Ivica Kostelić se povukao iz jedriličarske utrke samaca preko Atlantika: "Safety first!"

Nakon kratkog zaustavljanja u La Coruni u subotu i s obzirom na poteškoće s kojima se sa suočio, ukljućujući i gubitak vjetrulje auto-pilota, Ivica Kostelić je donio bolnu odluku da se povuče iz utrke Route duRhum - Destination Guadeloupe, jedriličarske utrke samaca preko Atlantskog oceana i trenutačno plovi prema portugalskoj luci Cascais.

Jedan od najboljih hrvatskih sportaša svih vremena nakon završetka skijaške karijere novi sportski izazov pronašao je u oceanskom jedrenju, a vrhunac projekta koji je trajao četiri godine i tijekom kojeg je prošle godine uspješno završio utrku dvojaca preko Atlantika - Transat Jacques Vabre, trebao je biti solo prelazak Atlantika. No, iznimno teške vremenski uvjeti nisu mu išli u prilog, pa je morao donijeti tešku, ali jedinu razumnu odluku - odustajanje od utrke.

Njegov detaljan opis kojeg upisuje u brodski dnevnik, objavljujemo u cijelosti:

"Fronta je bila već odmakla i nestalo je zastrašujuće huke nevremena. Ostali smo sami ispod zvijezda, moj brod i ja.

Od kada sam se uputio prema La Coruni prosla su samo dva dana, a čini mi se kao da je prošao cijeli tjedan. Tri hladne fronte prošle su u tri dana, to je valjda rekord. Kada se jednom nađete u zenitu nevremena, sekunde postanu duge kao sati i sati kao dani. Zato su mi se ova dva dana činila tako duga.

Dok su u nedaleko padali jarboli i prevrtali se brodovi, ja sam pristao u La Coruni kasno u noći. Moja ekipa na kopnu, Calliste i Miro, rekli su mi da će me pronaći dotični Chuni koji će pokušati riješiti sve moje zahtjeve. S obzirom na događaje na regatnom polju, bilo je izvjesno da će se La Coruna uskoro popuniti brodovima koji će doći na popravak, a ja sam imao sreću da sam došao prvi pa ću izbjeći gužvu.

Chuni me je pronašao već prije svitanja. Okretan, samouvjeren i plemenit, odnosio se prema mojim problemima kao da su njegovi vlastiti. Code zero je odnešen na popravak dok sam se ja ujutro popeo na jarbol da vidim kakav je kaos ostao gore nakon ispadanja senzora. Nisam mogao vidjeti nikakvo oštećenje u napajanju vjetrulje glavnog autopilota, koja je jučer stalno otkazivala, ali joj je očito smetalo što je dijelila tunel za kablove u jarbolu s istim senzorima koji su pali. Izmasakrirane ostatke kablova sam spojio i osigurao da nema nikakvih micanja.

Čim je jedro bilo popravljeno i natrag na brodu, ja sam mogao krenuti. Hoće li autopilot izdržati? To ćemo vidjeti. Opet treba odriješiti kraj. Chuni mi maše za zbogom i vikne mi: "Good luck! And remember: safety first!". Dok izlazim iz luke, u nju uplovljava prvi od nekoliko Class 40 brodova koji su oštećeni u sinoćnjem nevremenu.

Brod je padao ploštimice s valova visokih 3-4 metra uz strahovit prasak, ostao je dvoboj s oceanom...

Prve večeri, u području rta Finisterre, udarile su me dvije žestoke nevere s refulima 40+ i jakom kišom. More je bilo jako uzburkano, bez ikakvog reda i brod je padao ploštimice s valova visokih 3-4 metra uz strahovit prasak. Autopilot nije ni trepnuo i samopouzdanje mi je opet na visini. Bez problema sam projedrio kroz nevere s tri krata i trinketom da bih iza te tople frontice digao kratove, stavio flok i u lašku orcu odjedrio prema jugu.

S obzirom da su nevolje, popravci i tehničko zaustavljanje uzeli toliko vremena, nisam više bio konkurentan. Ali ostao je tu dvoboj s oceanom koji me je jednako privlačio, a regata je još duga pa će možda biti prilike da uhvatim i prestignem nekog tko će ispasti iz pelotona. Samo treba odigrati pametno. Čini se da između mene i blaženih pasata stoji još jedna fronta, koja će biti žestoka i vjerojatno se neće moći zaobići. Još treba pojesti par gorkih pilula i stići ćemo u područje sretnih vjetrova.

Mnoge oči uprte su u prvu skupinu koja je najzapadnije i koja je prva ušla u frontu. Na trackingu točno možete vidjeti brodove koji su se probili i koji su uhvatili povoljan vjetar. Ali u floti ne vlada isto mišljenje. Veći dio brodova raspoređenih prema istoku odlučio je probati bijeg prema jugu kako bi izbjegli svu žestinu nevremena što se valja sa zapada. Ja sam, na repu flote, najistočniji i najsjeverniji brod.

Prvo sam htio probiti frontu, ali kada sam jedrio prema zapadu ususret fronti, more je bilo ravno u nos. Vjetar nije jedini čimbenik na oceanu; možda je značajnije stanje mora. Što ti znači povoljan vjetar ako ćeš udarati ravno u pet metarske valove? Tako možeš samo slomiti brod. Stanje mora na oceanu ne treba odgovarati trenutnom stanju vjetra. Ako imate neku ciklonu koja se već danima vrti negdje kod Grenlanda, onda ćete, primjerice, u Biskaju dobivati valove iz tog smjera koji uopće ne trebaju odgovarati smjeru vjetra koji trenutno puše u Biskaju. Treba naći zadovoljavajući kompromis između kuta jedrenja i stanja mora. Zato francuzi u pravilu nikada ne jedre štretu orcu na oceanskim regatama. Jedre ono što oni zovu "oceanic upwind", a to je laška orca 55-60° od pravog vjetra.

Stoga sam okrenuo dalje na SSE i pridružio se dugom kordonu onih koji su u istom smjeru bježali od nevremena. No, s obzirom da će me fronta sustići, odlučio sam napokon krajem dana da krenem prema njoj. U zadnjem dnevnom svjetlu, vidim u daljini prema zapadu kako se valja moćni zid oblaka, veličanstven i zastrašujuć kao i samo oceansko jedrenje.

Taktovi kaosa

Samouvjereno ulazim u prve taktove kaosa. Znam što me očekuje, ali to treba probiti i onda je home run- tješim sam sebe. Dok autopilot radi nemam se čega bojati, a primio je već toliko udaraca da je opravdao moje pouzdanje i obećao sam mu da ću ga poljubiti ako izdrži do kraja. 20 čvorova, pa dugo oko 25 i napokon prema 30. To traje već nekoliko sati. Noć je, mračno kao u grobu. Vide se obrisi valova koji su crniji od noći, a ponekad imaju velike bijele krijeste koje grme. Kada provirim iza valobrana u kokpitu, ošinu me oštar vjetar i kapljice što ih nosi.

Samo da ne ode preko 35, mislim u sebi. Onda više neću moći držati željeni kurs osim ako ne prijeđem na olujni flok. Ne pada mi napamet, osim u krajnjoj nuždi, da idem na provu u ovakvom nevremenu po mrkloj noći i mijenjam jedra pod udarom valova. Ta neizvjesnost me jako izjedala. Prognoza kaze da ne bi trebalo biti jace od 40, a to cemo nekako prezivjeti i sa trinketom. Ali vrazji vjetar ne posustaje i eto ga na 35.

More je sada već veliko. Ne vidim ga, ali osjecćm ga po kretanju broda. Udarci valova su sve jaci i krijeste ponekad preplave cijeli brod. Ja sam otisao u kabinu da se malo sklonim od elemenata. I onda se dogodilo ono najgore čega sam se bojao: otkazao je pilot. Osjećam kako brod gubi kontrolu i uskačem u kokpit, u žurbi razbivši vrata kabine. Uzimam timun u ruke i iako je toliko mracno da ne mogu reci sto je gore, a sto dole, kormilarim i brod je dobro istriman. Sad smo vec i na trecem kratu glavnog jedra. Ostaje jos samo olujni flok za staviti, ali odbijam tu primisao.

Otkazivanje pilota me je obeshrabrilo, ali mi je bilo drago osjetiti da je brod lagan na timunu i da nije preopterecen jedriljem. Restartam autopilota i nakon 15-ak minuta na timunu (sto mi se cinilo kao 15-ak sati) stavljam opet pilota da kormilari.

Vjetar je u udarima poceo probijati 40 i cuje se karakteristicni, sablasni zvuk koji proizvodi vjetar, nekakvo beskrajno zavijanje, duboko i tamno, kao da dopire iz samog pakla. Pocinje kisa i to me tjesi da bi uskoro mogao biti kraj nevremenu koje traje vec 6-7 sati i vec sam na rubu snage.

Displej autopilota zažmirka. To je znak da pilot gubi kontakt. Skačem prema timunu, ali kasno. Vjetar je prejak i brod ode u crash tack te ostane u zaustavnom polozaju, s flokom na "krivoj" strani. Taj "zaustavni polozaj" (neki ga zovu i "zavlačni položaj") je pouzdana taktika u olujnom moru jer sigurno zaustavlja brod koji lagano drifta u istom polozaju jer se flok, glavno jedro i polozaj kormila medusobno iskljucuju. Ispalo je nesretnim slucajem, ali ja sam ostao u zaustavnom polozaju jer sam ocekivao da ce oluja uskoro proci, pilot vise nije radio i ja sam bio iscrpljen.

Gotovo je. Gorki, gorki trenutak...

Osvijetlio sam vrh jarbola i vidim tužnu scenu: vjetrulja mojeg glavnog autopilota visi na kablovima, otrgnuta od jarbola. Gotovo je. Gorki, gorki trenutak. Sam u nevremenu i prokletom huku vjetra, 200 milja zapadno od obale Portugala, tu je završio moj san o Route du Rhum.

Glup, zatupljući osjećaj pomiješan premorenošću, koja zamućuje emocije i prosuđivanje. Sjedio sam nekoliko trenutaka u kabini u kojoj su sve stvari bile mokre, porazbacane, svijet nagnut za 30 stupnjeva. Htio sam biti negdje drugdje.

Pokazalo se da nevrijeme nije bilo blizu kraja, ali barem više nije jačalo. Ja sam preko satelita obavijestio regatni odbor da sam u zaustavnom polozaju, da se ne bi zabrinuli.

Vjetar poslije prolaska fronte okrece i pada na 20-ak čvorova- što je slobodna procjena jer više nemam niti jedan instrument koji bi mi to mogao potvrditi. Teoretski bih mogao nastaviti jedriti na kompasu pilota, ali to sam odbacio kao mogucnost. Trkaća struktura broda je teško i odlučujuće narušena. Regata je gotova.

Pred zoru ležali smo moj brod i ja sami na oceanu, nas dva islužena ratnika i podijelili zajednički trenutak tišine. Da, Optimus Prime je slavne prošlosti i umnogome smo si slični. Još uvijek je rezultatski najuspješniji brod u povijesti Klase 40. Lijepo smo se našli nas dvojica. Davno sam mu obećao da ću njega, koji poznaje samo teški kruh sivog Atlantika, odvesti da vidi najlipše more na svitu, gdje pušu blagi maestrali i gdje je dom. Stari šampion to zaslužuje.

I tako odjedrismo prema kući", napisao je Ivica Kostelić.

D.G.

PROČITAJTE JOŠ: