Brod “Tijat” u prijedlogu za kulturno dobro RH: “Bilo bi dobro da bude Brod muzej”

ŠIBENIK – Izvrsna vijest koja je oduševila sve Šibenčane i otočane stigla je ovih dana iz Konzervatorskog odjela. Putnički brod “Tijat” u postupku je predlaganja za uvrštavanje u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Brod je u Brodograđevnoj industriji Split porinut još 1955., a ime mu je bilo “Ohrid”. Izgrađena su iste godine još dva blizanca, a jedino “Tijat” još uvijek plovi i to na liniji: Šibenik – Zlarin – Prvić Luka – Prvić Šepurine – Vodice, a koliko ga ljudi vole, govori i podatak da ima i svoju Facebook stranicu “Tijat u srcu” s oko 900 članova.

Ovaj starac iz Jadrolinijine flote mnogim je stanovnicima šibenskog kraja i više od pruge koja povezuje otoke s “krajem”, slaže se i ravnatelj Muzeja Grada Šibenika, Željko Krnčević koji je s nama podijelio i svoje mišljenje o prijedlogu zaštite M/B Tijat kao kulturnog dobra.

– Svakako podržavam ovaj prijedlog. U ovom osvrtu krenut ću od toga da će zasigurno u dokumentaciji o prijedlogu zaštite biti niz činjenica važnih u ovome izuzetno dobrom i hvalevrijednom naumu za očuvanje nečeg što je daleko više od običnog broda. A to je naš Tijat. Podsjetimo se samo nakratko značaja broda i plovidbe našim Morem.

“Brod je čovjekov proizvod, djelo njegovih ruku i nije beživotni predmet. Brod je biće i to upravo žensko biće, kojeg i njegov graditelj znamenuje gotovo u pravilu ženskim imenom pri njegovom rođenju-porinuću u more. Brod (lađa, barka) je žensko biće i po zaobljenošću oblika, antropomorfnošću konstrukcije i samim nazivljem, zato je  najsličniji svom tvorcu te je za njega karakteristična mijena, a ne vječnost.”

Najstariji prikaz plovidbe Mediteranom pronađen na Hvaru

Najstariji prikaz broda ne samo na našoj obali nego i na Mediteranu urezan je na ulomku keramičke posude nađene u Grapčevoj spilji na otoku Hvaru i pripada vremenu mlađeg neolitika ili sredini četvrtog tisućljeća prije Krista. Slijedeće prikaze brodova bilježimo iz mnogo kasnijeg vremena, iz željeznog doba, kada je plovidba itekako uznapredovala. Glavna pomorska snaga na Jadranu tijekom 1. tisućljeća prije Krista bili su Liburni. U 6. i 5. stoljeću Jadran je u sferi interesa Grka, koji ovdje osnivaju i svoje kolonije, a čije trgovačke lađe plove Jadranom.

Zahvaljujući arheološkim nalazima, utvrđena su dva načina na koji su se u antici u našim krajevima izgrađivali brodovi – jedan je autohtoni, liburnski način spajanja elemenata brodske konstrukcije, a drugi rimski, ustanovljen na ostacima mnogih kako trgovačkih, tako i ratnih brodova.

Upravo u mulju antičke Enone (Nina) krili su se ostaci dvaju brodova čije su oplate zajedno s kobilicom spojeni “šivanjem”, dok su rebra spajana drvenim klinovima sa svakim madirom. Potvrdu ovoga što je pronađeno pod morem, nalazimo i kod antičkih pisaca, koji liburnske i histarske brodove nazivaju SERILIAMA, a pišu i o tome da su spajani lanovom i žukovom užadi.

Drugi način gradnje brodskog trupa otkriven u ostacima  brodova na podmorskim nalazištima u Mediteranu koristi tehniku međusobnog spajanja madira drvenim pločicama i klinovima. Naime, u rubovima svih madira kod ove brodograđevne tehnike buše se na obje strane široki utori u koje se umeću drvene pločice i kroz madir s obje strane spajaju drvenim klinovima. Za spajanje rebara koriste se drveni klinovi, metalni čavli i pašaice (šipka za spajanje rebara), dok se  na vanjski dio brodskog dna ponekad stavlja brončana ili olovna oplata.

Uz karakteristične liburnske brodove, svakako je veliko otkriće, također na ulasku u ninsku luku manjih brodova iz starohrvatskog razdoblja. Srećom su ovi brodovi negdje u 11. stoljeću napunjeni kamenjem i potopljeni kako bi štitili ulaz u luku i na taj način ostali sačuvani do naših dana.

Ovi starohrvatski brodovi odgovaraju opisu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta, koji ih naziva KONDURAMA. Možemo ih opisati kao brodove za više namjena:  koji su mogli prevoziti teret, biti ribarice, a kao brze veslarice s desetak veslača i ratnika postajali su ratni brodovi. Nalaz gredice sa škacom (temeljnicom jarbola) govori da su brodovi koristili vjerojatno kvadratno jedro. Starohrvatske kondure, jedne od najsačuvanijih brodova iz ovog ranog vremena na Mediteranu, upravo su ono izvorno hrvatsko, što nam potvrđuje vjekovnu povezanost Hrvata s morem na koje su doselili u ranom srednjem vijeku.

“Tijat” je više od broda, on je BROD MUZEJ

I tako, preskačući niz vrsta i tipova brodova koji su jedrili i vozili kroz bogatu povijest hrvatskog moreplovstva, dolazimo opet do Tijata. Broda koji, u našem slučaju, znači više od samog broda. Broda koji je na neki način dio svakog od nas koji ovdje živimo a i bezbrojnih posjetitelja šibenskog otočja. Broda koji ima dušu i koji “stenje i cvili” pod udarima vjetra i valova i smije se bonaci i suncu. Mogao bih sad i esej o svemu tome napisati. Ali, biti će vremena i za to kada ga zaštitimo kao kulturno dobro.

Sad ću kao ravnatelj Muzeja grada Šibenika i kao dugogodišnji muzejski djelatnik koji, napominjem opet, svakako podržava ovaj prijedlog, početi razmišljati o nečem drugom. O namjeni Tijata u doglednoj budućnosti kada bude “spašen” i proglašen kulturnim dobrom.

Mislim da bi on svoj “životni put” trebao nastaviti u šibenskom arhipelagu (a možda i šire), kao BROD MUZEJ. Brodu koji bi živio, prevozio putnike, turiste, učenike, studente i znatiželjnike i pričao priču o sebi, o otocima i “bodulcima”, o kulturnoj baštini kojom su naši otoci i mjesta koja je Tijat spajao itekako bogati. Uz to, nudeći i gastronomske užitke. Zamislite što se sve može vidjeti na: (navodim samo dio bogate baštine)  – Krapnju (spužvarstvo), Zlarinu (koraljarstvo), Prviću (Vrančić), Kapriju (maslinarstvo), Žirju (arheološki i etnološki lokaliteti). Pa onda mjesta koja je Tijat spajao prije izgradnje mosta – Vodice, Zaton, Skradin. A gdje su još Kornati, pa i druga otočna i obalna mjesta.

Nije važno napomenuti i to da je upravo iz šibenskog muzeja počela ozbiljna aktivnost u podmorskoj arheologiji na području cijele bivše države, što znači da bi Tijat mogao ispričat i tu priču. Dakle, BROD MUZEJ o čijoj bismo muzeološkoj koncepciji tek trebali pričati. Mislim da je ideja uz pomoć nadležnih ostvariva. Da li kao dio Muzeja grada Šibenika ili samostalna “ustanova”, pitanje je koncepcije. Ne dvojim da bi se uz malo truda moglo doći i do europskih sredstava. U današnje vrijeme modernih tehnologija mogući su razni multimedijski prikazi svega nabrojenog. Zato, moramo se ponositi prošlošću našeg Tijata, ali se i zagledati u njegovu “muzejsku budućnost” – kaže ravnatelj Muzeja Grada Šibenika, Željko Krnčević.

PROČITAJTE JOŠ: PLOVIDBA PUNA SIMBOLIKE “Tijat” nakon pola stoljeća opet u Skradinu

J.G.