I OTOKE SMO POGUBILI: Nedostaje ih oko 100 s popisa! Koliko to imamo otoka?
Da živimo u zemlji čudesa u to više dvojbe nema! Od početka stvaranja države svjedočimo kako ugledne firme nestaju preko noći, potom velik novac nestaje isto tako preko noći, početkom rata neki su i ljudi nestajali preko noći – progutao ih je mrak, a sad eto ispada i kako je “nekoliko stotina otoka, otočića i hridi nestalo s popisa”.
Pa, dobro, gdje su nestali svi ti otoci, otočići, hridi? Nije to igla pa da se pogubi u plastu sijena. Ljudi moji, to su otoci! A definicija otoka je poznata svakom školarcu. Prema definiciji, sve što je veće površine od jednog četvornog kilometra je otok, otočić je kopnena površina manja od četvornog kilometra i veća od 100 četvornih metara, a hridi su sve što je manje od toga. Svi gore navedeni podaci su zbroj svih tih nadmorskih površina, dakle sve kopno koje je iznad mora.
Dakle, odmah smo u startu razjasnili stvar. No, u čiji džep su ulezli naši otoci? Ili koji je to birokrat od formata zaboravio oko 100 otoka unijeti u registar? Što onda sa njima? Nema ih na popisu, neće dobiti ljudi niti sljedovanje, niti besplatne liječničke preglede, niti kruh i mlijeko, niti sve što ih povezuje s kopnom. Makar u “ničijoj zemlji” poput ove naše, što se giba kao polutka u plutajućem svemiru, a koju još jedino gravitacija spašava, kad su se svi od reda i oni koji drže konce sudbine u svojim rukama poput političara i onih koji poslušno kimaju glavama, a to je nezaposlena ili zaposlena i slabo plaćena jeftina radna snaga – obezglavili, sve je moguće. Moguće je i to da je čovjek postao – otokom. Pa, ima takvih koji nisu uopće svjesni u svojoj megalomaniji poput sada već razvlaštenih tajkuna do onih sudionika svih mogućih afera poput FIMI medije i sličnih, koji su bogatstvo stekli grabežom i preko noći, sebi i svojima za samo nekoliko godina stvorili takvo bogatstvo kakvo se u europskim razvijenim zemljama stvara stoljećima, a koji poput vlastitih spomenika igraju ulogu moralnih vertikala i “otoka samih za sebe”. Koje niti more poput drugih ljudskih sudbina ne oplahuje sa svih strana nego žive poput pseudoautista.
No, da prijeđem na samu stvar, a to su ipak – otoci.
Koliko god zvučalo nevjerojatno, nitko ne zna koliko zapravo Hrvatska ima otoka! Postoji najmanje pet različitih brojki kojima se barata i samo zbunjuje turiste. U Hrvatskoj turističkoj zajednici nedavno su potencijalnim turistima iz Srbije s promidžbenih plakata poručili da ih imamo 1244, čime su razljutili naše susjede jer se radi o broju UN-ove rezolucije o Kosovu i Metohiji.
Podaci se ne podudaraju
Da ih je 1244, potvrdilo je i Ministarstvo turizma, navodeći da je riječ o posljednjim podacima Hrvatskog hidrografskog instituta.
Međutim, stručnjaci Kartografskog odjela Hrvatskog hidrografskog instituta to su nam jučer demantirali, ističući da ih je dva više, odnosno 1246. Prema Wikipediji ih je, pak, samo 991. Na web stranici Istria.info uporno ističu da ih je 1233. Međutim, do 2003. godine službeno smo imali 1185 otoka !? Kako je to moguće? U Hrvatskoj turističkoj zajednici, pak, tvrde da su tu brojku dobili od Odjela za otoke Ministarstva turizma.
Ministarstvo turizma ju je, pak, dobilo od Hrvatskog hidrografskog instituta. No, negdje su u tom komunikacijskom kanalu nestala dva otoka! Podaci se ne podudaraju i iz još nevjerojatnijeg razloga – u Hrvatskoj nema stručnjaka koji bi brojali te kopnene površine, a niti kriteriji što je to otok, otočić i hrid nisu baš posve jasni.
Sigurnost plovidbe
– Podaci Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice vjerojatno su pogrešni jer Hrvatska, prema službenim podacima, ima 1246 otoka, otočića i hridi, a ne 1244. Gdje su im nestala ta dva otoka, ne znam. Držimo se podatka do kojega je 2003. godine došla naša bivša kolegica, sada umirovljenica Tea Duplančić-Leder, posljednja znanstvenica koja se bavila otocima, i on glasi da ih je 1246. Međutim, broj otoka je nešto oko čega se stalno lome koplja. Isključivo aerosnimkama teško je dokazati što je otok, hrid ili greben, a nemamo dovoljno ljiudi koji bi na terenu mjerili to kopno i kategorizirali ga. Stalno govorimo da nam treba još ljudi, ali od toga ništa. Prije rata smo imali 130 zaposlenih, a sada ih je 85. Nema kod nas više stručnjaka za to. Zato se nemamo vremena baviti brojanjem otoka, nego nam je prioritet raditi karte za sigurnost plovidbe – tvrdi Pijo Bročić, načelnik Kartografskog odjela HHI-ja.
Polemika o Krku i Cresu
Podatak o 1185 otoka, kojim se baratalo do prije sedam godina, tvrde kartografi, zastario je. Ta je brojka utvrđena 50-ih godina, kada nije bilo tehnologije kojom bi se to precizno utvrđivalo.
– Zapravo se još ne zna što je to hrid. Imamo hridi koje nekad vire iz mora, a nekad ne. Na to utječu plima i oseka, globalno zatopljenje, vremenske prilike i još mnogi faktori. Nekad ta stijena viri iz mora, pa je hrid, a nekad je ispod mora pa je, prema definiciji, greben, a grebeni ne pripadaju među otoke. Osim toga, često hridi razlome valovi ili udarac barke, pa od jedne nastanu dvije. Zbog svega toga prije nekoliko se godina polemiziralo je li veći Krk ili Cres – objašnjava Bročić.
Ako smo, dakle, dotakli samo dno dna postojanja, da ne znamo tko nam glavu nosi. Da, naime, ne znamo u toj lijepoj i razvedenoj obali, koliko zapravo otoka imamo, u tom slučaju svi ostali problemi koje forsiramo svakodnevno kao naše najveće boljetice “poput nezaposlenosti, siromaštva, tzv. duhovne i materijalne bijede” tek su zapravo posljedice našeg stava koje kao društvo njegujemo kroz sva ova desetljeća novije hrvatske povijesti prema samima sebi. Otok i njegov nestanak? Pa nije on problem! On je posljedice. Posljedica totalne ravnodušnosti za zemlju, za prirodu, za vodu, za čisti zrak, za zdravu hranu, za tradiciju koja izgleda živi samo u kič emisiji Lijepom našom, za čovjekom čiji život koji treba biti življen u harmoniji i skladu sa zakonima Svemira i prirode, pa mu neće nedostajati uredan dom i krov nad glavom niti topli obrok na postavljenom stolu.
A otok? Otok je izgleda otišao ondje gdje smo svi kao reciklirana, konfekcijska roba na tržištu rada završili. Sami sebi dovoljni bez potrebe da nas druge ljudske sudbine oplahuju sa svih strana kao što to dobro-čini more svakoj hridi, svakom otoku i svakom otočiću. Uostalom, već odavno je zaboravljena ona uzrečica Ernesta Hemingweya: Nitko nije otok sam za sebe! Jedino, ako ne živi u “zemlji čudesa Davida Coperfilda” kojoj je drugo ime – Republika Hrvatska. Zbilja, kod nas je sve moguće.
Gordana Igrec