FILIP ŠOVAGOVIĆ “Moj životni akvatorij vrti se između Brača i Visa”
SUPETAR/VIS/ZAGREB – Uz oca Slavonca, sva majčina strana je od mora. Gluma na ćaću, a ljubav prema moru na mater. Kazalište, film i život u sredini – Zagrebu. To je Filip Šovagović. U prirodi skroman i radnik, za razliku od danas virtualnih i dugoročno beznačajnih zvijezda, on svoje rezultate postiže nekako potiho. Teško se, istina dići iz sjene velikog ćaće Fabijana, no ipak glumi u filmu nominiranom za Oscara, a osim glume, radom i sklonošću publike postiže zapažene uspjehe u drami i režiji. Nas je zanimalo ono o čemu malo priča; neodvojiva ljubav prema moru. Ovo je njegova priča…
Ti si pomalo počeo i sličiti na morskog vuka?
– Iako mi je tata Slavonac, od mame tata, dakle moj dida je iz Donjeg sela na Šolti, a baka mi je baš iz Splita. U doba socijalizma kojeg svi kritiziraju, bilo je moguće napraviti vikendicu iako nisi bio bogataš, pa sam ja praktički odrastao na Braču za vrijeme đačkih praznika. U ta tri mjeseca činilo mi se da odrastam duplo brže nego je to bilo u Zagrebu gdje te ustaljena metodologija škole i produžene nastave učini nekako monotonim i usporenim. Tako sam život u pravom smislu riječi doživio na Supetru.
Što postajem stariji, sve više osjećam neku nostalgiju za povratkom na more. Želim osjetiti da tamo pripadam. Tog pogleda preko pučine u Zagrebu nema i taj dojam da sad kreneš negdje s malom barkom, a možeš završiti na kraju svijeta – stvara u čovjeku dječački nagon za otkrivanjem, životom – priča Filip Šovagović.
S Brača ljubav leti prema Visu
– Tamo sam preko Gorana Navojca upoznao gospodina Ivana Bulića Iću, svjetioničara na Stončici. On je jedan od glavnih razloga zašto sam zavolio Vis. Iako infrastruktura pogoduje turizmu, ja ti se ne volim osjećati kao turist. Volim biti domaćin i zato se vraćam na isto mjesto godinama. Svejedno nikad nemaš dovoljno vremena da upoznaš i svaki najmanji detalj tog otoka. S obzirom da se bavim glumom i pomalo režijom, jasno ti je da bez detalja ne možeš stvoriti neku generalnu sliku prostora i vremena.
Dok živi u svom mikrosvijetu, čovjek proživljava mikrokozmos krećući se svojim uobičajenim ulicama grada ili mjesta gdje živi, ali ostavlja neriješeno pitanje s ostatkom prostora. Evo, ja pamtim tu šetnju od svjetionika do uvale Stončica što mi je bila glavna ruta za prolaz do Visa. Tu uvijek imam dovoljno vremena da razmislim o doslovno svemu u životu. To mi jako fali u Zagrebu iako i sam Zagreb za tri života nećete dovoljno razumjeti ako mu se detaljnije ne posvetite – pojašnjava nam ovaj svestrani glumac.
Moja priča o svjetioničarima
– Na Braču sam odrastao s ljudima poput Pera Petrovića zvanog Nindža i Petrom Barabom, svjetioničarem s Ražnja. Pero je bio lanternist, Nindža lampionist, a ja sam bio lampadinist. Tako smo podijelili uloge u djetinjstvu, a izgleda da i u stvarnom životu nismo puno pogriješili. Taj put od Milne do Ražnja jako je zanimljiv. Tamo se jedne godine dogodio požar pa smo to područje prozvali „spaljena zemlja“. Kako na putu do Stončice, tako je i ovaj put do Ražnja bio dovoljno dug da razmišljaš o svemu. Tad sam upoznao Voju s Palagruže (Vojislav Šajn). Tad se rodila ta priča o svjetioničarima koju sam pokušao realizirati kroz film.
Zanimalo me što će se dogoditi kad se ti svi svjetionici automatiziraju i pogase. „Visoka modna napetost“ bio je već moj 17-i autorski rad. Iako nije prošao najbolje kod kritike i publike, nekako držim da nam na otocima nedostaje filma. Sjećam se da sam na Braču gledao nekakvu novinarsku kopiju Star Warsa koju je svojim kanalima pribavio naš prijatelj Stevo. Štos je bio da smo najprije gledali film u Supetru, a onda smo u novinama čitali kritike iz New Yorka.
Nekad se kinu pristupalo kao romantičnom odredištu. Danas da bi došli do kina, morate proći shoping centar i osjećate kao da ste u predvorju nekakve industrije. Izostaje onaj umjetnički aspekt kina – kaže Šovagović.
Hrvatska obala i otoci nisu nikad bili u integralnijem obliku nego danas
– Na Braču više onog kina nema. Imali smo zakazanu premijeru filma Osmi povjerenik u Supetru. Mnogi ljudi nisu stigli kupiti kartu ili doći pogledati film. Postoji ta neka Transotočka unija ili Pokret otoka koji zna definirati probleme koje otočani imaju. To ljudi s kontinenta ne mogu shvatiti. Kako smo mi nacija koja grinta na sve i svašta, jal često neutemeljeno pojede optimizam. Ipak, to je možda neko čudno gorivo koje ljude pokreće ove naše ljude naprijed. Ali gledamo li pozitivno, hrvatska obala i otoci nisu nikad bili u integralnijem obliku nego danas! Evo recimo Jadrolinija; vi danas imate ipak mogućnost doći redovito na neki otok i vratiti se natrag. Probajte zamisliti što bi bilo da te državne tvrtke nema.
Osmi povjerenik
– To je bila ponuda života. Sedmi povjerenik, taj svjetioničar je kompleksan lik. Poznavajući takve, razmišljam o ljudima koji znaju zadržati tajnu, znaju provoditi vrijeme sami sa sobom. U vrijeme kad su ljudi socijalizirani na loš način jer žele odmah pokazati sve od sebe, malo tko voli to saznati odmah. Ja ne volim kad se previše priča, ostavi mi nešto i da sam shvatim.
Kakav je lik svjetioničar?
– Pa recimo introvertirani čovjek koji zna šutjeti, a šutnja je glavna osobina koja nama nedostaje da bi bili mudriji. U nas obično šutimo kad trebamo pričati, a ljudi najčešće o svemu imaju reći svašta upravo kad ne trebaju. Svi imaju mišljenje, a kad ih se pita – šute! Taj lik mi je bio važan jer sam shvatio da šutnja, koja mu je glavna karakteristika, može zapravo puno kazati. E sad koliko sam bio uspješan u tome, neka to kaže publika. S preko 30 tisuća gledatelja, rekao bih da je film dobro prošao.
O moru iz života
– O ribolovu ne mogu puno pričati. Ulovio jesam na udicu jednog fratra od 60 dag, ali iskreno za zaroniti dublje trebalo bi izjednačiti tlak, a to se i dalje ne usudim. Ne mogu se načuditi Budimiru Šobatu koji je 24 minute bio bez zraka. Toliko sam njime fasciniran, da mu želim uspjeh u akciji za svijest o autizmu, neka ljudi doista obrate pažnju na to.
O nevremenu uff… Imam neka neugodna iskustva, da. Bio sam s bratićem i djecom na jedrenju i uhvatilo nas je izuzetno nevrijeme negdje baš na tjesnacu Splitskih vrata, između Brača i Šolte. Iako smo prošli ta magična vrata, upravo prema Splitu nas je uhvatila nekakva tramuntana da sam pomislio doista kako ćemo se prevrnuti. Srećom, imali smo dobrog kapetana koji nas je smirio. Doživio sam to još nekoliko puta, ali iako nisam paničario, osjetio sam doista što je strah od mora.
Što sam stariji, sve više poštujem more i moru se vraćam – zaključuje Filip Šovagović.
Jurica Gašpar