FASCINANTNA STUDIJA Kit u danu pojede koliko čovjek u par desetljeća – Ekvivalent kalorija od 80.000 Big Macova!

Najveće životinje na Zemlji gutaju mnogo više hrane nego što su znanstvenici mislili, prema novoj studiji o kitovima, a koja otkriva koliko bi njihove prehrambene navike mogle biti važne za recikliranje hranjivih tvari u oceanu.

Kitovi usani, kao što su plavi, perajari i grbavi kitovi, u prosjeku konzumiraju oko tri puta više svake godine nego što su sugerirale prethodne procjene, izvještavaju znanstvenici u časopisu Nature. Plavi kit u istočnom sjevernom Pacifiku, na primjer, može pojesti između 10 i 20 tona hrane dnevno.

– Ta količina hrane je negdje u rasponu od 20 do 50 milijuna kalorija. To je oko 70 do 80 tisuća Big Macova. Vjerojatno su desetljeća naše prehrane jedan dan za njih. Tako da je to prilično izvanredno – kaže Matthew Savoca, znanstvenik sa Sveučilišta Stanford i glavni autor nove studije.

Savoca se prije nekoliko godina zainteresirao koliko kitovi jedu, jer je želio znati koliko onečišćenja mogu unijeti uz hranu. Na svoje iznenađenje, kaže, jedine relevantne brojke koje je mogao pronaći o konzumaciji plijena kitova nisu zapravo došle od života kitova koji žive u divljini.

Umjesto toga, znanstvenici su nagađali na temelju ekstrapolacija kalorijskih potreba manjih životinja. Ili su jednostavno pregledavali sadržaj želuca kitova koji su bili lovljeni, oslanjajući se na te trenutke koji možda nisu u potpunosti odražavali koliko kit uzima tijekom čitavog dana ili godine.

Izmet kitova dragocjen izvor željeza u oceanima

Savoca je shvatio da bi znanost mogla dobiti točnije procjene korištenjem podmorskog uređaja koji može izmjeriti veličinu i gustoću rojeva krila nalik škampima – glavnog oslonca prehrane ovih kitova. Ova vrsta uređaja šalje impulse zvuka koji se odbijaju od rojeva i vraćaju se.

On i njegovi kolege prikupili su podatke o preko 300 označenih kitova dok su se ogromne životinje koje su se hranile krilom roje usisavajući more, kako bi filtrirale kril. Veličina svakog kita određivala je koliki je zalogaj morske vode ispunjen krilom mogao dobiti u jednom potezu, a znanstvenici su pratili kitove pokrete kako bi vidjeli koliko često piju još jedan gutljaj.

U gustim rojevima krila, kaže Savoca, kitovi se hrane na razinama u koje je teško povjerovati.

– Plavi kitovi mogu nasrnuti na plijen 200 puta dnevno, a grbavi kitovi to mogu učiniti 500 puta dnevno!

Nakon svega ovog jela dolazi kakanje. Tek nedavno su znanstvenici shvatili da izmet kitova sadrži visoku razinu željeza, dragocjenog resursa u oceanu. Fekalne perjanice kitova šire hranjive tvari blizu površine oceana, što potiče rast fitoplanktona, sićušnih oblika života na dnu hranidbenog lanca, koje jede kril. Krila, naravno, pojedu kitovi.

Ali ovaj sustav recikliranja nutrijenata poremećen je masovnim pokoljem kitova u posljednja dva stoljeća, prema ovom novom izvješću, što je rezultiralo “gotovo potpunim gubitkom kitovog recikliranog željeza od najvećih vrsta”. Znanstvenici procjenjuju da su kitovi reciklirali 12.000 metričkih tona željeza godišnje prije lova na kitove, u usporedbi s 1.200 metričkih tona danas.

Više kitova, više krila?

Ipak, neki znanstvenici vjeruju da je ubijanje više od milijun kitova oko Antarktika tijekom 20. stoljeća, kao i gubitak svih njihovih fekalnih gnojiva, povezano s naknadnim dramatičnim padom populacija krila.

Prema izračunima novog izvješća, populacije kitova prije kitolovca godišnje bi jele dvostruko više od ukupne količine antarktičkog krila koja danas postoji u Južnom oceanu.

Prije nego što su kitovi bili desetkovani lovom, promatrači su ta mora opisali kao crveno obojena krilom koji se roji.

– Rojevi krila na površini bili su uobičajeni prizor u Južnom oceanu. Posljednji rojevi viđeni su početkom 1980-ih – primjećuje Victor Smetacek , znanstvenik s Alfred Wegener Instituta Helmholtz i Centra za polarna i morska istraživanja u Njemačkoj.

On vjeruje da su, povijesno gledano, kitovi “održavali rojeve krila reciklirajući željezo”. Po njegovom mišljenju, vrijedno je napraviti testove dodavanja željeza u ocean kako bi se potaknuo rast fitoplanktona, koji bi onda hranio krila i na kraju dao poticaj populaciji kitova, koja očito treba jesti više nego što su znanstvenici ikada očekivali.

Takvi eksperimenti mogu biti kontroverzni, kaže on, ali “kada ljudi počnu shvaćati da su sami kitovi vršili gnojidbu željezom i da bismo mi samo oponašali kitove, nadam se da će se oni pojaviti.”

Neki su znanstvenici pak protiv ove ideje i tvrde da bi nestanak krila mogao biti posljedica promjena temperature mora ili zakiseljavanja oceana.

D.G.