Gotovo pola stoljeća bez smrtno stradalih od napada morskog psa u Jadranu

StravičnI slučajevi iz Egipta gdje je morski pas napao vije žene i izgrizao ih na smrt, šokirali su javnost. No statistički gledano, vjerojatnost napada morskog psa u svjetskim oceanima jest jedan naprema 300 milijuna, a u Jadranu još i manja.

Posljednja osoba koja je smrtno nastradala od napada morskog psa u Jadranu, bio je Nijemac Rolf Schneider i to davne 1974. godine, u Lokvi Rogoznici kod Omiša. Schneider je tada ostao bez dijela noge te je na plaži iskrvario. A 2008. godine zabilježen je napad na slovenskog ronioca Damjana Peseka kod uvale Stončica na Visu. Morskog psa je tada vjerojatno privukla krv svježe ulovljenih riba koje je ovaj ronioc imao oko pojasa, te da nije bilo toga, najvjerojatnije nikad ne bi ni došlo do napada.  Morski pas mu je tada gotovo odgrizao nogu, a mladi ronioc ostao je doživotni invalid.

Vrhunski stručnjak za morske pse, čije se biografije mogu posramiti mnogo stariji od njega. Morski biolog i patobiolog Andrej Gajić ravnatelj je Centra za marinsku i slatkovodnu biologiju Sharklab ADRIA i rukovoditelj Shark Tales pri National Geographic (Washington, D.C.) i koji je kroz svoj rad objavio više od 60 znanstvenih radova i dvije monografije. Surađivao je s brojnim znanstvenicima koji poznaju more i podmorje, pa i čovjekom zaslužnim za otkriće Titanica.

Morski psi u Jadranu

Za Morski HR kazao je nešto više o morskim psima, pa ćemo ovim putem pokušati demistificirati ta čudesna morska stvorenja na koja ljudi gledaju u strahu, iako je stvarnost zapravo obrnuta – za morske pse najveća prijetnja je čovjek.

Povećava li se broj vrsta morskih pasa u Jadranu i možemo li govoriti o značajnijoj izmjeni vrsta, kad su ove morske životinje u pitanju?

– Pažljivo analizirajući povijesne zapise, svu dostupnu literaturu i višegodišnja vlastita istraživanja, a izuzevši pogrešne navode, mogu zaključiiti da je do danas u istočnom Jadranu zabilježeno 60 vrsta elasmobranhija, od čega 36 vrsta morskih pasa i 24 vrste raža. Pored manjeg broja autohtonih, tu se nalaze prvenstveno alohtone, migratorne i vagantske vrste. Broj autohtonih vrsta, kao i onih koje Jadran periodično posjećuju, još uvijek znanosti nije poznat, ali vrlo vjerovatno iznosi manje od 40 vrsta.

U svojoj knjizi “Morski psi i raže istočnog Jadrana”  zasnovanoj na više od 60 vlastitih znanstvenih radova, opširno sam, na gotovo 370 stranica, govorio o diverzitetu, općoj biologiji, stupnju ugroženosti i mjerama zaštite vrsta koje susrećemo u našem dijelu Jadrana. Monografija je dobila podršku Ministarstva energetike i zaštite okoliša Republike Hrvatske, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Slovenije, kao i Ministartva obrazovanja i nauke Federacije Bosne i Hercegovine. Želim posebno naglasiti da će knjiga, po svom završetku (nadam se u drugoj polovici ove godine), biti posve besplatna u digitalnom formatu za sve zainteresirane čitatelje.

Puno veća vjerojatnost da čovjek pogine zbog selfija, nego od morskog psa

Jeste li bili kad u životnoj opasnosti istražujući ove životinje i što bi poručili čitateljima; treba li se bojati morskih pasa?

– U više od 14 godina ronjenja imao sam nekoliko iznimno opasnih situacija, koje su uvijek nastale isključivo mojom greškom. Tijekom znanstvene karijere susreo sam više od 50 vrsta morskih pasa i raža, ulazio sam u bliske interakcije i hranio sam gotovo 20 vrsta.

Van Mediterana, kada sam radio snimanja sa zebrastim morskim psima, Stegostoma fasciatum (Hermann, 1783), nerijetko bih prišao jedinkama koje su odmarale na supstratu dna, lagano se spusio kraj njih i doslovno ih zagrlio.  Morski pas bi tad ispoljio meni vrlo začuđujući oblik ponašanja gdje bi se sasvim postepeno približila meni lagano dodirujući me bočnim rubom tijela. Nadalje, tijekom vrlo intenzivnog rada s potencijalno opasnim zmijozubim psinama, Carcharias taurus Rafinesque, 1810, nerijetko sam trebao raditi palpaciju i detaljne opservacije skifoze i skolioze. Niti jedna jedinka nikada nije ispoljila agresivni oblik ponašanja.

Tijekom istraživanja batoida Jadrana, ciljano se spuštam na muljevitna dna, nerijetko vidljivosti svega jedan metar (nekad i dosta manje). Na ovakvim staništima mnogo puta sam radio sa golubom kosirom, Mylioabtis aquila (Linnaeus, 1758), žutuljom,  Dasyatis pastinaca (Linnaeus, 1758), smeđim ražama Raja miraletus Linnaues, 1758 i drhtuljom šaruljom Torpedo marmorata Risso, 1880. Divlje jedinke, koje vjerojatno nikad prije nisu susrele čovjeka, u svakoj pak prilici dozvoljavale su mi boravak u neposrednoj blizini duže vremenske intervale, a nekada čak i dodir.

Nedavne studije ukazale su da je daleko veća vjerovatnoća da čovjek pogine tijekom slikanja selfija, nego da ga usmrti napad morskog psa. Iako čovjek ne predstavlja plijen morskog psa, treba biti svjestan da ulaskom u more potpuno svjesno pristaje na boravak i ometanje teritorija gdje morski psi i raže žive, hrane se, rastu i razmnožavaju – a samim time postoji mogućnost od neželjenih susreta, koji mogu rezultirati provociranim ili krajnje neprovociranim napadom. Iako su morski psi, primarno velika bijela, do danas u Jadranu napali 20 osoba, objektivno ne postoji niti jedan razlog za paniku niti strah, samo potreba za dozom svijesti tijekom boravka u velikom plavetnilu.

Surova stvarnost: “Stotinama milijuna jedinki se odstrani peraja i žive ih bacaju u more”

WWF je prije dvije godine iznio i nove dokaze o ilegalnom ulovu morskih pasa i raža na Mediteranu. Kako tome stati na kraj?

– Bilo da se radi o prehrani, medikamentima, kozmetici i suvenirima, uvjetovano sve većom specifičnom industrijskom potražnjom praćenom nekontroliranim i ilegalnim izlovom, došlo je do alarmantnog smanjenja brojnosti pojedinih vrsta, usljed čega gotovo svakodnevno svjedočimo padu brojnosti mognih vrsta.  Statistika nam govori da gotovo 70%, ako ne i više, ukupnog izlova krupnih morskih pasa otpada na iskorištavanje komercijalno vrijednih peraja u koja spadaju prvenstveno prsna, dorzalna i donji režanj kaudalne peraje; dok se ponekad uzimaju trbušne i analne peraje, što ovisi od vrste. Nažalost, peraje se ne uzimaju samo od privredno izlovljenih jedinki u komercijalnom ribolovu. Stotine milijuna jedinki, kojima je nekad potrebno preko 10 godina za postizanje spolne zrelosti, izlovljavaju se godišnje kako bi im se odstranila peraja, a životinje se žive bacile u more. Pored izlovljavanja, bilo ciljanog ili slučajnog, morske pse dodatno ugrožva sve veća degradacija staništa, zagađenje (primarno mikroplastika, teški metali i ratni otpad), uznemiravanje, te na koncu svakako i evidentne klimatske promjene.

Analizirajući zakonske akte vezane za zaštitu morskih pasa i raža država Jadranske regije, opažamo i znatna neslaganja u pregledima zaštićenih i strogo zaštićenih vrsta. Mnoge regionalno kritično ugrožene vrste u potpunosti nedostaju s pojedinih zakonskih regulativa, na kojima se nerijetko nalaze pak one najmanje zabrinjavajuće – što je slučaj s Albanijom recimo. Morski psi, baš kao i druge životinje, ne poznaju rukom nacrtane granice, te samim tim efektivna zaštita (posebice onih migracijskih) može se ostvariti tek uspostavom jedinstvenih zakonskih regulativa koje će omogućiti ne samo revitalizaciju pogođenih populacija, nego održivo upravljanje i dugoročnu in-situ konzervaciju. Dakako, ovakvi napori moraju biti popraćeni podizanjem svijesti lokalnog stanovništva, posebice ribolovaca i drugih koji sa ovom skupinom dolaze u susret, kako bi razumjeli urgentnost, ali i neophodnost, njihove adekvatne znaštite – zaključuje Andrej Gajić.

Jurica Gašpar

PROČITAJTE JOŠ:

HOROR U POZNATOM LJETOVALIŠTU Austrijanka preminula nakon stravičnog napada morskog psa