Direktor Plovputa ekskluzivno za Morski HR: “Dok svjetionici propadaju, država nam veže ruke i ne da ekonomski upravljati”

Nakon jednog oglasa za radno mjesto, interes javnosti je doista pobudilo zanimanje svjetioničara kojih je sve manje. Točnije, na Jadranu je preostalo svega 23 svjetioničara, a novi se zapošljavaju samo u nuždi. Neki svjetionici zjape prazni i bez posade ili s rijetkim izmjenama ljudstva, a unatoč uspješnoj priči o iznajmljivanju lanterni, sada su i tu tvrtki koja brine o svjetionicima, splitskom Plovputu, vezane ruke. Za sve je kriv zakonodavac, nejasna administracija koja prolongira propadanje spomenika nulte kategorije, ukoliko se nešto ubrzo ne promijeni.

Danas je na hrvatskim svjetionicima 10-ak puta manje svjetioničara nego li je to bio slučaj početkom 90-ih godina 20. stoljeća, u zoru njihove automatizacije. Istina, potrebe za svjetioničarem u istoj mjeri kao posljednjih 200 godina više nema, no čovjek je na tom udaljenom školju potreban radi održavanja i čuvanja zgrade i unatoč daljinskom nadzoru i povremenim dolascima, i dalje su ljudske ruke nezamjenjive.

Zakonodavni paradoks

Kakvo je stanje na objektima sigurnosti plovidbe na Jadranu, za Morski HR je više rekao direktor Plovputa, Mate Perišić.

– Na Jadranu je 48 građevina koje služe u svrhu svjetionika. Na nekima su svjetioničari, a neki su u najmu trećih osoba, koji ujedno vrše i brigu o svjetioniku, što je idealna kombinacija. Pod uvjetima koje je propisao Plovput za zaštitu spomenika i projektant koji ima dozvolu za projektiranje spomenika kulture, napravili su zgradu za turističke svrhe. Oni ih potom rentaju, a mi smo dobili obnovljenu zgradu i njeno čuvanje, što je jako važno, jer Plovput nema tih sredstava za očuvanje toliko zgrada koji su ujedno i spomenici nulte kategorije. Mi smo uveli tu kategoriju, jer prije uopće nisu bili kategorizirani – uvodno nam kaže Perišić i pojašnjava kako je došlo do oglasa o zapošljavanju svjetioničara na Svetom Ivanu na Pučini kod Rovinja.

– Nije porastao interes za svjetioničarima, nego se dogodila jedna pozicija. Trebao je izići Zakon o Plovputu, kojim bi se dozvolilo Plovputu da daje koncesije na svjetionicima trećim osobama. Zakon je u izradi, ali dogodilo se to da po starom Zakonu više ne možemo iznajmljivati svjetionike i dok se ne premosti taj vremenski period, primamo jednog ili dva svjetioničara na šest mjeseci, odnosno najdalje na godinu dana i to je prava istina.

Primjeri bezidejnosti i potpune nebrige

Postoje primjeri, poput Glavata u lastovskom akvatoriju ili Mula kod Rogoznice. Oba su napuštena i pokazalo se to kao katastrofalno rješenje. Glavat je obnovljen i svjetioničari su se vratili, ali obnova je i poprilično koštala. Na Mulu još uvijek nema posade, u dosta je derutnom stanju, do te mjere da su provaljivali u zgradu, čupali parkete i ložili vatru od njih, pa je naposljetku Plovput zatvorio zgradu.

– Mulo je zatvoren i ostavljen u tom stanju prije 40-ak godina. Prozori su zazidani betonskim blokovima i samo obojani u zeleno, da izgledaju kao škure. On je zaključan, no kako nema strujanja zraka, unutra je sve istrunulo.

Imao sam nekoliko zainteresiranih iz Švedske, Švicarske i Francuske kao potencijalnih investitora, međutim nije dovoljno dati u najam svjetionik na deset godina, jer im se golemo ulaganje u obnovu ne može uopće isplatiti. Nakon obnove tako velike zgrade poput Mula ili Stončice, ispod 15-20 godina neće vam ga nitko uzeti, jer ljudi ne vide svoj interes. Imali smo dakle zainteresiranih, ali ja nemam autonomno pravo pogađati, već moram postupati po zakonu.

Nama je po odluci Vlade dozvoljeno da svjetionike možemo iznajmiti do 10 godina, ne na više. Zato je u principu, išao u turistički dio tek manji broj svjetionika, odnosno išli su manji svjetionici, za koja su trebala manja ulaganja. Taj novi Zakon čekamo kao Sveto Pismo, da nam dozvoli i te svjetionike koji su većih gabarita, možemo dati u zakup trećim osobama i da uđu u turističke svrhe. Od toga onda ima svatko koristi, jer se te zgrade obnove i pod nadzorom su zaštitara, Plovputu ostaje očuvana zgrada koju čuva budući zakupnik, a cijela društvena zajednica ima koristi od tih turista koji tamo borave.

Kad su obnova tih zgrada i njihov nadzor u pitanju, pretpostavljam da i Europski fondovi imaju sredstva za participaciju. Je li tu hrvatska ministarstva u nečemu sudjeluju ili je ipak sve ostavljeno vama?

– Mi smo aplicirali na EU fondove, samo vam to jako sporo ide. Aplicirali smo pet brzih brodica za brze intervencije. Međutim, nismo baš vični čekati magarcu da trava naraste. Imali smo brži i bolji put, međutim taj put je stopiran. Ako bi dobili europski novac, lako bi ga mi utrošili. Imamo 48 svjetionika, a nijedan neće ići ispod 200-300 tisuća eura ulaganja.

Vi ste spomenuli Glavat koji je bio 40 godina bez svjetioničara. Tamo smo potrošili jako puno novca, da bi se vratila dva svjetioničara koji bi čuvali ionako već devastirani svjetionik. Nisu ga mogli više devastirati. Ne mogu tu investiciju tek tako opravdati, na način da kažem da je to bilo pametno.

Kako to mislite?

– Dobro, zaposlila su se dva čovjeka, ali i Glavat se isto tako mogao iznajmiti za turističke svrhe, samo da imamo uređene zakonske norme. Taj Zakon o Plovputu čekamo već dvije godine i jednostavno smo u pat poziciji. Imamo kompletnu dokumentaciju, gotove i izrađene projekte te samo čekamo da to bude definirano i stupi na snagu.

„Četiri desetljeća netko o svjetionicima ne vodi računa“

Dobro, vas se ne može kriviti za nešto što se događalo posljednjih desetljeća i više, ali imam osjećaj da se u toj nebrizi u onom što slijedi (govorim o neminovnoj modernizaciji svjetionika u svijetu, pa tako i kod nas), nije unaprijed razmišljalo tada i prepustilo se neke objekte propadanju. Čini mi se ipak jeftinije držati tamo ljude koji će tamo stajati i održavati te objekte, nego pustiti da propada nešto 4 i više desetljeća, pa onda temeljito obnoviti što jako puno košta.

– Ja se s vama slažem da 40 i nešto godina netko o svjetionicima ne vodi računa. Ja sam u Plovput došao 2008. godine i što su neki vidjeli problem, ja sam vidio rudnik zlata. Znači 2009. godine smo iznajmili već prvi svjetionik. Tu za stolom smo napravili plan kojeg je jednostavno kroz institucije ove države bilo teško oživjeti. Kad je oživio, pokazalo se kao idealno za svakoga i šteta što je stao jer mogli smo već napraviti dosta svjetionika. Meni je najbitnije da će oni za sljedećih sto godina biti renovirani, ućvršćeni, da se neće urušiti, da će služiti nekome i da će biti spomenici kulture.

Napravili smo jedan film kojeg ćemo prikazati sada uoči Dana državnosti, Hrvatski svjetionici. Prikazat će se najprije u Ujedinjenim narodima, Vijeću Europe, pa uza sve veze i ako hoćete prijateljske, mi smo od naših institucija dobili ni jedne lipe!

Zbog lijenčina u DORH-u neki svjetionici su još uvijek zavedeni na „Kraljevinu Jugoslaviju“

Problemi koji su nastali za najam svjetionika su vlasništva nad parcelama gdje su zgrade svjetionika izgrađene. Nije svugdje tako, ali tamo gdje jest, veliki je problem. Nije sve vlasništvo države?

– Apsolutno ste u pravu. Nije sve u vlasništvu države i taj proces može pokrenuti samo Državno odvjetništvo. Neki svjetionici su, nećete vjerovati na Kraljevini Jugoslaviji, neki su na nekoj tvrtki iz Italije, neki na Plovputu, neki su na pomorskom dobru, tako da u tim zemljišno-knjižnim izvadcima nije sređena situacija. Plovput kao tvrtka koja nije vlasnik svjetionika, nego država, ne može podnijeti ispravke tih izvadaka, nego Državno odvjetništvo mora utužiti sadašnje vlasnike koji su nelegalni i onda legalizirati to na pravi način, a to je proces koji traje. DORH na niz naših upozorenja i zahtjeva nije napravio još uvijek ništa.

Može li se dogoditi da ti svjetionici, odnosno parcele na kojima su sagrađeni, budu izvlašteni, odnosno očekujete li to ili je pak moguće da neki od njih budu privatno vlasništvo uz obavezu održavanja pomorske sigurnosti?

– To nije logično očekivati. Iako, imate stvarno dva svjetionika koja su u privatnom vlasništvu, a to vam je Negrit i Sveta Katarina blizu Biograda na Moru. Što se zapravo dogodilo; to su bili objekti u vlasništvu tvrtki za vrijeme bivše Jugoslavije koje su prodane i ti svjetionici su jednostavno privatizirani. Da bi se vratili pod okrilje države, DORH mora napraviti prvi korak i podnijeti tužbe. Ponavljam opet, Državno odvjetništvo koje je u Zagrebu, nije napravilo niti jedan jedini korak naprijed, iako smo ažurirali više dopisa prema toj instituciji. Šteta.

Ako sam dobro razumio, do tada su Plovputu vezane ruke i planovi o bilo kakvoj revitalizaciji ili dodatnom ulaganju i zapošljavanju su nemogući?

– Tako je. Ne samo to, jer sad imamo problem, jer je isteklo deset godina nekim ljudima koji su investirali. Sad na neki način treba raspisati natječaj za zakup, za idućih deset godina, pod nekim uvjetima, ali smo i tu stopirani. Ne možemo produljiti ljudima niti dvije godine zbog Covida, nismo naišli na razumjevanje DORH-a i sad bi mi po isteku tih deset godina od donedavnih investitora trebali preuzeti upravljanje svjetionicima, što nema veze sa zdravim mozgom – oštar je Perišić.

I tu vam ne može baš nitko pomoći, ni Ministarstvo mora? Jeste li razgovarali s ministrom Butkovićem ili državnim tajnicima?

– Jesmo, nekoliko smo dopisa poslali gore i očekujem sad od gospodina Butkovića poziv, pa da vidim što će on napraviti, jer je on nama i u Skupštini tvrtke.

Pomorci se žale: „Pojedini svjetionici u noći ne rade, a tamo nema ljudi da ih poprave!“

Iako ste mi sad posredno dali odgovor na sljedeće pitanje, ali bih volio još malo konkretnije. Naime, dosta je pritužbi od strane pomoraca na povremena gašenja, odnosno nepostojanje svjetioničara na nekim lanternama, gdje su prije oni bili. Događa se situacija poput one na Blitvenici kod Žirja ili Sveti Andrija kod Dubrovnika gdje svjetioničara bude u smjeni, pa onda nema apsolutno nikoga na otoku nekoliko dana. Donedavno su i tamo bila dva svjetioničara u smjeni, no sad kad jedan odradi svoju, on ide kući i svjetionik ostaje potpuno prazan, odnosno nema ljudi tamo.

–  Ne. Imamo situaciju Blitvenice gdje nije bilo svjetioničara 20 godina. Ja sam ga vratio tamo da bude 15-20 dana i po potrebnoj intervenciji imamo brod u Šibeniku i na Blitvenicu stignemo za 25 minuta. I nema potrebe da tamo bude još jedan svjetioničar, to je naša procjena – kazao je Perišić.

No Morskom HR došlo je doista više pritužbi na povremeno nefunkcioniranje objekata sigurnosti plovidbe.

Izdvajamo jednu od pomorskog kapetana:

“Odmah sam rekao voditelju sluzbe u Šibeniku da sam čovjek na Blitvenici ne bi smio biti jer ako padne pozlije mu bilo što, tko će mu pomoći? Šta da napravi da primjerice dobije infarkt, da se slomi tko će mu dati prvu pomoć. Po nevremenu ti ne moreš prići Blitvenici. Nema šanse da itko se iskrca ili da nekog ukrcaš po jakom vitru. Buri možda ispod kraja ali jugu nema šanse. To sve što je nabrojano to nema veze jer je svjetionik auotmatiziran i već par puta je bio bez posade pa su dizali ljude iz Lučke kapetanije da idu vidjeti je li radi. Bilo je slučajeva da se pogasila pa sam ja alarmirao ekipu jer taj svjetionik ne smije biti pogašen, zbog čega ima rezervno svjetlo. No, dogodilo se da se sve zagasilo, a na lanterni nikog nije bilo!”

Pitali smo stoga direktora Plovputa je li ovo što govori racionalno, jer zgrade tako propadaju, a tamo postoji i vrijedna oprema koja je u riziku od devastacije i krađe.

– Imamo mi videonadzor i pratimo mi to sve u našem Plovnom području Šibenik. Nije to tako jednostavno otuđiti, kako znaju prenijeti ribari i drugi kapetani. Tamo imamo senzore i nismo to pustili tek tako.

“Kad su zgrade zatvorene, sve unutra truli”

Propadaju li te zgrade tako, polunapuštene?

– Gdje nema čovjeka, sve propada. Na Svetom Andriji je sasvim dovoljno da 15 dana bude svjetioničar, pa da bude prozračeno, ali kad su zgrade zatvorene, sve unutra truli. Naravno da propadaju.

Upravo je ovaj svjetionik dobar primjer gdje  bi se mogao napraviti jedan Muzej svjetioničarstva, a blizina Dubrovnika mu idealno pomaže.

– Imamo mi i takve ponude. Međutim, Plovput ne možemo pretvoriti u neku ugostiteljsko-turističku tvrtku, već to moraju obavljati specijalističke tvrtke kao što su turističke agencije. Sveti Andrija će baš ići u tom smjeru i da bude na usluzi turistima, da do njega bude organiziran prijevoz. No zakon nam priječi da napravimo nešto najbolje.

Daksu smo obnovili, uložili smo u nju milijun i pol kuna. Ona je bila potpuno devastirana. Tamo smo planirali s Turističkom zajednicom Dubrovnika napraviti mali muzej sa svim pomagalima koje su koristili svjetioničari. Otvorit ćemo ga 24. listopada, kad je napravljen zločin na tom otoku.

Stalno spominjete Zakon o Plovputu. Što bi on točno trebao donijeti, a da vama olakša?

– Jednostavno to da svjetionici postanu u potpunosti vlasništvo države ili pomorskog dobra, ali da Plovput može svjetionike dati u koncesiju na više od 10 godina, prema hodogramu, kakvom mi u Plovputu napravimo, odnosno prema veličini objekta. Raditi investiciju na Glavatu ili na mjestu gdje može doći kamion, tri puta je skuplje!

Pa žalosno je da nema komunikacije među institucijama. Mnogi će vam spočitnuti činjenicu da je ulog u svjetioničara zapravo najmanji, u odnosu na broj zaposlenih u Plovputu i sva druga ulaganja koje ta tvrtka ima. Svjetioničari su i neka vrsta baštine. Nisam stekao dojam da vi imate neku osobnu simpatiju prema lanternistima. Neke ste nazvali i alkoholičarima.

– Dapače, divim se tim ljudima. No ne možemo se ni vraćati u stoljeće unatrag. Vidite da već kaskamo za Europom 30 godina, što se tiče svjetioničarstva. No jednako tako kaskamo i u gospodarstvu i svemu drugom. Ja sam s nekima od njih i prijatelj, ali da, bilo je i alkoholizma, nažalost i često. Nekad su svjetioničari bili gospoda – kazao je direktor Plovputa, Mate Perišić.

I za kraj, možemo li zaključiti da biste vi kao direktor tvrtke željeli vratiti stari sjaj svjetionicima?

– To je moj životni san. Međutim, nažalost mislim da ću prije ja napustiti ovu poziciju, nego što ću to doživjeti.

Kome zamjerate najviše?

– Državnim institucijama koje se nisu spremne prilagoditi potrebama gospodarstva. Ne samo kad je o modernoj brizi za svjetionike riječ, već svaki drugi potez u kojem gospodarstvo nisu spremne pratiti. Oni trebaju biti potpora gospodarstvu, a ne donositi zakone napamet ili kad taština pojedinih političara proradi, pa naprave kardinalne greške ili milijunske štete – zaključio je Mate Perišić u intervjuu za Morski HR.

Jurica Gašpar

PROČITAJTE JOŠ:

NAKNADA ZA UPORABU OBJEKATA SIGURNOSTI PLOVIDBE: Evo tko i koliko je mora plaćati

TRAŽI SE SVJETIONIČAR Jedan od posljednjih čuvara svjetla na Jadranu za plaću od 6 do 7 tisuća kuna