Ispovijest junaka Domovinskog rata: “U zoru 4. kolovoza krenusmo, u sumrak 7. završismo – bez ičije pomoći”
Junak Domovinskog rata, borbeni pilot u mirovini, Ivan Selak, na Facebooku je emotivnim statusom opisao svoje proživljavanje Oluje, ali je prenio poruku i novim generacijama. Njegov status prenosimo u cijelosti.
“Prije 24 godine istog datuma bio je petak. I bilo je slično vrijeme. U ranim jutarnjim satima tog petka započela je akcija oslobađanja gotovo 1/5 hrvatskog teritorija. 20% prostora moje zemlje trebalo je osloboditi u najkraće moguće vrijeme i bez ičije pomoći. Linija dodira duga 630 km. Teren od ravnice, preko brdskog do izuzetno zahtjevnog planinskog. I na svakom pobjedismo. To mogu samo ratnici drevne Sparte. I Hrvati naravno.
U zoru 4. kolovoza krenusmo. U sumrak 7. kolovoza završismo. Bez pomoći Leonida ( oni su se uostalom branili i svi izginuli kod Termopila). Mi pobijedismo. Imao sam privilegiju biti sa takvima.
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=288898694652263&set=t.100000579529894&type=3&theater
Dan 4. kolovoz 1995. za mene je dan ponosa, spremnosti, hrabrosti, odlučnosti, snage i slave hrvatskog ratnika . Dan kad sam u tim ranim jutarnjim satima osjećao :”Ili ćemo pobijedit ili nas neće biti”. Poznavao sam ( neka im je vječna slava i hvala ) i poznajem ( neka im je zdravlja i sretan život) puno istinskih junaka Domovinskog rata tako da u ishod nisam sumnjao.
Dan 4. kolovoz je za mene i dan najveće tuge. Tog dana, tog petka, tog 4.kolovoza 1995. godine , u samo tom jednom danu više od 120 junaka je dalo svoj život da bismo mi danas živjeli. U jednom jedinom danu. Najviše u cijelom Domovinskom ratu. Oni su pali za nas i za mene, a ja živim život za njih i za sebe i zato me moji fb frendovi ne pitajte zašto ne stanem na loptu i ne odmorim – živim jer su mi oni dali i svoj život, teško shvatit ali tako je i mene to vodi. I točka.
Dan 4.kolovoz. Dan kad je u Domovinskom ratu otišlo najveće jato hrvatskih sokolova. Počivajte u miru.
Dragi moji fb frendovi izguglajte samo: Velebit kota 826, Suhovare, Glibodol, Mali Alan, prijevoj Ljubovo, Kotar šuma, Župić brdo, kota Zubar, brdo Kurjevac, Kolonija kod Petrinje, Zalužnica, Vrhovine, Krnjak, selo Gora, selo Stremen, Kosinj, Ramljani, Golubić, Crvena zemlja, Gornja Mokrica, Banija, Zrinska gora, Kulen Vakuf, selo Egej , Slunj, Dvor na Uni, Tušilović, Vojnić, Korenica, Karin Donji, Biovčino Selo, Podprag… ta i mnoga druga mjesta su mjesta gdje su heroji pali i to u jednom jedinom danu. Njih više od 120.
A vi koji pišete o dogovorenom ratu , o Oluji u kojoj smo porazili neorganiziranu pijanu vojsku – najviše govorite o seb , pitajte one koji su preživjeli užase ovih ranije navedenih mjesta neka vam kažu kako se osjeća onaj na kojeg se sručio čelik , kako se ukopati a nema gdje, kako izbjeći a na brisanom si prostoru, kako preživjeti a šanse su ti 50% , a ti ipak ideš, pitajte ih da vam odgovore. Ja odgovor znam. Pitajte kako… ma niste vrijedni.
I ti junače koji kako kažeš oslobađao si Hrvatsku, a ne ona tebe. Pa dobro junačino gdje si bio dan, dva ili pet prije Oluje kad su ti se spustile Čede gotovo do bolnice (s brda) u Bihaću, kad je bilo pitanje sata kad će tvoja enklava pasti i završiti gore od Srebrenice, zašto prije Oluje nisi razbucao Grabež ( vjerujem da znaš gdje je to ), ili slavodobno uletio u L.P. Selo, pomnožio sve sa okolnih brda sa nulom, nego si hrabro kad je njihova vojska zbrisala sa položaja i pobjegla zbog Oluje ti i tvoja ekipa hrabro uletjela u što, možda u pljačku i kokošarenje ili se varam, a znaš i ti da se ne varam.
I zato nemoj molim te ni ti junačino ni onaj prije o oslobađanju i Oluji. Neprijatelja i danas poštujem, cijenim, respektiram ali ga držim na nišanu jer sam vojnik. Ali život me naučio da se više čuvam onih koji se izdaju za prijatelja kad im je trebalo moje prijateljstvo.
U zoru 04.08.1995. krenusmo. U sumrak 07.08.1995. završismo.
Svim mojim fb frendovima sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a vama hrvatski branitelji sretan vam Dan hrvatskih branitelja.
Čast i slava svim poginulim i umrlim junacima Domovinskog rata”, napisao je Ivan Selak, koji svoje zaslužene umirovljeničke dane najčešće provodi sa svojim sinom baveći se ronjenjem i padobranstvom.
D.G.