LAŽNI MIT Od kud tvrdnja da su Dalmatinci lijeni ljudi?

Prije nekoliko godina napisao sam tekst o urbanom mitu navodne dalmatinske lijenosti na kojeg malo tko daje pametan odgovor i objavio ga na Facebooku. Kako dođe ljeto, tako se uvijek nekako aktualizira ova pomalo drska tvrdnja, koja vjerojatno za pojedince i ima utočišta u stvarnosti, no kako ništa ne valja generalizirati, nego tražiti odgovore, ja sam ga pokušao pronaći u primjerima i anegdoti iz vremena kad sam još radio kao profesor povijesti i geografije u jednoj školi...

Dalmatinci lijeni ljudi? Osim što vrijeđa – nije ni istinito, pa sam oduvijek želio razbit taj mit, donesen kod nas s kontinenta.

Dok sam radio kao profesor u jednoj školi, ukazala se i prilika… Dakle otišli smo s učenicima na izlet u Omiš i na Cetinu, pa se priključilo par autobusa učenika jedne škole iz glavnog grada. Upravo ta sintagma povukla je ideju da zaustavim mali konvoj kod primoštenskih vinograda. Na upit drugih profesora zašto smo stali, rekao sam im da „idemo u polje“. Bio je kasni lipanj, taman na kraj školske godine, a sunce užeglo da je moglo još samo malo gore misec kasnije. Rekoh dalje: „idem Vam pojasniti da su Vas krivo učili doma i da jednom zauvijek demantiramo ovu predrasudu“. Zastali svi u čudu, ali nije me bilo briga, jer bilo je važno: „vidite ove suhozide?

Nisu slagani da bi im se netko divio, niti je kamenje netko od nekud donio, nego u ovom krugu stoje dva trsa loze, a u onom, tek jedan. Za dobiti taj komadić zemlje, jedna obitelj je mjesecima sklanjala kamenje u zidić“ Onda me nije dijete, nego njihova profesorica pitala; „pa dobro, gospon, kak ste onda vi zaprav postali najednom lijeni?“ Djeca se nasmijaše, a ja krenuo malo podrobnije:

„…1968. dalmatinskom obalom prošla je magistrala. Više nije bilo potrebe sve nositi na tovarima, automobili, iako rijetkost, krenuli su cestama. S cestom dolaze i prvi hoteli. Tad isključivo težaci i ribari, najednom Dalmatinci počinju raditi kao konobari, kuhari, ugostitelji… A Vi s kontinenta, gospođo, kao i ostali turisti budili biste se u podne, dok su ovi domaći od 4 u jutro još uvijek tad okopali polje, nahranili stoku i spremili ručak, pa ste ih vidjeli da popodne po najvećem suncu – odmaraju. Pitam se; biste li Vi mogli raditi na plus 40?

Naposljetku, Dalmatinci su „lijeni“, samo zato jer ih Vi na odmoru vidite samo onda kad se Vi zabavljate u vrijeme dok oni čine predah da bi radili i dalje. Mladi su tad doista imali izbor; raditi i dalje u polju i slagati ova kamenja u suhozide ili raditi osmosatno radno vrijeme, a u vrijeme odmora diviti se ljetnim terasama i koristiti vrijeme za koketiranje sa strankinjama (od tud su osim lijenčina, postali i „Galebovi“).

S vremenom, osim hotela, niču apartmani i ljudi na kuće grade dodatne katove, a djeci poručuju da se ne muče onako kako su oni dok su bili mlađi. Kruh je bilo lakše zaraditi drugačije. Suhozidi su zarasli, ljepota onoga što je na ovome mjestu UNESCO proglasio baštinom čovječanstva, baštinom ljudskog RADA, ostala je danas tek tu u Primoštenu i možda još ponegdje…

Možete nas nazvati svakako, ali nikako lijenčinama. Nazovite nas eto – tovarima! Tovari su doista plemenite i vrijedne, ali tvrdoglave beštije. Takvi smo Vam i mi – Dalmatinci!“

Jurica Gašpar