Koralji jedu plastiku koju smo napravili ukusnom?
Znanstvenici na sveučilištu Duke u Durhamu u Sjevernoj Karolini pitali su se zašto koralji konzumiraju vremenskim prilikama oštećenu plastiku kada, budući da nemaju oči, nemaju razloga zamijeniti je za plijen.
Oceanska plastika je neselektivna opasnost. Šteti ribama i ubija morske ptice, trpajući svoje trbuhe smećem. Kornjače ga gutaju jer zamjenjuju plutajući otpad za meduze. Manje su poznati načini na koji plastika oštećuje manje stanovnike oceana, plankton i koralje, čije se čestice ponekad nalaze zaglavljene u njihovim malenim crijevima.
Godinama su biolozi i zaštitari prirode pretpostavljali da je većina morskih stvorenja slučajno jela plastiku, rekao je analitičar geografskih informacijskih sustava i istraživač mora na Sveučilištu Duke u Sjevernoj Karolini Alexander Seymour. Činilo se da je morski život previše zbunjen ili previše gladan da bi izbjegao smeće, piše Washington Post.
Mali, ali sve veći broj studija sugerira još jedan uznemirujući razlog. Ljudi su možda izumili plastiku koja je nekim živim bićima privlačna.
– Plastika može biti sama po sebi ukusna – rekao je doktor pomorskih znanosti Austin Allen. Allen i Seymour su vodeći autori studije koja je objavljena u časopisu Marine Pollution Bulletin. Zajedno s morskim ekologom Duke Danielom Rittschofom , pokazali su da koralji reagiraju na mikroplastične fragmente kao da su hrana.
U eksperimentu grupe koralja položili su u odvojene posude za hranjenje. Svaka je grupa ponuđena istom količinom mikroplastike kroz period od 30 minuta. Nekima su ponuđene čiste čestice, a nekima čestice preplavljene bakterijama. Koralji su konzumirali obje varijante plastike, no više su se bazirali na onu čistu i to u omjeru tri naprema jedan, što sugerira da plastika sama po sebi sadrži neku supstancu koja ju čini izuzetno ukusnom koraljima.
– Kad plastika izađe iz tvornice na sebi ima stotine vrsta kemijskih aditiva. Bilo koji od njih ili njihova kombinacija može se ponašati kao stimulans koji čini plastiku koraljima primamljivom – kaže Seymour.
U drugom eksperimentu, znanstvenici su ponudili polistiren, polivinil klorid i šest drugih vrsta plastike. Više od 80 posto plastičnih čestica je pojedeno. Ali koraljni polip pokušao je pojesti pijesak samo jednom u 10 pokusa.
Koralji bi većinom ispljunuli progutanu plastiku u roku od šest sati. Ali u otprilike 8 posto od nekoliko desetaka pokusa, plastika se zaglavila unutar koraljnih polipa tijekom 24-satnih testova.
Koralji ne love očima – nemaju oči – pa moraju shvatiti što je dobro jesti pomoću kemosenzora, njihove verzije jezika. Ovo je drugačija strategija od korištenja mirisa, koji privlači životinje prema objektu ili od njega.
– Kada životinja nešto okusi, tada donosi odluku hoće li to pojesti ili ne – rekao je Matthew Savoca, postdoktorski istraživač koji nije bio uključen u ovu studiju.
Znanstvenici se nadaju da će buduća istraživanja ukazati na te “ukusne” aditive te otkriti mogu li te kemikalije postizati isti učinak i na nekim drugim vrstama.
– Ako možemo proizvesti plastiku koja nenamjerno ima dobar okus životinjama, možda možemo namjerno proizvesti onu koja nema. Tako bismo značajno pomogli reducirati prijetnju koju uzrokuje ova mikroplastika. Oko osam posto plastike koju su naši koralji konzumirali tijekom ove studije i dalje je bilo u njihovom tijelu nakon 24 sata – dodaje Seymour.
Mikroplastika također može otpuštati stotine kemikalija u tijelo životinja i okoliš. Posljedice toga još su nam nepoznate, iako za neke aditive znamo da djeluju na hormone za određivanje spola u organizmu.
I.B.