Ukrajinci uz pomoć dobrih ljudi na moru: „Prošli smo svašta, ali onda se dogode ovakve stvari i pomisliš: ‘Ipak je sve OK'”

Foto: Zvonimir Ibriščević

Kada smo u trećem mjesecu, kada se svijet zauvijek promijenio, počeli planirati izlete za izbjeglice iz prihvatilišta u Rakitju, bili smo skromni – odveli smo ih, za početak, u Samobor i Zagreb. Ali naš sponzor od početka ove avanture, gospodin Božo Grgurić i Samoborček, odveli su nas dalje nego što smo mislili da ćemo stići. Bez pogovora su nas vozili prvo na Plitvice, a onda su već početkom lipnja krenula pitanja: „A hoćemo li na more? Mi nismo nikada vidjeli Jadran, neki nisu uopće vidjeli more…“ Nisam ništa obećavao, jer počinje sezona, hoteli su puni, nije to baš isto kao skoknuti do Samobora… Međutim, podcijenili smo koliko velika ljudska srca mogu biti. 

Bez puno filozofije dobili smo cijeli autobus od Samoborčeka, a za destinaciju za jednodnevno kupanje odabrali smo Krk, odakle se možemo vratiti u razumno vrijeme. Ispalo je da ćemo našeg drugog pomagača naći također u jednom samoborskom velikanu. Iz autokampa Omišalj na Krku, čiji je vlasnik Željko Kodrić, stiže nam odgovor da smo dobrodošli u bilo koje vrijeme te da nas čekaju s ručkom. Veselje je počelo čim je vijest stigla, cure su brzo tražile badiće, a dečki kupaće. U petak, ranim jutrom u sedam sati, krenuli smo iz Rakitja puni uzbuđenja i pitanja – hoćemo li zapeti u gužvi? Hoće li kiša pasti? Hoće li biti milijun ljudi na plaži? Hoćemo li imati kakvih neugodnim iznenađenja? Jedno po jedno rušili smo pitnja negativnim odgovorima. 

Foto: Zvonimir Ibriščević

Gužve nije bilo, do kampa smo stigli za manje od dva sata, a tamo kod Rijeke, kada sam na mikrofon rekao da pogledaju nalijevo, iz autobusa se čulo: „Vaaaaaauuu!“ Dobrodošli u pravu Hrvatsku. Dok smo prolazili Krčkim mostom, plavilo se more, a možda još više i nebo, te smo znali da nas čeka vedar dan. Dobri ljudi iz kampa dočekali su nas jako srdačno, sve nam objasnili te smo požurili prema plaži, gdje smo našli svoj odgovor i na drugo pitanje – plaža je skoro pa samo naša. Svatko je požurio naći svoje drvo ispod kojeg će naći hlada, odjeća je letjela posvuda i čuli su se prvi pljuskovi vode dok su dobri ljudi iz onog dijela Europe po prvi put doticali Jadran. Neki od mališana su po prvi put zaplivali, baš tu u našem moru. 

Foto: Zvonimir Ibriščević

Dao sam im slobodno vrijeme, pod uvjet da se mažu kremom, paze sunca, da djeca ne idu preduboko te da se nađemo za ručak svi u pola dva. Vrijeme ručka došlo je brzo, a kada smo došli u restoran – još jedan predivni, gostoljubivi doček i itekako dobrodošao obrok nakon nekoliko sati kupanja. „Mi smo sa sjevera, brzo se umorimo u vodi“

Nakon ručka sljedilo je još nekoliko sati kupanja. U grupi nije bilo puno muškaraca, gotovo svi su trebali ostati u Ukrajini iz poznatih razloga. Oni koji su ovdje ili su maloljetni, ili očevi s troje ili više djece, ili ratni invalidi. Jednomu od njih metak je u Harkovu ušao u trbuh i izašao na leđa, a njegov slučaj mnogi europski liječnici smatraju medicinskim čudom. I dok gledam njegov sašiven trbuh na jakom Omišaljskom suncu, govorim mu neka se malo pričuva. On odgovara: „Bolje je umrijeti od sunca nego od rata“. Mnogi su podijelili sa mnom svoje priče. Većina ih je došla iz regija koje graniče s Rusijom i koje su pod direktnim napadom. Koliko ih je god bilo teško slušati, ono što sam ja uspio na kraju izvući kao poantu svakoga s kim sam pričao bilo je: „Prošli smo svašta, ali onda se dese ovakve stvari i pomisliš: „Ipak je sve okej“ 

U jednom trenutku zazvonio mi je telefon. Zvao me Željko Kodrić, vlasnik kampa, koji se igrom slučaja našao u restoranu i pozvao me na piće. Odmah se raspitao o situaciji, o ljudima, o prošlim aktivnostima i planovima za dalje. Kimao je glavom i u jednom trenutku pitao: „A jeste li bili na farmi?“ Naime, osim što ovaj predivni kamp ima plažu, restoran, svu potrebnu infrastrukturu, tamo ima i cijela farma domaćih životinja, kornjača, koza, svinja, konja i magaraca, a također i vrt iz kojeg se bere povrće za salatu koju vam poslužuju u restoranu. „Evo, planirali smo otići prije polaska kući“. Željko odgovara: „Ajde zovi djecu, vozimo ih sada vidjeti životinjice“ Čime ih vozimo? 

Foto: Zvonimir Ibriščević

Za par minuta Željko i ja preko cijele plaže, na oči svih posjetitelja, plavim vlakićem na struju dolazimo ravno pred djecu, kojoj su ispale oči od uzbuđenja. Odmah smo se skupili, potrubili za sretan put, i zaputili se prema farmi. Željko je ponosno pokazivao klincima kakve sve životinje tu žive, a oni su mu odgovarali kako se one kažu na ukrajinskom. Pomazili smo kuniće, kornjače, koze i svinje te se bacili na potragu za konjima i magarcima. „Oni se sad skrivaju u hladu, moramo ih tražiti“, objasnio je Željko, a mali su detektivi tražili na zemlji njihove tragove. U jednom smo trenutku prošli pokraj uvale te je Željko primijetio da im se dopala: „Hoćemo se bućnuti?“ Nije mu bilo teško udovoljiti njihovoj znatiželji. Na kraju smo pronašli magarce, ali ne i konje, i bacili se na berbu predivnih, slatkih krčkih rajčica, paprika i patliđana. Nabrali smo punu košaru, koju smo onda ponosno, kao trofej, donijeli prvo na plažu, a onda i nazad u Rakitje. „Ha, sada ih je još samo ostalo počastiti sladoledom“, rekao je Željko. Djeca su se skupila, izabrala svaki po slatkač i zavikala na ukrajinskom: „Hvala, striček Kodrić!“

Foto: Zvonimir Ibriščević

Dakle, razbili smo i zadnje pitanje – nije bilo nikakvih neugodnih iznenađenja, samo onih neopisivo ugodnih. Kad je došlo vrijeme povratka, nije nam se baš išlo natrag. I dok su nam, omamljenima suncem i punim prekrasnih doživljaja, glave u autobusu klimale od umora, glavom mi je prošla samo jedna misao: „Ne bi li bilo lijepo kada bi u autobus stalo puno više ljudi?“ Pa neka možda to bude poruka za one koji imaju mogućnost primiti kod sebe na obali nekoga tko nije nikada vidio more te kome u životu treba odmor i sunce, bez obzira na nacionalnost i porijeklo – nećete se razočarati učinite li njima takvo dobro dijelo. Kao što je rekao onaj veteran na plaži: „Rane brže zacijele na suncu“. 

Zvonimir Ibrišević