Hrvatska voli prodavati obalu i otoke? 7 razloga zašto ne valja Zakon o koncesijama

Tragedija je da će općinski načelnici, gradonačelnici i lokalno stanovništvo novog koncesionara upoznati tek kada se počnu podizati ograde, a novi, njima nepoznati ljudi, tražit će novac da bi ljudi koji žive u tim krajevima mogli ući na plaže i obalu koje su im uvijek bili javno dostupni, piše novinar Indexa o upravo usvojenom Zakonu o koncesijama kojim je, zaključuje, Hrvatska ponovno izgubila Dalmaciju, otoke i dio Istre.

Zakon o prodaji djedovine

Sedam je osnovnih razloga zašto je taj zakon toliko poguban i zašto bi trebalo zapamtiti imena ljudi koji su glasali za ovaj zakon kao i one koji su omogućili uništavanje naše budućnosti.
1. Javnost neće biti upoznata s postupkom odabira koncesionara. Nema odredbe o načinu pripreme natječaja a ni o odabiru koncesionara. Štoviše, u povjerenstvima koje dodjeljuju koncesije neće biti predstavnika lokalne zajednice. Županija dodjeljuje koncesiju bez da općine i gradovi imaju pravo glasa. Na to nas obvezuju međunarodni ugovori, ali vlada i dalje inzistira na ovom zakonu.

2. Neće se znati procjene opravdanosti pojedine koncesije, odnosno zašto se daje koncesija. Iz postupka opet je isključena javnost. Nema ni objave u javnim glasilima. Zakonom se omoguće olako davanje koncesija na pomorskom dobru. Unatoč malverzacijama kojih je dosad itekako bilo, po novom Zakonu o koncesijama nadzor je nedostatan i ide na ruku onima koji će ga provoditi.

3. Nema odredbi koje će onemogućiti koncesionaru da naplaćuje pristup općem dobru.
Odnosno Zakonom se omogućuje da se temeljem najviše ponude odabere koncesionar koji će povisiti cijenu usluge za lokalno stanovništvo ili će mu ograničiti pristup javnom dobru. Za to sada ima uporište u ovom zakonu.

4. Nema odredbe koja bi spriječila dodjeljivanje koncesije tvrtkama koje zapravo financijski stoje loše ili tvrtkama i osobama koji nemaju operativnog kapaciteta da bi ispunile sve odredbe koncesije. Izbačen je i kriterij radnih mjesta i zaštite okoliša, a smanjuje se i iznos garancije plaćanja.

5. Moguće je prvo dobiti koncesiju a onda je založiti da bi osigurala sredstva potrebna za investiciju. Uz već ionako smanjene kriterije te isključenu javnost iz procesa odabira, tako se širom otvaraju vrata za davanje koncesija podobnima.

6. Ugovor o koncesiji može se prebaciti na banke ili neke druge financijske institucije koje su kreditirale koncesionara i upisale založno pravo. Te institucije mogu tu koncesiju prenijeti na treću osobu.

7. Nema definiranog minimalnog roka u kojem se koncesija ne može založiti ili prenijeti na treću osobu. To znači da onaj tko je dobio koncesiju može je isti dan založiti za kredit, pozajmicu ili nešto slično.

(Index)