Misterij i tragedija broda Jakljan konačno rasvijetljeni

SENJ – U dugogodišnjoj opsesiji traženja olupina potonulih brodova, samo mi se jednom dogodilo da smo tražeći jednu olupinu, posve neočekivano pronašli drugu. Bilo je to prilikom potrage za olupinom njemačkog transportnog broda KAPITAEN DIEDRICHSEN (Ex-SEBASTIANO VENIER II) blizu Premude, kada smo na pretpostavljenoj poziciji pronašli talijanski parobrod PASCOLI (ex-SZEGED). Međutim, neočekivano nam se sreća osmjehnula još jednom i to tijekom prošle ljetne sezone, kada se dogodilo da smo u razmaku od samo mjesec dana razriješili tajne dvije olupine, i to talijanskog parobroda REGOLO koju smo tražili u Velebitskom kanalu kod Senja, i malog parobroda JAKLJAN nedaleko Male luke na Krku, otprilike preko puta Senja.

Naš ronilački tim u sastavu: Grega Verč, Gabrijel Hrovat, Marino Brzac, Miro Baričić, Zdravko Vulinović te Ranko i Danijel Frka iz Kluba podvodnih aktivnosti ADRIA Kraljevica, sudjeluje već niz godina u projektu „Kartiranje olupina na području Promorsko-goranske županije“. Cilj projekta je evidentiranje i praćenje stanja olupina potopljenih brodova u cilju ranog otkrivanja istjecanja zaostalog goriva i maziva iz spremnika, radi poduzimanja odgovarajućih mjera za sprečavanje onečišćenja mora i priobalja.

Tako je tijekom prošle ronilačke sezone naš ronilački tim pronašao i prijavio Hrvatskom restauratorskom zavodu (HRZ) dva podmorska nalaza potopljenih brodova koje smo pronašli pretražujući područje Velebitskog kanala, piše Danijel Frka za portal Gorgonija. Zanimljivo je da su oba broda žrtve legendarne senjske bure koja u tom dijelu sjevernog Jadrana puše orkanskom snagom, a posljedice oba brodoloma bile su tragične – nastradali su svi članovi posade i putnici. Za olupinom teretnog broda REGOLO tragali smo godinama i to na temelju arhivskih podataka i nekih zapisa dobivenih od ribara, te smo u razdoblju 2011-2013. organizirali dvije bezuspješne ekspedicije tijekom kojih smo pretražili cijelo područje uz istočnu obalu otoka Krka od Male luke prema sjeveru, sve do rta Glavina kdo Vrbnika. Međutim, tek nedavno, kada smo dobili nove podatke od ribara uspjeli smo suziti našu potragu na područje u kojemu smo napokon i pronašli olupinu broda REGOLO.

Za to je najviše zaslužna suvremena tehnologija sondiranja morskog dna – novi sonar kojega smo nabavili i ugradili proteklog ljeta u naše brodice, ne samo da je visoko osjetljiv, nego nevjerojatnom preciznošću ocrtava obrise dna i svih predmeta na dnu. Tako se na snimkama dna odmah mogu uočiti pravilni oblici brodskog trupa, nadgrađa pa čak i jarbola, čime se može dobiti prilično jasna slika položaja olupine.

Pripremajući se za predstojeći zaron kako bismo se napokon spustili na 66 metara dubine i identificirali olupinu REGOLA, naš prijatelj i član tima Grega Verč otputio se jednog mirnog srpanjskog dana svojim gumenjakom da još jednom snimi REGOLO novim sonarom. Još ranije lociranu olupinu REGOLA lako je pronašao, i nakon nekoliko prolaza iznad lokacije napravio je dovoljno dobrih sonarskih snimaka te se zatim polako uputio nazad za Punat. Sonar je ostavio upaljen kako bi kratio vrijeme na putu do Punta, a iz dosadašnjeg iskustva znao je da se uvijek može dogoditi neko iznenađenje. I dogodilo se!

Prilikom vožnje uz obalu Krka od Male luke prema rtu Sokol, odjednom se na ekranu pojavio neki pravilan objekt na dnu. Pomislivši da je to najvjerojatnije neka stijena i ne pomišljajući da se radi o olupini, napravio je za svaki slučaj nekoliko prijelaza gumenjakom iz raznih smjerova, ali uvijek se na istoj lokaciji pojavljivao taj zagonetni duguljasti predmet četvrtastog oblika koji je ležao na dubini od 40 do 48 metara, i koji je sada bez svake sumnje, bio nešto što nije stvorila priroda.

Tako je Grega zaključio da se vjerojatno radi o brodskoj olupini i sav ushićen obavijestio nas ostale o svoje otkriću. Razmislivši o kojem bi se brodu moglo raditi, zaključio sam da se možda radi o nekom njemačkom desnatnom tenkonoscu ili sličnom brodu iz vremena 2. svjetskog rata, jer postoje podaci o napadima savezničkih aviona i potapanju više takvih brodova u Velebitskom kanalu. No u arhivskim podacima nisam mogao naći ništa preciznije.

Nije proteklo dugo vremena, zapravo već poslije samo nekoliko dana organizirali smo malu ekspediciju da utvrdimo vlastitim očima o čemu se radi. Tog predivnog sunčanog dana 20. srpnja i po bonaci kao ulje, zaronili smo Grega, Gabrijel i ja u bistro tamno modro more. Vidljivost je bila odlična i spuštajući se uz tanki konopac sa signalom kojega smo bacili kada smo sonarom „napipali“ lokaciju, pokušavao sam proniknuti ne bih li u dubokom plavetnilu prvi ugledao olupinu. Odjednom su se ispod mene počeli nazirati neki obli dijelovi olupine, neka čudna cijev koja je stršila prema površiti a zatim i pravilan brodski trup.

Uskoro sam posve jasno mogao ispod sebe vidjeti zaobljenu pravilnu krmu sa nekakvom okruglom platformom na kraju, na kojoj sam odmah raspoznao – top!

Bio je to talijanski protuavionski top Breda kalibra 20 mm kakvima su talijani i nijemci često naoružavali transportne brodove ne bi li ih zaštitili od najveće opasnosti – savezničkih lovaca bombardera koji su 1944.godine svakodnevno patrolirali ovim krajem. Znači – ipak je ratni brod, ili još vjerojatnije – naoružani transportni brod!

Nevjerojatno! Posve očarani našim nalazom, klizili smo sva trojica iznad krme i malog nadgrađa gdje je nekada bila drvena kormilarnice. Dobro smo vidjeli stepenice koje vode sa palube na nadgrađe, uzak i visok dimnjak, te srušeni jarbol koji je pao prema krmi. Na desnom boku soha za čamac za spasavanje iskrenuta prema van davala je naznaku da se posada pokušala spasiti.

Plivajući iznad palube naišli smo na otvorena brodska skladišta, čija su grotla pala u unutrašnjost jer je metalna paluba popustila, vjerojatno od starosti i korozije. U skladištima se nazirao nekakv teret bijele boje za kojega nismo uspjeli utvrditi što je, iako smo pomišljali da se radi o vapnu ili možda čak o brašnu ili pšenici. U svakom slučaju kada sam gurnuo ruku u tu tvar, prošla je kroz nju kao kroz puder. Tu su se nazirali i ostaci jutenih vreća u kojima je ta tvar očigledno bila pakirana. Plivajući prema pramcu izbrojili smo ukupno četiri skladišta, naišli smo na drugi jarbol koji je pao i leži preko pramca.

Na samom pramcu još je jedna uzdignuta platforma sa protuavionskim topom, istog tipa kao i onaj na krmi. Pokraj njega njemačke kacige i spremnici sa municijom za top. Desno sidro je ispušteno što je znak da se brod pokušao usidriti, a njegov lanac gubi se u pijesku ispred broda. Lijevo sidro je na svojem mjestu ali također ne u ležištu već malo olabavljeno, što može biti znak da se posada spremala oboriti i drugo sidro. Po povratku na krmu zavirili smo u unutrašnjost malog nadgrađa. Kroz poluotškrinuta vrata jedino smo raspoznali kuhinju i razne lonce koji su još uvijek bili na svojem mjestu. Cijeli zaron prošao nam je u trenu, i dok smo odrađivali obaveznu petnaest-minutnu dekompresiju, razmišljao sam o kojem bi se to zagonetnom brodu moglo raditi, ali mi nikakvo suvislo rješenje nije padalo na pamet.

Naravno, utvrdili smo da se zaista radi o željeznom trgovačkom brodu, koji leži na dubini od 39 do 42 m, oko 200 m udaljen od obale otoka Krka. Brod leži u uspravnom položaju i u smjeru okomitom na obalu, tj. krmom okrenutom prema obali otoka Krka a pramcem u smjeru otprilike prema autokampu Bunica na kopnu.

Tijekom ovog i sljedeća dva ronjenja koja su obavljena tijekom mjeseca kolovoza, olupina je pregledana sa svih strana te nisu na njoj nađena nikakva oštećenja osim oštećenja oplate na krmi broda, što je ukazivalo da brod nije stradao kao posljedica ratnog djelovanja. Također nam nije uspjelo pronaći nikakve tragove koji bi ukazivali na identitet broda. Osim što je brod u prilično dobrom stanju, na njemu gotovo i nema ostataka ribarskih mreža i parangala.

Po povratku kući odmah sam prionuo na istraživanje, ali u njemačkim ratnim dnevnicima i popisima transportnih brodova nisam pronašao nikakav opipljiv trag koji bi upućivao na porijeklo broda i njegove posade.

Naravno, vijest o našem pronalasku munjevito se proširila u ronilačkim krugovima. A onda je stigla i posve neočekivana pomoć. Naš prijatelj Hinko Car, vlasnik poznatog ronilačkog centra Mihurić iz Selaca, uputio me je na jedan riječki internetski forum gdje ne netko spomenuo da je njegov djed nastradao u brodolomu kod otočića Zec blizu Senja. Taj nastradali zvao se Danijel Marunić iz Kostrene. Uskoro sam stupio u vezu sa tom obitelji i zaista – oni su potvrdili da je Danijel Marunić bio upravitelj stroja na brodu koji je 1943-44 potonuo u Velebitskom kanalu, navodno kod navedenog otočića Zeca. Kako se Zec nalazi samo nekoliko stotina metara udaljen od pozicije zagonetne olupine, postojala je šansa da smo na dobrom tragu. Nakon nešto potrage po obiteljskim sjećanjima napokon su došli i do imena broda – brod se zvao JAKLJAN!

Potraga ja onda bila bitno lakša. Pronašli smo gotovo sve o brodu JAKLJAN, pa čak i njegovu fotografiju prema kojoj smo nedvosmisleno mogli prepoznati i identificirati našu olupinu.

Arhivska istraživanja koja smo potom proveli dala su rezultate: Radi se o teretnom parobrodu obalne plovidbe ADRIA (ex-JAKLJAN), sagrađenom 1924. godine u Trstu za dubrovačku parobrodarsku plovidbu, dužine 40 m, širine 7,9 m, visine 3,3 m, potonuo 1944. godine u jakoj buri nedaleko Male luka na otoku Krku. Brod je između dva rata plovio u sastavu Dubrovačke plovidbe d.d. a u ratu je rekviriran za ratne potrebe. Prikupljanje detaljnijih informacija dalo je sljedeće rezultate (poznati povjesničar dr. Zvonimir Freivogel dao nam je podatke koje on prikupio o brodu ADRIA/JAKLJAN):

ADRIA (ex-Jakljan) Teretni parobrod (maona)
272 BRT / 173 (192) NRT / 500 dwt; 41,1 m – 7,9 m – 3,3 m; gaz 3 m;
1 motor/ . / 80 PS / 4 kn / 1 vijak
Posada 5 (mirnodopski sastav; u ratu povećan za posade PZ topova)
1924. Arsenal Lloyd Triestino, Triest
1925. Jakljan Dubrovačka parobrodska plovidba, Dubrovnik
1936 Dubrovačka plovidba, Dubrovnik
1940/41 Braća Momčilović, Dubrovnik
1942. Adria Talijanski plijen
1944. Potopljen 25.4.1944. kod Senja (Bura)

Do danas se na temelju prikupljenih podataka može približno rekonstruirati tragična sudbina ovog broda. Na njemu je u vrijeme talijanske okupacije bila ukrcana hrvatska posada, na čelu sa zapovjednikom Giovanni (Ivan) Ahel iz Drage i uoraviteljem stroja Danijelom Marunićem iz Kostrene. Brod su rekvirirale talijanske vlasti 1942. i promijenili mu ime u ADRIA. Hrvatska posada je tijekom rata pojačana vojnicima koji su rukovali protuavionskim topovima. Nakon talijanske kapitulacije u jesen 1943. brod dospijeva u njemačke luke i plovi na zadaćama prijevoza materijala i ljudi za potrebe njemačke radne službe organizacije Todt.

U travnju 1944. brod je bio vezan u luci Senj, kada zapovjednik 25. travnja dobiva nalog njemačkih vlasti da prebaci skupinu vojnika iz Senja za Rijeku. Iako je tih dana na moru vladala jaka bura, usprkos protestima zapovjednika Njemci su naredili isplovljenje. Znajući da bi odbijanje izvršenja značilo prijeki sud i strijeljanje, zapovjednik Ahel je isplovio držeći se što bliže obali. No orkanska bura bila je jača od brodskog stroja i brod je, zanošen vjetrom i valovima, dospio do obale otoka Krka nadomak Male luke. Nije poznato što se događalo u posljednjim trenucima koju je proživljavao brod i njegova posada, no po ispuštenome sudru i položaju broda može se zaključiti da je to bio posljednji pokušaj posade da brod zadrži na sidru i da ne udari u strmu kamenitu obalu. Začudo, sidro je dobro držalo na pjeskovitome dnu i brod je krmom neko vrijeme ostao u tom položaju. No zbog niskog nadvodnog dijela broda, veliki valovi prelijevali su se preko pramca i udarali svom silinom na palubu. Možemo samo pretpostaviti da su s vremenom popustili drveni poklopci brodskih skladišta koja su se polako sve više punila morem, te se brod uskoro više nije mogao držati na površini i potonuo. Nažalost, koliko je do sada poznato, nitko od posade i vojnika nije preživio ovu pomorsku nesreću.
Prema informaciji poznatog novinara Danila Prestinta, na JAKLJANU su stradali:

Andrija Doričić (Anđelo), kuhar, Sušak,
Danijel Marunić, Kostrena,
Ante Linčić, mornar, Kostrena,
Josip Matković (Božidar), ložač, Sušak,
Josip Ahel (Leon) zapovjednik, Pula,
Nikola Cobanić (Mate), ložač, Sušak,
Ivan Dragičević (Ivan), Sušak,
Frane Lazarić (Frane), mornar, Cres.

Njihova tijela nikada nisu pronađena jer nakon što se saznalo za pomorsku nesreću, Nijemci zbog ratnih prilika nisu dozvolili obiteljima da krenu u potragu za njihovim najmilijima. Njihovi su grobovi ostali prazni, a u njihovu spomen nije do danas podignut nikakav spomenik niti postavljena neka ploča koja bi podsjećala na ovu davno zaboravljenu tragediju.

Nedavno smo stupili u vezu i sa dr. Duhovićem iz KBC-a Rijeka, čiji je djed Nikola Momčilović bio vlasnikom broda JAKLJAN prije rata i vjerujemo da ćemo uskoro doći do novih zanimljivih podataka.

Nama ipak ostaje osjećaj i zadovoljstvo da smo pronalaskom ove olupine napokon stavili točku na tragičnu priču o brodu JAKLJAN i podsjetili na žalosnu sudbinu njegove posade.

Tekst i foto: Danijel Frka, Gorgonija