I Bosna ima svoj Dubrovnik

DUBROVNIK – Može se reći kako je privilegij u jednom danu biti u dva Dubrovnika, pa tako može i biti. Dubrovnik od sjevera, starobosanski je srednjovjekovni grad, smješten iznad Ilijaša, nedaleko od Sarajeva, kojemu se uz ranojutarnje ustajanje i dulji ljetni ili proljetni dan može stići još za prijepodnevnih sati te provesti ugodan dan u obilasku grada i obližnje nekropole u selu Kopošići, piše Južni.hr.

Na listovima ugovora iz dubrovačkog arhiva od 11. lipnja 1404. godine, u dijelu spisa Dubrovačke kancelarije o prijevozu soli u Bosnu, zabilježeno je prvo pominjanje ovoga grada, a 1605. dubrovački kroničar Jakov Lukarević zabilježio je da su stari bosanski Dubrovnik osnovali dubrovački trgovci, trgovci Raguse, pošto im je bosanski ban Kulin dao rudnike na korištenje ili, kako još piše Lukarević, druga priča o postanku vezana je uz kralja Grubešu koji nagovori neke Dubrovčane da baš tu u bosanskim vrletima sagrade ovaj grad. Nadalje, Salih Muvekkit, bosanski povjesničar iz 19. stoljeća, navodi da je: „Kulin ban 1197. – 98. našao srebrne mejdane u planini Jagodini, pa je, nemajući vještih rudara dao mejdane u zakup Dubrovčanima koji tu napraviše tvrđavu. Sagradili su jednu malu tvrđavu, kraj rudnika, u selu Nadežiću u kadiluku Vareš, na mjestu gdje se sastaju rijeka Misoča i rijeka Zenik.”

Tako valjda i bi da je grad nazvan po imenu grada njegovih graditelja, Dubrovčana.

Navedene su tek male povijesne crtice kako bi se mogao steći povijesni kontekst, a izletnički dan svakako može početi obilaskom grada koji je u posljednjih pet godina konzervacijom dobio i lijepe obrise nekad mu moćnih zidina.

Za dolazak mu pod mire ipak treba biti spreman na vožnju makadamskim putem pa nakon laganog obilaska grada može se pješački krenuti k nekropoli u Kopošićima gdje leži jedan od naljepših primjeraka finom bosančicom ispisanog stećka i to onaj kneza Batića.

Naš prvi izlet ovom gradu bio je još 2015. godine putem preko Ilijaša iz pravca Sarajeva, cestom koja krivuda preko rijeke Misoče i dalje starim putem prema Nabožiću i Tisoviku. Makadamski put vodi prema starom kamenolomu u susret mjestu gdje se rijeka Zenik ulijeva u Misoču. Uvijek u dobrom društvu, pa uz uz laganu priču i hrpu dobrog raspoloženja najprije se zastane pod strmim obronkom ispod grada, na kraju puta, pod stijenom koja dominira svojim surovo profiliranim obronkom, ne može se ne primjetili to malo kiparsko poigravanje prirode, Odžačke stijene.

E baš tu, za one kojima hiking nije dovoljan, mogu se okušati u alpinističkim adrenalinskim užicima, naravno uz veliki oprez.

Odmičući dalje od Odžačkih stijena laganim pješačenjem stigne se podno zelenih obronaka Huma na kojima počiva bosanski Dubrovnik. Uz samu stazu prema gradu mogu se naći osnovne informacije o Dubrovniku na ploči „Komisije za očuvanje spomenika” s kraćim povijesnim faktima i tlocrtom grada.

Grad Dubrovnik je sa svojim podgrađem bio glavni centar srednjovjekovne župe Vidogošće – Vogošće, a potom župe koja dobiva naziv Dubrovnik i naposlijetku nahije Dubrovnik za vremena osmanske vladavine. Godine 1655. biva napušten nakon odlaska dizdara i posade, stoji na natpisu ploče.

Od sjećanja na to vrijeme konca života ovog grada osta samo golem prelomljeni kameni nišan u dubini šume pod strminom puta možda baš kao sjećanje na jednog od dizdara dubrovačkog grada ili seraskera dubrovačke nahije.

Ugodnom šetnjom i laganim hodom se potom stigne u selo Kopošiće i manje izletište podno nekropole. Dočeka vas metalnom ogradom okruženo recentno groblje i na samom ulazu prekrasni svjedoci srednjovjekovlja, stećci, njegovi najizuzetniji primjerci nastali u 15. stoljeću.

Baš na tom mjestu su oni posebni, sljemenjaci, pod kojima leže veliki bosanski knez Batić i njegova supruga Vukava. Kad bismo pisali o nekom djelu svakako bismo prvo spomenuli autora, njegovog tvorca. Stojeći pred stećkom kneza Batića stojimo zasigurno pred djelom, nažalost djelom kojemu je tvorac nepoznat, a najvjerniji opis o kovaču koji oblikova stećak su riječi profesora Krzovića… „Njegov rad na ovom lokalitetu je ostavio nekoliko primjeraka koji su svojom obradom, proporcijama, plastičnim ukrasima blizu jedne vrste akademizma.”

Osim isklesane fine tordirane bordure, izrađene u minimalističkom maniru, pažnju zaokuplja i klesani natpis u profinjenoj bosančici na stećku kneza Batića: + Va ime otca i sina i svet[a]go d[u]ha amin’. Se leži knez’ Batić’ na svoje[ji] zemlji na plemenitoj, milostiju b[o]žijom’ i slavnoga g[ospo]d[i]na kralja Tvr’tka knez’ bosan’ski. Na Visokom’ se pobolih’, na Dubokome me d’n’ dojde. Si bilig’ postavi gospoja Vukava s mojim dobrim, i živu mi virno služaše i mrtvu mu posluži.

Da je ovo mjesto zbilja izuzetno svjedoči i stećak koji leži neposredno uz Batićev i Vukavin, a ispod kojeg su u arheološkim iskopavanjima 2015. godine pronađeni ostaci pogrebnog brokatnog plašta protkanog pozlaćenim nitima i dekapitiranog kostura koji je pripadao Batićevom ocu, knezu Mirku Radojeviću. Gdje je knez izgubio glavu ostaje povijesna nepoznanica, ali pak ostaci koji su pod stećkom pronađeni zasigurno predstavljaju rijetki primjer arheološkog blaga i na području Europe.

I da, prije povratka u Hrvatsku i Dubrovnik ne propustite posjetu Zemaljskom muzeju gdje je plašt izložen uz Sarajevsku hagadu te jedno uz drugo predstavljaju najbogatije primjerke iz škrinje kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine.

A kako izgleda bosanski dubrovnik, pogledajte OVDJE.

I.B.