Jadranska bracera – Stoljećima okosnica jadranske trgovačke flote

Bracera je srednjodalmatinski teretni obalni jedrenjak 19. i 20. st. Raširena je duž cijele istočne obale Jadrana, a vjerojatno joj je porijeklo vezano za otok Brač. Obrisom se ne razlikuje osobito od gajete, trup joj je oblog dna i bokova. Paluba je duž cijelog broda, te mali gaz i veliko kormilo koje seže duboko ispod kobilice čime se smanjuje opasnost od zanošenja. Dužina mu je 8-13 metara (veće bracere su duge 15-17 metara), a nosivost 10-20 tona.

Pokazat će se da je civilizacija bitno ovisila, fizikalno izraženo, ne samo o vremenu nego i o prostoru njezina nastanka, da su se isti termini za prirodna ili za proizvedena oblikovna rješenja često koristili za različita, odnosno različiti termini za ista rješenja. To se odnosilo na voće, povrće, bilje, morske plodove, na topografiju, ali i na proizvode, na različitim razinama njihove strukture.  Tako će se, za razliku od grčke bracere koju su Nijemci koji, čini se, nisu ni bili na Jadranu, opisali u svjetskim rječnicima, a koja predstavlja cio brod s jedrima na način trabakula a ne samo snast, prikazati i dokumentirati jadranska bracera s jednim jarbolom s latinskim, oglavnim i sošnim jedrima, s dva jarbola i latinskim odnosno sošnim jedrima, bracera s tri jarbola s latinskim jedrima, te grčka bracera, dvojarbolna grčka tradicionalna perama, s jedrima na način trabakula. Sve su te barke, dakako, pripadale različitim vremenskim razdobljima, prenosi Gorgonija tekst dr. Velimira Salamona, čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio tradicijskim brodovima Mediterana.

Egejska bracera s jedrima na način trabakula

Na grčkom je Egeju bracera uvijek bila brod, bez obzira na korito, koji je imao dva jarbola i jedra na način trabakula, odnosno, kako bi Talijani rekli, vela a trabaccolo. Tako se bracerom mogla zvati i karakteristična grčka perama.

Jadranska bracera s jednim jarbolom, te latinskim i letnim jedrom

Bracere su se na Jadranu jako dugo gradile, te su, zajedno s većim trabakulima i pelizima, činile okosnicu trgovačke flote na tome moru. Nažalost, naziv te barke izgubljen je u povijesti. Za razliku od bratsera odnosno mpratsera s Egejskog mora, jadranski je naziv označavao cio brod, a ne samo snast koja se znala mijenjati u skladu s vremenom. Tako je latinsko jedro bivalo zamijenjeno oglavnim, a potom i sošnim jedrom. Jedino su letna jedra na kosniku ostajala nepromijenjena. Međutim, danas se zna da je latinsko jedro bilo poznato diljem cijeloga Sredozemlja vrlo rano, već u antici. Budući da je ono omogućavalo jedrenje protiv vjetra, zadržalo se na tim morima relativno dugo sve dok ga, naveliko, nisu zamijenila prikladnija rješenja. Danas ga koriste uglavnom nostal gičari, koji ne dopuštaju da se ono zaboravi

Jadranska bracera s oglavnim jedrom s otoka Brača

Zajedno s većim trabakulima i pelizima, bracera je činila okosnicu trgovačke flote na Jadranu. Nažalost, naziv te barke izgubljen je u povijesti. Neki smatraju da naziv bracere potječe iz činjenice da su se prve brodice po kretale veslanjem, odnosno mišićnom snagom koja se na talijanskom jeziku, okosnici Lingua franca, sveopćeg jezika pomoraca i brodograditelja, nazivala forza di braccia. Drugi, međutim, vjeruju da, ne samo da se velik broj drugih barki također pokretao ponajviše veslima, već da su otočani slabijeg imovnog stanja radije odlučili graditi jeftinije bracere nego veće i skuplje trabakule i pelige. No najvažniji, rekli bismo i presudan, posve je stručan podatak koji se odnosi na funkciju barke.

Razmjerno malena bracera bolje je odgovarala uvjetima malih morskih površina među mnogobrojnim otocima, u prvom redu tamošnjoj valnoj dužini. Uz to, lako je mogla potražiti zaklon od jakog mora i iznenadnih provala vjetra u malim i zaklonjenim otočkim uvalama. To je bitan razlog da se prve bracere na Jadranu spominju već u 17. stoljeću Uglavnom, s promjenom primjene barke, ali i u skladu s modom, mijenjala se i snast tradicijskih barki na Jadranu. No, unatoč mišljenju popularnom u Dalmaciji 19. stoljeća, jadranska je bracera mogla ponijeti i po dva, pa i po tri jarbola.Tako je bračka bracera, prikazana u luci Splita, imala jedan jarbol opremljen oglavnim jedrom i letno jedro na kosniku.

Jadranska bracera Sv. Nikola iz Dubrovnika

Iako je, tijekom dugih stoljeća, Dubrovačka Republika uglavnom održavala svoju neutralnost na Jadranu, Grad je, u svojem životu, ipak zabilježio mnogo pomorskih ratnih operacija. S jedne strane, to je bilo zbog potreba velikih saveznika, ali i zbog potreba same Republike. Na Jadranu su, tijekom posljednjih vjekova protekloga tisućljeća, bracere, uz trabakule i pelige, činile okosnicu obalne flote. Čini se da su slabije imućni jadranski trgovci običavali graditi manje bracere umjesto velikih i skupljih trabakula i peliga, te da je bracera tako i nastala, budući da se njezin izvorni naziv (brazzera) podudara s povijesnim nazivom vjerojatnog izvorišta – otoka Brača, koji se, tijekom svoje venecijanske prošlosti, nazivao Brazza. Tako se prve bracere spominju već u 17. stoljeću. Snast se te barke mijenjala u skladu sa zahtjevima vremena. Počevši s latinskim jedrima, preko oglavnih, a potom i sošnih jedara s vrškama, istarske su bracere mogle imati i po dva, pa i po tri jarbola, što je, posebice tijekom 19. stoljeća, u Dalmaciji bilo pomalo neuobičajeno. Tako je dubrovačka bracera nazvana Sv. Nikola, vjerojatno sagrađena na otoku Korčuli, prikazana na uljanoj slici u Dubrovačkom pomorskom muzeju, imala sošno jedro s vrškom i letna jedra na kosniku.

Jadranska bracera s dva jarbola i latinskim jedrima iz Pirana

Iako je svako veće brodogradilište Jadrana gradilo i bracere, u Istri su se one uglavnom gradile u Piranu u Piranskim ladjedelnicama. Jednako tako su se, najvjerojatnije, gradile i u Rovinju-Rovigno. Najčešće su to bile dvojarbolne brodice, isprva s drevnim latinskim jedrima, poznatim još iz antike. Iako su se ta jedra dugo zadržala na Jadranu, jer su omogućavala plovidbu protiv vjetra, ona bi, bez milosti, bivala zamijenjena novijom i učinkovitijom snasti. No, neke fotografi je pokazuju da su se ta jedra zadržala i u 20. stoljeću, sve do doba nestanka jedara s mora i njihova zamjenjivanja strojnim odnosno motornim pogonom.

Jadranska bracera s dva jarbola i sošnim jedrima iz Pirana

Istarske su bracere obično imale i po dva i tri jarbola, a ne samo jedan, kako je u 19. stoljeću bilo uobičajeno u Dalmaciji. Najveći je broj tih bracera služio u raznim mjestima diljem Jadrana. No kako se mijenjala snast barke, u skladu sa zahtjevima vremena i mode, mijenjala se i namjena broda uvijek u skladu s uslugom koja je trenutačno bila konjukturna. Tako su izvorne bracere svojedobno bile, najvećim dijelom, pregrađene u salbunijere, brodice za iskop i transport pijeska s dna ušća rijeke Cetine. Matična luka najvećem broju tih brodica bilo je Krilo Jesenice, a brodice su bile usidrene u obližnjem Omišu. Jako mnogo zgrada u Dalmaciji sagrađeno je upravo pijeskom koji su one vadile i prodavale. Danas se te iste brodice ponovno pregrađuju u skladu s potrebama masovnoga turizma. Tradicija tvrdi da je brod „nov sve dok ima drva u gori“, da brod obično nadživi svoga tvorca, vlasnika, ali i mornare. Mi pouzdano znamo da oni neprestano mijenjaju svoj brod.

Jadranska bracera s tri jarbola sa sošnim jedrima iz Rovinja

U malom istarskom ribarskom gradiću Rovinj-Rovigno bracera pokazuje da su te brodice mogle ponijeti i po tri jarbola, a ne samo jedan opremljen oglavnim jedrom, kako je to, u 19. stoljeću, bilo uobičajeno u Dalmaciji. Jedna je takva lokalna bracera predstavljena i na zavjetnoj slici u rovinjskoj crkvici Sta. Maria delle Grazie. Međutim u Rovinju glavnim brodom ipak je ostala batana. U svojim bittinadama, pjesmama osebujna rovinjskog vokalnog izraza, u kojima su ribari glasovima imitirali svirku glazbenih instrumenata dok bi ruke bile zauzete krpanjem mreža, lijepa lokalna pjesma o rovinjskojbatani, pjesma „La batana“, postala je neslužbenom lokalnom himnom grada. O rovinjskoj se braceri govori i u dokumentu L’Istria u članku Casamia Carer iz 1846. godine: „Rovinjska brassiera najrječitiji je dokument povijesti Rovinja. Posve pokrivena jedrima, opremljena s tri jarbola, dvama na pramčanom dijelu broda, od kojih je prvi nagnut koso nad valove, na krmi armana na način lancie, a na pramcu s kosnikom paralelnim s morem, ta izazivačica bure odiše muškom odvažnošću, rezolutnom prijetnjom, plemenitom nestrpljivošću.“ Eto, to su bile brodice koje su, tijekom duga vremena, dominirale na Jadranskome moru. Gradili su ih i njima plovili svi tamošnji stanovnici. Jer, iako je još u antičkoj Grčkoj rečeno da je „Bog geometar“, more se nije upravljalo ovom, u osnovi kopnenom, umotvorinom. Na moru su vrijedila druga pravila. Tako ovdje harmonija nije više mogla biti „geometrijska“ već „mari-metrijska“, jer su se pravokutna i pravocrtna kopnena pravila ovdje pokazala besmislenim. Također, na vodenoj površini nisu se mogle ucrtavati proizvoljne granice kao na kopnu. Brod je, u glavama stanovnika uz more, koji su tijekom vjekova činili nerazdvojnu obitelj, oduvijek bio više biće no predmet. To su iskazali ne samo u svojim oblikovnim rješenjima nego i svojim jezikom Lingua franca, jezikom pomoraca, brodograditelja i drugih svjedoka i sudionika brodograđevne i pomorske prošlosti.

Velimir Salamon: JADRANSKA BRACERA

PROČITAJTE JOŠ: “ČOVJEK I BROD” – Snimanje filma o spasitelju tradicijske brodogradnje