Emotivan hommage splitskog svećenika Oliveru Dragojeviću: "Čovjek se na smrt nikad ne navikne, ali neki ljudi zapravo nikad ne umiru..."

SPLIT - Najveći hrvatski pjevač svih vremena Oliver Dragojević otišao je na današnji dan prije šest godina. Vjerojatno ne postoji nitko tko nije pustio suzu kad je saznao za ovu tužnu vijest.

Preminuo je oko 5 sati u splitskoj bolnici, godinu dana nakon što mu je dijagnosticiran rak pluća. Da boluje od zloćudne bolesti doznao je nekoliko tjedana nakon što mu je pozlilo na sprovodu njegova prijatelja, jednog od najplodnijih producenata i glazbenika, Remija Kazinotija. Dok se Oliver borio s teškom bolešću stizale su poruke podrške sa svih strana, a on je planirao koncerte.

"Njegova smrt tek je biološka kategorija"

Poznati splitski svećenik don Ante Žderić, svećenik u Župi Gospe Fatimske na Škrapama napisao je emotivnu posvetu Oliveru Dragojeviću koju ovim putem prenosimo u cijelosti:

- Neki ljudi, zapravo, nikad ne umiru. Osobito umjetnici. Njihova smrt je tek biološka kategorija. Oni se preobraze u trajnu baštinu koja zauvijek živi. Poistovjete se s njom. Vremenom postanu dio naših života, dio svakodnevlja, prate nas u našim radostima i žalostima. Oni, tako, nikad ne stare. Njihova djela povezuju svjetove, bivaju utkana u biće svakog od nas. Postanu dio našeg osobnog i društvenog identiteta.

Glazbena baština koju nam je ostavio Oliver Dragojević (u suradnji sa Zdenkom Runjićem i Jurom Stanićem) nepresušno je vrelo inspiracije za svakog od nas. Ona nadvisuje riječi, stihove i note. Puno je više od toga. Ona je trag u beskraju, nešto što više osjećamo, puno više nego razumijemo.U posvemašnjoj plitkoći našeg društvenog diskursa, Oliverov glazbeni opus trajno je blago i svjedočanstvo jednog izgubljenog umjetničkog vremena.

"Čovjek se na smrt nikad ne navikne"

Ono se ne može restaurirati, ali može biti putokaz za neke nove glezbene uzlete u budućnosti. U suprotnom, naša će nas društvena učmalost, površnost i zloća samljeti. Nestat ćemo. Čovjek se na smrt nikad ne navikne.

To je dobro, jer nas, među ostalim, podsjeća na vrijednost života, na dragocjenost svakog trenutka i svakog dana. Zato nas smrt uči o vrijednosti života. Oliveru hvala ti što je svojom glazbom obogatio svakog od nas. Naša kultura i društvo bez toga bili bi nezamislivi. Odrasli smo, u radostima i žalostima živjeli uz njegove pjesme. S njim je otišlo jedno čitavo vrijeme, cijela glazbena era. Čovjek tugu ne preboli, samo se navikne na nju. Uvijek ostajemo samo krhki ljudi. Oliver zauvijek ostaje neizbrisivi dio našeg nacionalnog, dalmatinskog i kulturnog identiteta. Čast je što smo bili njegovi suvremenici pod ovim nebom, barem dio našeg životnog hoda.

Svojim glazbenim opusom, a još više svojom ljudskom karizmom, (p)ostao je član obitelji svakog od nas.

„Razumi me dobro, potribna si meni,

jer srce je moje, ostalo u tebi.

I dok život biži, ono žešće tuče,

da bi mir svoj našlo, uvijek tebi vuče!"

D.G.