koji bi riješio njihovo stambeno pitanje.

Država, doduše, nudi subvencije na stambene kredite, ali kako sada stvari stoje, izgleda da je ta mjera utjecala na rast potražnje što je opet utjecalo na povećanje cijena nekretnina. Da bi iskoristili tu mjeru, morate biti kreditno sposobni, a oni koji to nisu uglavnom su mladi ljudi na početku karijere i života kojima je pomoć najpotrebnija. Dugoročni najam stanova je u takvim sredinama nemoguć zbog isplativosti kratkoročnog turističkog najma, a kupnja stana je utopija zbog rasta cijena nekretnina koji ne prati trend rasta plaća i ne čudi podatak da se Hrvatska nalazi u samom vrhu EU-a prema postotku mladih koji žive sa svojim roditeljima.

Dakle, jako je teško mladom čovjeku zaraditi za svoju nekretninu i potrebna je sustavna stambena politika koja će u suradnji države, struke i lokalne uprave pronaći rješenja i ponuditi modele koji će tim ljudima osigurati stanovanje kao ulog u izglednu budućnost i spriječiti njihov odlazak u inozemstvo.

Razloge za ovakvo stanje treba tražiti u krivom modelu pretvorbe i privatizacije koji je doveo do smanjivanja i ukidanja radnih mjesta u proizvodnoj industriji i prevelikom oslanjanju na turizam kao jedine preostale zdrave grane hrvatske ekonomije, koji zbog svoje važnosti ima kod nas kultni status. Puno je puta rečeno da je pogrešno i nemoguće graditi konkurentnost samo na turizmu i da se kao država i društvo moramo okrenuti digitalizaciji, informatičkim tehnologijama, kreativnim industrijama, malom i srednjem poduzetništvu, obnovljivim izvorima energije i svim onim djelatnostima u kojima je znanje generator nove vrijednosti.

Dok to ne ostvarimo, a pogotovu u turističkim mjestima, turizam ostaje glavni generator razvoja i zapošljavanja pri čemu glavninu poslova u turizmu čine sektorski i slabo plaćeni poslovi i tzv. prekarni rad koji karakterizira nesigurnost posla i rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad, slaba zaštita i gotovo nikakva radnička prava. Bitno razlikovno obilježje našeg turizma koju većina konkurenata nema je rentijerstvo koje dovodi u pitanje i održivost postojećeg modela turizma.

Udio privatnog smještaja s kraja 1980-ih bio je 35 posto, da bi danas narastao na 60 posto svih kapaciteta, što govori u prilog tezi da je turizam jednim velikim dijelom način rješavanja egzistencije lokalne zajednice koja u nedostatku drugih izvora prihoda najčešće ulaže u smještajne kapacitete i radi ljeti da bi preživjela zimu. Bez ulaganja u ljude, njihovu edukaciju za poslove u turizmu, povećanje primanja svih zaposlenih u turizmu, bez ulaganja u kvalitetu, uslugu, prostor i posebnost, neće biti dostatne i kvalitetne radne snage u turizmu.

Turizam je potrebno hitno zaštititi od imperativa zarade i potrošačkog društva i vratiti ga čovjeku i ljudskoj mjeri

Da bismo to postigli, potrebno je ostvariti raznovrsniju i personaliziranu ponudu koja će pridonijeti disperziji dolazaka na pred i posezonu i smanjiti pritisak na uže centre gradova te time pomoći očuvanju njihove tradicije i kvalitete života. Potrebno je ograničiti vlasničke slobode i broj turista, recimo povećanjem boravišne pristojbe, ograničavanjem smještajnih kapaciteta internetskih platformi za najam poput Airbnba, Booking.coma i sličnih, ograničavanjem gradnje hotelskog smještaja (Venecija, a razmišlja i Amsterdam, uvodi ulaznice za jednodnevne posjetitelje) i slično.

Potreban je dobar plan razvoja koji će voditi računa o kapacitetu nosivosti prostora i interesima lokalne zajednice i koji će destimulirati gradnju novih smještajnih jedinica u zonama stanovanja i na kraju, potrebno je osvijestiti sve sudionike na turističkom tržištu o brojnim negativnim posljedicama koje se javljaju kao rezultat nekontroliranog rasta turističkih kapaciteta, promišlja prof. dr. sc. Mauro Dujmović.

Z.G.