IMAMO DOKUMENTE: Ogradni zid proglašen kulturnim dobrom – Država dala u zakup pomorsko dobro pa optužili zakupce za uzurpaciju!
ZADAR – Morski.hr ekskluzivno objavljuje dokumente iz kojih je vidljivo da je državna tvrtka Plovput austrijskim zakupcima u najam dala i pomorsko dobro koje su prema ugovoru samo obnovili. Također objavljujemo Rješenje Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Zadru, kojim je u siječnju sporni ogradni zid zajedno sa svjetionikom stavljen pod preventivnu zaštitu do donošenja rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra. Donosimo i još jedan podatak: Prema podacima Arhiva opće uprave – „Allgemeines Verwatungsarchiv“ – Austrijskog državnog arhiva u Beču, ogradni zid je sagrađen kad i svjetionik, dakle 1869. godine. Tako će, čini se konstatacija „vraćanje u prvobitno stanje“, kojom su se brže-bolje isprsili iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, zapravo biti nešto sasvim drugo od neupućenog bageriranja po plaži Puntamike.
Plovput je doista dao u zakup pet čestica
Vile, motike i sjekire digle su se prethodnih dana protiv austrijskih zakupaca zadarskog svjetionika Oštri rat, a sve pod optužbom da su uzurpirali pomorsko dobro. Pritom nije bila dovoljna činjenica da su isti samo postupili prema točkama prethodno potpisanog ugovora s državnom tvrtkom Plovput, stavku po stavku, a sve prema natječaju – dakle legalno su obnovili postojeće stanje.
Da je medijski linč i treniranje strogoće od strane državnih institucija neopravdano, zakupci svjetionika austrijski bračni par Mona i Walter Hummer, zajedno s partnerom Lek Doćijem odlučili su reagirati preko svog pravnog zastupnika Rikarda Perkovića. „Nemamo što skrivati“, kažu i prilažu dokumente kojima to žele dokazati. Perković tako tvrdi:
– Na određenim internetskim portalima iznošene su neistinite, netočne i tendenciozne tvrdnje iz kojih nažalost mogu zaključiti kako je zaštita pomorskog dobra najmanje što se njime htjelo postići.
U svakom slučaju, profesionalni novinarski pristup nalaže prethodnu provjeru činjenica o kojima se piše pa tako i odredbi Ugovora o zakupu i sanaciji svjetionika Oštri Rat koje se tiču predmeta zakupa: jer da je tako urađeno, onda zasigurno u predmetnom članku ne bi stajalo cit. „No, problem je nastao kad je tvrtka “Plovput” dala u zakup svjetioničarsku zgradu, ali ne i pet čestica na kojima se zgrada svjetionika nalazi.“
Naime, u zakup je dato upravo pet čestica i to č.zem.1445, 1446/1, 1446/2, 1447 i 1448/2 k.o. Zadar : svjetioničarska zgrada se tako nalazi položena na dvije čestice: č.zem.1445 i na dijelu č.zem.1447 dok se na ostalim česticama obuhvaćenim ugovorom nalaze pomoćni objekti – također kao predmet zakupa.
č.zem.1447 svojim jugoistočnim dijelom ulazi u pomorsko dobro i upravo tim dijelom ove čestice se pruža betonski ogradni zid na kojem se nalazi žičana ograda.
Ogradni zid je upisan u registar kulturnih dobara RH i ne smije se rušiti!
– Prema podacima Arhiva opće uprave – „Allgemeines Verwatungsarchiv“ – Austrijskog državnog arhiva u Beču, ovaj zid kao i onaj koji prostor svjetionika omeđuje sa sjeverne strane (na č.zem.9317 k.o. Zadar koja nije predmetom zakupa), izgrađeni su davne 1869. godine, jednako kao i sami svjetionik Oštri Rat.
Opisani ogradni betonski zid kao sastavni dio č.zem.1447, Rješenjem Uprave za zaštitu kulturne baštine – Konzervatorskog odjela u Zadru od dana 30.01.2017 godine stavljen je pod preventivnu zaštitu i kao takav upisan u Registar kluturnih dobara RH – Listu preventivno zaštićenih – kaže Perković i nastavlja:
– Neupućeni novinari išli su toliko daleko da su pisali kako je, citiram: „Ugovorom o zakupu austrijski par tako ‘prisvojio’ i dio pomorskog dobra ispod svjetionika koji je već bio ograđen visokom žičanom ogradom“ : naime, austrijski investitori nisu ništa „prisvojili“ već su uvedeni u posjed kakav je do tog trenutka desetljećima imao Plovput (čitaj: država Hrvatska) kao zakupodavac. Opisanim intervencijama državnih tijela i inspekcija usmjerenima u cilju rušenja opisanih ogradnih zidova za koje je nesporno da predstavljaju zaštićeno kulturno dobro, u najmanju ruku trebala je prethoditi provjera mogućeg statusa svjetionika i područja oko njega. Zašto je isto izostalo, investitoru nije jasno.
Nadalje u istom tekstu spominju, citiram: „Perković je izjavio da tamo ograde postoje godinama i da nemaju koncesiju jer im nije ni bila potrebna. Uz to je dodao kako svatko može s morske strane doći na “njihovu” plažu – plivajući.“
Niti u jednom trenutku u razgovoru s novinarom se nisam pozvao na tzv.“njihovu“ plažu (misleći pritom valjda na privatnu plažu mojih klijenata): to mi naime ne dozvoljava poznavanje temeljnih propisa o pomorskom dobru koji ne poznaje tzv. privatne plaže. Budući da sam uvijek inzistirao (kao što inzistiram i nadalje) da posjed prostora svjetionika Oštri Rat u koji su uvedeni moji klijenti mora ostati istovjetan odnosno ograđen, to je logično da sam kazao kako se obali u ograđenom dijelu svjetioničarskog prostora može slobodno i bez ograničenja prići ili brodicom ili plivajući s morske strane. Bez namjere dociranja ili omalovažavanja bilo koga – kaže Perković.
Dogodi li se pomorska nesreća zbog aljkavosti i nečinjenja, tko će biti kriv?
Kao strateški objekti pomorske signalizacije još iz vremena kada su na njima boravili svjetioničari i njihove obitelji, svjetionici su bili ograđivani i na taj način čuvani. Međutim, prema posljednjim tumačenjima resornog Ministarstva proizlazi da isto ministartsvo ne osigurava sigurnost plovidbe zagrađivanjem pomorskog dobra, tj. obale na kojoj se nalazi svjetioničarski uređaj budući da se cit.“ slobodnim pristupom pomorskom dobru/obali ne ugrožava sigurnost svjetioničarskog objekta od strane opće javnosti.“: potpuno suprotno tome međutim dalo bi se zaključiti iz odredbi ugovora o zakupu kojima je zakupniku ugovorom o zakupu utvrđeno niz obveza/ograničenja/ zabrana vezano za način korištenja svjetioničarske zgrade i prostora oko nje (od zabrane stvaranja otvorenog plamena, paljenja vatre, osvjetljavanja prostora zgrade s morske strane, obaveznog zatvaranja tzv.škura u doba noći, zabrane ulaska u prostor pomorskog svjetionika gdje su smješteni uređaji i rasvjetna oprema, zabrane uklanjanja ili premještanja bilo kojeg od znakova upozorenja na objektu i dr.).
Omogućavanjem općoj javnosti slobodan pristup svjetioničarskoj zgradi kao objektu pomorske signalizacije kojim se osigurava sigurnost plovidbe na način kako to tvrdi nadležno Ministartsvo, otvara se mogućnost neodgovornog postupanja jednako tako neodgovornih osoba upravo u namjeri oštećenja svjetioničarskog uređaja, ili paljenja vatre i sl. te na taj način ugrožavanja sigurnost plovidbe do te mjere da se može desiiti pomorska nesreća. Postavlja se pitanje, čija bi to onda odgovornost bila?
Susjedi u pomorskom dobru ne smetaju?
I na kraju, nejasno je zašto javnosti sve do ove godine tj. tek nakon uređenja zgrade svjetionika od strane stranih investitora i investicije od cca 400.000,00 eura, nije smetalo što se od 1869. godine nije moglo prolaziti ograđenim dijelom prostora tj.pomorskog dobra ispred svjetionika dok istovremeno naočigled ove iste javnosti i inspekcijskih službi, tzv. hotelijerski brandovi nezakonito ograđuju pomorsko dobro bez ikakvih posljedica i što je najvažnije – bez reakcija inspekcija i javnosti? – pita se odvjetnik Rikardo Perković.
D.G.