KORNATSKI TROKUT 1 Blitvenica
Kada su u 19. stoljeću brži i funkcionalniji parobrodi počeli zamjenjivati stare jedrenjake, promet Jadranskim morem, uostalom kao i svim morima svijeta, naglo raste, pa ono postaje sve nesigurnije za plovidbu. Naravno, oduvijek je plovidba morima bila nesigurna, no u trenucima kad se broj brodova povećava, bilo je potrebno razmišljati i o njihovoj sigurnijoj plovidbi. U to vrijeme Jadranom je vladala moćna Austro-Ugarska.
Ista je imala jaku vojnu i trgovačku mornaricu, sastavljenu pretežno od naših ljudi, starih, iskusnih pomoraca i brodograditelja. Počeli su se pripremati ozbiljni i dugoročni planovi o izgradnji mreže jadranskih svjetionika, što je u svijetu u to vrijeme (pa čak i stoljeće prije), bio trend, a i nužna potreba, jer su glavne luke za Beč i Budimpeštu bile upravo Rijeka i Trst, do kojih je trebalo i doći kroz gomilu opasnih istočnojadranskih otoka i hridi. Kroz to 19. stoljeće, izgrađeni su gotovo svi Jadranski svjetionici, s tim da su posljednji izgrađeni proradili, koje li simbolike, pred sam raspad Austro-Ugarske, 1918. godine. To sve znači da sve države, kroz čije je ruke naše more prolazilo, u gradnju svjetionika nisu ulagale niti maleni dio onoga, što je uložila Austrija. Kasnije brige o stanju svjetionika preuzimaju razne ustanove (koje su često mijenjale sjedišta i svoje nazive), no sve to se svodilo na održavanje postojećih lanterni, te izgradnju mreže pomorskih svjetala i oznaka, ali nikad više i svjetioničarskih zgrada, čiji je broj samo opadao uslijed ratnih djelovanja svjetskih ratova ili zapuštanja, zbog razno-raznih razloga.
Ipak, danas je ostalo 50-ak svjetionika, od kojih su 24 devastirana, iako su svi i dalje u funkciji sigurne plovidbe. Niti jednom svjetioniku preko metar debeli zidovi nisu popustili zubu vremena, grižnji soli, vjetra i snažnom mlatu valova.
Oni, o kojima će ovdje biti riječi, sačinjavaju krajnje točke, koje trokutom omeđuju arhipelag, kojih su i Kornati dio. Sva tri su potpuno različiti; kao braća, jednih roditelja, ali s potpuno različitim karakterom i načinom funkcioniranja. Niti jedan svjetionik na Jadranu nije kopija nekog drugog – dapače, poneki su toliko različiti, da bi se ponekad moglo reći da su građeni s nekom drugom svrhom ili bar da ih je gradila neka druga država, u nekom drugom stilu…
Prvi od točaka koji omeđuju taj trokut, opisat ćemo u ovom nastavku:
Blitvenica 43° 37' 5 '' N 15° 34' 8'' E
Uputimo li se otvorenim morem, vanjskom rutom, jugozapadno od otoka Žirja, uočit ćemo otočiće Kosmerku, Prokladnicu, Vrtlac i Babuljak, a na najisturenijem mjestu, 3 Nm od Žirja i kamenitu hrid, Blitvenicu. Podmorje ovog akvatorija je vrlo bogato ribom i stoga ga ribari rado posjećuju. A more iznad njega vrlo je prometno, jer svi brodovi, koji putuju na sjeverni Jadran, prolaze ovom, vanjskom rutom, pa je za sigurnost prolaska brodova ovim prostorom, od neophodne važnosti bilo izgraditi svjetionik na ovome mjestu.
Ljudi su u davna vremena otocima nadijevali imena po nekom događaju ili liku iz pučke predaje, zatim smiješnim događajima, likovima iz susjedstva ili prošlosti i nekim predmetima, pa svecima zaštitnicima… Kako je Blitvenica dobila ime, ne zna se pouzdano, iako nas toponim prirodno, ali pomalo smiješno vuče na staru biljku hraniteljicu primorskog kraja – blitvu. Naravno, ime je nastalo prije svjetionika, koji je sagrađen na otočiću, no na njemu, do dolaska ljudi, ne da nije bilo biljaka, nego niti zemlje ni vode, na kojemu bi se prihvatila neka od njih, tako da je za nagađati da je Blitvenica dobila naziv zbog svojeg specifičnog izgleda, koji nekako i podsjeća na list blitve.
Kameni otočić na leđima nosi jednokatnu kamenu zgradu od 190 kvadratnih metara, koja se smjestila na samom njegovom vrhu i središtu, koja je izgrađena još davne 1872. godine. Uz pročelje zgrade je podignuta kula, u čijem je vrhu, na 38 m nadmorske visine smješteno moćno pomorsko svjetlo, IV. kategorije s bijelim bljeskom, koje ima domet od 24 Nm. U slučaju njegovog kvara, automatski se sustav prebacuje na pomoćno svjetlo, dometa 12 Nm, koje se napaja iz solarnih panela, postavljenih na krov kuće. Oko kuće je tek maleno dvorište, na čijem je rubu jarbol, koji tu mora biti kao i na brodovima, koji tuda prolaze, da vijori zastavu zemlje, čijeg mora su svi dio… Osim svjetioničarske zgrade, koja ima 4 manja stana za svjetioničare, kojima su isprva bili namijenjeni, na otočiću su izgrađeni i neki manji pomoćni objekti, ukupne površine 46 kvadratnih metara, koji služe raznim namjenama; motornica – za agregat od kojeg kuća dobiva struju, te spremište za brodove, gdje su se brodovi izvlačili iz mora na sigurno. Na otočiću su izgrađena i dva pristaništa, od kojih je jedan s dizalicom za manje brodice. Za vodu je iskopana cisterna u stijeni ispod kuće.
S kopna su na Blitvenicu donijeli nešto zemlje, te napravili manji vrt, što bi trebalo poslužiti u trenucima velike oskudice, kada se na dulje vrijeme ne može na kopno. Osim toga vrta, na hridi između kamenja izbija samoniklo travnato bilje, te se uspio izdići i jedan jedini bor.
Surovi su uvjeti na Blitvenici. Često su svjetioničari znali pričati kako se za svake oluje moraju zaključavati u kuću, jer je bilo opasno izlaziti čak i u dvorište, kojeg je nerijetko zapljuskivalo. Jednom prilikom je more razbilo čak i prozor na stubištu između katova (taj val je morao biti visok barem 15ak metara!). To nije ništa čudno za nevremena na jadranskim svjetionicima. Štoviše, znalo se dogoditi da izbaci i brod s ležaja, na kojem je postavljen, kada se dizalicom iz mora stavi na "sigurno".
Sve do devedesetih godina, Blitvenica je kao svjetionik prve kategorije (najisturenije lanterne), morao imati stalnu posadu od tri svjetioničara, od kojih su dvojica uvijek morala biti na njemu, dok je treći bio slobodan. Onda se sustav rada svjetionika iz temelja mijenja; svjetla se automatiziraju, pa se smanjuje potreba za ljudstvom. No to nikako nije razlog za današnju situaciju u kojoj je na Blitvenici samo jedan svjetioničar, sam-samcat! Čak je jedno vrijeme Blitvenica bila zatvorena i bez posade, no to naravno nema nikakvog smisla, jer na takve svjetionike provaljuju zlonamjernici, te ih uništavaju. Danas Blitvenica nema niti dizalice, niti brodice, već je svjetioničar prepušten Božjoj providnosti, ako slučajno zakaže suvremena tehnologija dojavljivanja potencijalne opasnosti.
Do svjetionika se nekada išlo službenim brodom PLOVPUT-a (Ustanove za održavanje pomorskih plovnih putova), skoro 2 i po sata iz Šibenika, a danas se smjena vrši svakih mjesec dana, specijalnim i brzim brodom, koji do tamo dođe za svega 30-ak minuta…
Nastavlja se...
Isječak iz knjige Legende svjetla
Jurica Gašpar
PROČITAJTE JOŠ: