Kletva dubrovačkog otoka, čije legende sežu i do Rikarda Lavljeg Srca: “Ne uzimaj ništa što mu pripada”
LOKRUM – Drevnu kletvu koju su navodno izrekli benediktinci pri napuštanju ovog prekrasnog rajskog otoka kod Dubrovnika, razbiti može samo onaj tko prikupi sav vosak, iscurio s njihovih svijeća dok su izricali kletvu: “Ne uzimaj ništa s Lokruma. Ni pero pauna, ni listić ubran u botaničkom vrtu, jer ono što si uzeo s otoka to njemu i dalje pripada. I donosi nesreću novom vlasniku”. Savjetuju tako i brojni današnji Dubrovčani, a praznovjerje su upotpunili događaji vezani za obitelj austrijskoga cara i hrvatskoga kralja Franje Josipa I., kojoj su neki članovi bili i vlasnici Lokruma. Otok je ovo, prepun legendi i priča, od kojih se najstarija veže za najpoznatijeg engleskog kralja, Rikarda Lavljeg Srca…
Posljednji benediktinci napustili su samostan 1798., nakon prodaje njihova posjeda nekolicini bogatih Dubrovčana. Nagli prekid stoljetnoga boravka benediktinaca na Lokrumu morao je odjeknuti, a nije li takvu jeku najlakše pamtiti po slikovitoj legendi, koja uz to zrači tračkom tajanstvenosti i kobi.
Legenda o benediktinskoj kletvi
Predaja kaže da su benediktinci prije odlaska odslužili posljednju misu. Zatim su navukli kapuljače preko očiju, zapalili voštanice, okrenili ih naopako te tri puta obišli otok u povorci mrmljajući “Neka je proklet svaki koji pribavi Lokrum za osobno uživanje”. Prema pučkom vjerovanju, prokletstvo se može skinuti samo ako se skupi sav vosak koji se te noći stvrdnuo na otočkom tlu.
No legenda o oproštaju domeće potrebnu dramatiku.
Tamna, tajnovita povorka u slabu titravu svjetlu voštanica naposljetku je proklela buduće vlasnike otoka. Zacijelo bi legenda, uz koju se vezuju neke smrti i nezgode među domaćim predlagateljima prodaje i vlasnicima, izblijedjela u svojoj prijepornosti da nije bilo tragedija koje su pogađale obitelj austrijskoga cara i hrvatskoga kralja Franje Josipa I., kojoj su neki članovi bili i vlasnici Lokruma.
Smaknuće careva brata, nadvojvode Maksimilijana u Meksiku,ubojstvo njegove žene Elizabete na Ženevskom jezeru i samoubojstvo njegova sina i prijestolonasljednika Rudolfa u Mayerlingu svojim su krvavim kolopletom legendu učvrstili u pamćenju, prevukavši otokom mračnu sjenu.
Nad nadvratnikom klaustarskih vrata bezvremenska je poruka koja ne gubi na značenju:
CONCORDIA.RES.PARUAE.CRESCUNT DISCORDIA.MAXIMAE.DILABUNTUR
(“Slogom rastu male stvari, neslogom se i najveće raspadnu”)
Legenda o Rikardu Lavljeg Srca
Najstarija predaja o otoku Lokrumu proteže se na sam kraj 12. stoljeća, kad je vraćajući se iz križarskoga rata 1192. engleski kralj na mletačkom brodu zaplovio sredozemnim vodama u tmurnom i vremenski nepogodnom studenom.
Priča se da se izmučen silnim vjetrom i valovima, s jedinom nadom u milostiva Nebesa, zavjetovao da će dati izgraditi dvije crkve posvećene Majci Božjoj: jednu na kopnu gdje se prvi put iskrca i drugu u svojoj domovini.
U prepletenosti priče – kojoj su u postanku možda kumovali lokrumski benediktinci – i ljetopisnih zapisaka pomalja se Lokrum koji je zakrilio Rikardov brod, valjda na razmjerno sigurnu sidrištu kraj današnje Skalice, na pogled gradu Dubrovniku.
Prema starim dubrovačkim kroničarima, čim su Dubrovčani spazili usidren brod, poslali su svoje izaslanstvo koje je pozdravilo kralja i prevezlo ga u grad, gdje su mu predali darove, omogućili mu odmor i oporavak i onda – budući da su baš nekako tada naumili podignuti novu katedralu – uspjeli ga nagovoriti da svoj zavjetni dar namijeni katedrali, a oni će već na Lokrumu izgradnjom crkve ispuniti njegov zavjet. Potom je Rikard na dubrovačkom brodu otplovio ususret svojoj sudbini.
I.B.