VENECIJA TONE Stručnjak: “Pokušaj spasa u gradnji brane je najveća lakrdija”

VENECIJA – Ovaj grad se dugoročno ne da spasiti tvrde stručnjaci, a profesionalni ronilac koji je i sam radio na ovom projektu i naš kolumnist Davor Majkić to potvrđuje. Majkić se ronjenjem bavi preko 40 godina, vojni instruktor ronjenja, sudionik nekih od najosjetljivijih podmorskih svjetskih operacija poput vađenja olupine Costa Concordije, trener i savjetnik u nizu svjetskih tvrtki za gradnje podmorskih konstrukcija, autor prvog priručnika u Hrvatskoj o komercijalnom ronjenju cRommercial diving i trenutno na poslu u državi Katar. U ovom članku ekskluzivno za Morski.hr donosi fotografije s gradilišta i stručnu analizu u kojoj je argumentirano i brutalno razmontirao preskup projekt za kojeg tvrdi da u konačnici – neće uspjeti.

Potvrđuje to i najnovije izvanredno stanje u Veneciji gdje je more naraslo do te mjere, da su tamošnje vlasti proglasile izvanredno stanje, a zbog poplava je umrlo dvoje ljudi. Tijekom dana gradonačelnik Venecije Luigi Brugnaro naredio je zatvaranje Trga sv. Marka kako bih zaštitio građane od sanitarnog rizika. Škole su zatvorene treći dan zaredom, a ne voze ni brodovi.

Nova istraživanja temelja Mletačkih zgrada pokazala su da su deseci tisuća drvenih hrastovih stupova pokradenih s Velebita u iznenađujuće dobrom stanju jer u močvarnom blatu u koje su zabijeni, nema kisika da bi istrunuli. Druga stvar je s načetim fasadama građevina podignutih na takav način u vrijeme kad je Venecija imala neku sasvim drugu funkciju. Grad sagrađen na leđima drugih neminovno tone, a ovaj put ga ni hrvatska pamet ne može u potpunosti spasiti. Shvatili su to i stanovnici Venecije pa grabe što mogu i dok mogu. Čak i poplavljeni grad pretvaraju u turističku atrakciju. Pitanje je samo – Dokle? Pa vjerojatno do trenutka kad će za ulaz u Veneciju trebati maska i peraje.

Do toga će neminovno doći, možda čak i za manje od 50-ak godina kažu stručnjaci, a do tog trenutka neki drugi “stručnjaci” rade na megaprojektu „MOSE“, koji bi doslovno trebao odvojiti more od grada. Brane sagrađene u Brodosplitu koje bi trebale spasiti grad od potpunog potonuća upravo se montiraju, a talijanski mediji još su prošle godine spominjali trostruko premašivanje budžeta, korupciju i potpuni kaos. Davor Majkić ovaj posao naziva lakrdijom, čak i tragedijom, pa detaljno pojašnjava i zašto.

Projekt kojeg kao da rade Mujo i Haso iz viceva

Mislim da ću se ugušiti vlastim suzama, što od smijeha, a što od muke.

Jedan od najvećih futuroidnih projekata današnjice zove se “MOSE“.

Kratica je od “MOdulo Sperimentale Elettromeccanico” i trebao bi majčinskim zagrljajem zaštiti Veneziu od najezde plime imigranata, maskiranih u plimne valove.

Prve suze su reakcija na ime, neodoljivo me podsjeća na “MOSE”, ili po naški Mojsije.

A i pričica je ista: “stani vodo jer ja kažem tako !”

Druge suze pri spominjanju trošenja miliardi Eura na EKSPERIMENT koji je prije vjerojatno isproban samo na kompjuterskim simulatorima i za stolovima kantine projektne tvrtke.

U boljem slučaju, možda se netko ohrabrio i potrošio još novaca na izradu mini modela koji će isprobati u aquariju, ili u posebnom bazenu izrađenom upravo i samo u tu svrhu.

Jasno da će se svi testovi odvijati u strogo kontroliranim uvjetima temperature destilirane vode, temperature zraka testne hale, frekvencije i visine valova generiranih posebno konstruiranim strojem samo za tu priliku, osvjetljenje će se mijenjati simulirajući doba dana, a ventilatori će oponašati izabrani vjetar brzine, snage, smjera,… očitanih na digitalnim instrumentima.

Svi ti podaci neprekidno se bilježe u memoriju “black box” skupljeg od avionskog iako je iste, narančaste boje.

Svi će sudionici testova biti odjeveni u narančaste kombinezone obogaćene reflektivnim trakama, radnici će nositi narančaste šljemove a rukovodeći kadar bijele.

I sami testovi će pokazati da se u strogo kontroliranim uvjetima testa chindogu ponaša kako mu se sprdi. Isto će ponoviti praksa u izgradnji, instalaciji i pokušajima nagovaranja na funkcioniranje.

Cijela priča zamišljena je kao spasonosno rješenje prilikom sve učestalijeg poplavljivanja Venezie.

Neshvatljivo je da se uz ponuđena manje futuristička rješenja, prihvati ideja koja sama  po sebi (čak i da funkcionira savršeno i upravo kako je zamišljena) ne nudi potpuno rješenje.

Jasno da je bilo ozbiljnijih i manje ozbiljnih ideja, a jedna je bila inspirirana i nadljudskim trudom Williama Walkera 1906. godine pod Winchester Chatedral u Hampshire-u.

MOSE kaže o brani:

• barijeru će aktivirati kad nivo mora poraste za 110 cm pa će ona štititi grad do visine vanjskog mora od +3m
• izgrađen je podmorski (podzemni) tunel na kojem su montirani metalni sanduci, u njemu će biti kompresori koji će upuhivanjem zraka istiskivati more iz sanduka i time ih učiniti plovnima te ih uspravljati. Tunel ima još 2 galerije od kojih je jedna predviđena čak i za interventna vozila hitne pomoći, vatrogasaca,…
• sva kontrola je u centru na kopnu, nedostupna je radoznalcima, a fotografije podsjećaju na NASA kontrolni centar. Upravo zato, sorry Mr. John Swigert, but… “Okay, Venezia, we’ve had a problem here“

A problema ima skoro kao kod nas:

• o financijskom dijelu sve je već rečeno osim tajnog podatka dali je to ideja ‘rvackih pametnjakovića ili nekih drugih. Sjećajući se Obrovca i mnogih drugih remekdjela, pa do današnje “black friday” rasprodaje vlastite grude, dvojim o kome je riječ.
• sanduci, ili zasloni ne zatvaraju prolaz moru u potpunosti već je među njima neujednačen “GAP”, nešto zbog projekta koji predviđa tolerancije u izradi i montaži, a nešto zbog bespoštednog nadmašivanja istih tolerancija u praksi.
• radom valova sanduci se “ljuljaju” te mijenjaju širinu međusobnih razmaka, što znači da propuštaju more više od teoretski izračunatog
• “cerniere” ili britvele, šarke ili kako već nazvati elemente kakve nam nose vrata u kući, a ovdje spajaju sanduke s betonskim tunelom, predviđeni su za besprijekoran rad u trajanju od 100 godina. Šteta da se nitko nije sjetio galvanskih struja i saliniteta koji ne postoji u destiliranoj vodi testnog bazena, pa su ti elementi već počeli otkazivati zbog galvanskog samozavarivanja među jeftinijim čeličnim dijelovima, skupim ali neophodnim INOX dijelovima i brončanim ležajevima.
• iako je ovdje neophodna aktivna katodna zaštita, netko je zaboravio montirati čak i običnu anodnu zaštitu, pa sad ima struje za izvoz.
• obzirom da je već jasno što mislim o “nikad-iz-ureda-iziš’o-projektant”-ima,  zlobno im šaljem poruku da za razliku od uvjeta u destiliranoj vodi bazena, u moru žive, rastu i množe se školjke koje ne mogu ukloniti kompjuterskim programima, mitraljezom, a niti se s njima dogovoriti da im se ne naseljavaju nepozvane kao migranti po Europi. Blokiraju ležajeve sanduka na tunelu, otežavaju sanduke i usporavaju njihovo podizanje, a na betonskim podlogama i antikorozivnim premazima uzrokuju mehanička oštećenja
• barijera je konstruirana tako da dozvoljava otklon sanduka manje od 90*,od vodoravnog – položenog na tunel, do skoro okomitog. Nema odgovora što će se dogoditi u slučaju kvara čime se sanduci ne mogu potopiti, u međuvremenu se spusti nivo mora a u laguni ostane višlji te počne opterećivati cijelu konstrukciju u suprotnom smjeru.
• sudjelovao sam na samo jednoj sanaciji neurednog rada,… bilo je dovoljno
  • plutajući gotovi elementi tunela polagani su upumpavanjem mora a njihovi spojevi i zajednička ukrućenja betonirana su pod morem. Komore elemenata i oplate za podmorsko betoniranje konstruirani su s više ventila koji će dozvoliti izlaz moru istiskivanom upumpavanjem betona. Na taj način minimalizira se ispiranje betona, a prve količine djelomično ispranog betona istisnut će se iz komora kroz ventile. Ako ih otvorite. A oni nisu.
  • injektiranje betona zahtijeva visok tlak pumpe, a kako su ventili bili zatvoreni more i beton u komorama pronašli su si novi put otvarajući široke rascjepe u konstrukciji tunela, te zabetonirali tunel izvana i okolno dno. Jasno da takav novonastali reljef ne dozvoljava instalaciju čeličnih sanduka pa su počela pregrijavanja mozgova, ovaj put ipak na terenu. Neshvatljivo mi je da projektanti i inspektori ne vjeruju uručenom video zapisu ronioca ili ROV-a, već moraju biti na radilištu, smetati svima i svakom te onda prihvatiti snimku potpuno identičnu prijašnjoj. Ne znam kolike su im dnevnice izvan ureda.
  • sav odbjegli beton razbijen je hidrauličnim čekićima (pikamerima) na opću radost i veselje lokalnih ronioca koji su mjesecima uštedjeli neplaćajući članarine u teretanama, dobivena je vrlo neuredna površina vanjske stijenke oštećenog tunela iz koje strše kilometri čeličnih  armaturnih šipki i mreža.
  • poučeni negativnim iskustvom ali i iz straha od nepoznatog, odlučeno je betonirati na suhom. Kad su shvatili bit ideje zvali su ronioce pa nove projektante i odlučeno je oštećeni dio zatvoriti kesonima, ispumpati more, oprati i osušiti beton, premazati ga impregnacijskim i sredstvom za povezivanje s novim betonom, te pumpa ubacuje beton a Mujo i Haso s lopatama ravnaju.
  • bezbrojna mjerenja ronioca dala su dovoljno preciznosti za izradu metalne konstrukcije koja će naleći na betonski blok, obuhvatiti ga svojim krilima te zabrtviti ulaz moru.
  • sve je očišćeno “High Pressure Water Jet” strojem slične funkcije miniwash-u ali neusporedivo moćniji.
  • Postavljena je gornja ploča kesona zajedno s 2 uže bočne stranice i ukrućena hidrauličnim cilindrima
  • postavljene su preostale 2 duže bočne stranice, spojene klinovima s postojećom strukturom i priljubljene na beton tunela hidrauličnim cilindrima
  • nakon bezbrojnih kontrola, mjerenja,…snimanja nema zbog (ne)vidljivosti, spojene su cijevi za zrak i natlačena je gumena brtva između kesona i tunela, slična zračnici guma na vozilima
  • postavljeni su seizmološki sensori na sva 4 ugla kesona i započelo ispumpavanje mora iz njega
  • nakon desetak sati ispumpavanja i niti jedne reakcije sensora za pomak i vibracije, struktura je proglašena sigurnom i ekipa za čišćenje slijedeći dan uređuje unutrašnjost kao da je za prodaju. Ulaze vrlo polako, znaju da je iznad njih 14-16 metara mora.
  • dan sušenja protekao je u neugodnoj buci ventilatora za cirkulaciju zraka u kesonu i pumpi koje ispumpavaju minimalan dotok mora – otprilike 10 Litara u minuti na svim spojevima zajedno. Treba napomenuti da je na kesonu predviđen prostor za skupljanje te vode kako ne bi vlažila već pripremljenu površinu.
  • na kraju balade dolazi pumpa s betonom kroz jedno grotlo, a Mujo i Haso kroz drugo s lopatama.
  • nakon višednevnog sušenja novog betona slijedilo je naplavljivanje te rastavljanje kesona
  • u uvjetima nikakve vidljivost koja je svega nekoliko puta dostigla 50-ak cm neophodno je bilo prethodno upoznavanje sa strukturom i pamćenje što više detalja, ali uglavnom se orijentacija svodila na provjereni način da supervisor pred nacrtima i slikama vodi ronioca glasom, a ronioc prepoznaje dodirom tražene točke i svoj položaj.
  • osim vidljivosti osnovni problem bilo je strujanje pri ulazu mora u lagunu i njenom pražnjenju. Kurenat je dostizao i 7 čvorova što je značilo odmor za ronioce, pri jačem strujanju 2-4 čvora radilo se na “zavjetrinskoj” strani prilično uspješno, a najviše vremena se trošilo pokušavajući raditi usprkos strujanju.
• izuzetno zanimljiv posao, ali i zahtjevan, svakako novo iskustvo svima od projektanata do ronioca.

J.G, Davor Majkić

Knjigu Davora Majkića cRommercial diving, možete naručiti OVDJE.