EDDYSTONE Monumentalni spomenik četverostruke bitke s prirodom

Svjetla u noći, vodilje, putokazi, znakovi upozorenja, spas pomoraca… U svakom slučaju, bez njih nikako ne bismo mogli zamisliti sigurnu plovidbu morima svijeta, jer osim noću, kad svijetle; i danju nas svojom figurom upozoravaju na opasnost. Oduvijek mistični, a tajnoviti iznad svega – pokušat ćemo razotkriti njihove tajne, nastojati ih približiti svima onima koji  ih žele upoznati.

Za prvu priču, odabrat ćemo jedan od najneobičnijih svjetionika po svojoj specifičnoj povijesti, načinu gradnje, te ljudima, koji su bili povezani s njim.

Eddystone – 50° 10’.80 N 04° 15’.90 W

U lijevku, koji se s Atlantika sužava u Engleski kanal, na otvorenom moru, smješten je vjerojatno najslavniji svjetionik na Britanskom otočju, izgrađen na malom i vrlo opasnom grebenu, potpuno izloženom jugoistočnim vjetrovima, 13 nautičkih milja zapadno od grada Plymouth-a.

Greben se nalazi na vrlo prometnom pravcu, gdje je godišnje znalo stradati i preko 50 brodova, čime je potaknuta ideja o gradnji prvog svjetionika. No na ovome mjestu su bila izgrađena čak 4. Prvi toranj je sagrađen još davne 1698. godine i bio je prvi svjetionik uopće izgrađen na manjoj stijeni, na otvorenom moru.

Oluja u dubine povukla svjetionik i konstruktora

Toranj Winstanley 1698. – 1703.

Uspješan trgovac i biznismen, a po mnogo čemu i ekscentrik, Henry Winstanley, uložio je novac u kupnju 5 brodova, za potrebe svog posla. Nakon što su mu dva puta u kratkom vremenu brodovi stradali na slavnom grebenu Eddystone, odlučio se na pothvat; izgraditi prvi svjetionik na goloj stijeni i otvorenom moru. Iako se suočio s gotovo nemogućom zadaćom, on se 1696. godine prihvatio posla.

Engleska je tada bila u ratu s Francuskom, a koliko je projekt bio važan za zemlju, govori i podatak da je Kraljevska mornarica osigurala bojni brod za zaštitu radnika, u vrijeme kad se bude intenzivno gradilo. Krajem lipnja 1697., dogodio se i jedan neobičan incident; jedno jutro brod zaštitnik nije došao, a umjesto njega, pojavio se jedan plaćenički francuski brod. Posada je otela Winstanley-a i odvela ga u Francusku. Kad je Louis XIV. čuo za incident, naredio je da se Winstanley hitno pusti uz riječi: “Francuska je u ratu s Engleskom, ne s čovječanstvom”.  Važnost Eddystone-a je od tog trenutka postala od međunarodnog značaja.

Drvena konstrukcija je opstala pet godina, kada ju je olujno nevrijeme potpuno uništilo, a sa svjetionikom i njegovog konstruktora, H. Winstanley-a.

Požar uništio svjetionik, tajanstvena smrt posade…

Toranj Rudyerd 1709. – 1755.

Slijedeća osoba, koja je dobila koncesijsku dozvolu za Eddystone, bio je kapetan Lovett. On je “iznajmio” greben na 99 godina i odobrenjem Parlamenta, dobio je dozvolu za naplaćivanjem takse svim brodovima, koji bi prolazili pored Eddystone-a. Arhitekt novog objekta na je bio John Rudyred, trgovac svilom. Tada u Engleskoj nije bilo drastične razlike između ljudi koji su se nekim zanimanjem bavili profesionalno ili im je to bio samo hobi. Začuđujuće je i iznenađujuće da se takav jedan tehnički težak pothvat mogao dati osobi, koja nije imala prethodnog iskustva niti znanja, da se uhvati u koštac s jednom tako teškom zadaćom. Umjesto Winstanley-ovog osmerokutnog tornja, Rudyerd je počeo graditi stožasti toranj, s time da je objektu pristupio kao brodograditelj, a ne kao arhitekt. Konačno, njegov drveni toranj, zasvijetlio je 1709. godine i dokazao skepticima da je maksimalno funkcionalan, i napokon, činilo se da su problemi konačno riješeni, a svjetionik Eddystone je izgradio najobičniji amater.

Svjetionik je odolijevao čitavih 47 godina. No, u noći 2. prosinca, 1755., u kuli je izbio požar, vjerojatno prouzrokovan iskrom jedne od svijeća. Henry Hall, koji je bio u smjeni, a imao je čak 84 godine, te se u zapisima iz tog vremena tvrdi da je bio u vrlo dobroj kondiciji, učinio je sve da požar ugasi, penjući se uzbrdo s kantom vode. On i drugi svjetioničar, činili su sve da požar ugase, no nisu mogli ništa plamenim jezicima, koji su se rasplamsali iznad njih. Požar je s obale vidio čovjek, prezimenom Edwards. Stara izvješća govore kako je poslao brod, koji je stigao oko 10 sati u jutro,  a vatra je bjesnila već 8 sati. More je bilo olujno i brod nikako nije mogao pristati na stijene svjetionika, pa je posada bacala užad, kako bi izbavili svjetioničare između valova, na brod. Svjetionik je nastavio gorjeti i nakon 5 dana, bio je potpuno uništen.

Stari Henry Hall je nakon 12 dana umro, a doktor je obdukcijom iz njega izvadio komad olova, a nitko nije odmah shvatio odakle. Nesretnom čovjeku je u grlo ukapalo nešto od rastaljene olovne krovne konstrukcije, dok je otvorenih usta pogledavao gore, u plamene jezike…

Konstrukcija opstala, pa se more urotilo protiv temelja

Toranj Smeaton 1759. – 1882.

Nakon što su uvidjeli prednosti pomorskog svjetla, tijekom 52 godine, pomorci su željeli dobiti zamjenu što je prije moguće. Trinity House (tvrtka, odgovorna za sigurnost plovidbe), postavila je brod-svjetionik privremeno u blizinu mjesta gdje će biti izgrađeno novo svjetlo. 1756. godine, u Plymouth je, po preporuci Kraljevskog Vijeća, doputovao John Smeaton.

On je zaokupio maštu tadašnjih najpoznatijih graditelja, idejom o izgradnji nove generacije svjetionika; umjesto drveta, to će učiniti kamenom. Za tako težak posao, trebao je najsnažnije radnike, za što je uzeo neke bivše rudare. Rad na tako ozbiljnom pothvatu je bio i vrlo opasan, zato je tvrtka zadužena za gradnju svjetionika, u suradnji s Kraljevskom mornaricom, donijela odluku o dodjeli posebnih priznanja za svakog radnika, koji su sudjelovali u izgradnji novog svjetionika.

Granit, kojeg su upotrebljavali za temelje i stjenke tornja, te cement koji se brzo suši – vrlo bitan u vlažnim uvjetima grebena, na kojem se podizala nova grdosija – je formula gradnje, koja se i danas koristi. Ono što je bila novina pri gradnji ovog svjetionika jest genijalna metoda spajanja svakog granitnog bloka, sa susjednim. To se radilo na način da su se blokovi klesali u nepravilnim oblicima, te se spajali željeznim klinovima. Svjetionik je zasvijetlio 16. rujna 1759.  Smeatonov toranj je opstao 120 godina, kada je zbog nesigurnosti podnožja, rastresenog valovima, rastavljen, a njegov gornji dio je ponovno sastavljen u Plymouth-u, u spomen graditeljima, dok donji dio i danas stoji kao spomenik i upozorenje na nemirno more.

Građevinsko čudo(vište)

Toranj Douglass– 1882. do danas

Nije se gubilo vrijeme do izgradnje novog svjetionika. Izgradnja ovog modernog čudovišta zahtijevala je sve upijeno znanje o gradnji čvrstih objekata, koji će dugo odolijevati moru. Konstruktor Douglass je uz primjenu ideja svoga prethodnika, unio i neke svoje. Upotrijebio je dosta veće komade granitnih stijena, spajajući ih ne samo jednu s drugom po horizontali, već sa svih šest strana. Tako je novi Eddystone izgrađen jugoistočno od prethodne kule, a potpuno je dovršen 1882.

Točno 100 godina nakon toga, 1982., svjetionik je potpuno automatiziran, te u njemu ljudi više ne stanuju, a iznad kule je postavljena platforma za slijetanje helikoptera, kako bi i po najtežim uvjetima ljudi mogli intervenirati.

Jurica Gašpar, prof.