MOGLI BI IZMIJENITI NAVIKE DALMATINACA Tri generacije ribarske obitelji s Paga, ekologija i genijalan način prodaje

PAG – Obitelj Palčić iz mjesta Proboj na otoku Pagu, pokazala je kako se na muci poznaju junaci. Vidjet ćete slike tri generacije, a treća se tek sprema nastaviti ovim putem. Napravili su ogroman iskorak koji izgleda kao neka vrhunska studija održivog ribarstva i upravljanja istim, a zapravo je logična. Nisu čekali da im „NETKO” riješi sve probleme.

Kad nekom spomenete koću, svi skaču i proklinju kako je to alat koji ubija, uništava i istrebljuje. Za svaku vrstu krivolova ili prelova opravdanje je: “a koliko koća uništi u jednoj potezi?”  Krivolov je krivolov i nema opravdanja. Koća pak i ribari na njoj su sudionici ekonomskih tokova u RH. Koćari se u Hrvatskoj dugo i dalje se koćari, uspješno mane uspješno ili kako već, stvar je stručnih službi a ne nekog krivolovca da se pravda. Ti isti ribari, plaćaju porez, mirovinsko i zdravstveno, plaćaju ljude, razna davanja i hrane obitelji. Stvaraju novu vrijednost a ako samo i prodaju onda i dodatnu vrijednost. Stoga su oni po meni na svijetloj strani.

Ali što su to tako dobro napravili da dospiju u Morski ( koji je vrlo ekološki i moru zaštitnički portal ).  Zaokružili su priču, pomogli sebi i nama koji živimo na ovom otoku, a samim time i cijeloj RH. Znači oni love i prodaju lokalno i to na jedan moderan i  mogu ga nazvati simpatičan i uredan način. Kupili su posebno vozilo za ovo s vitrinama i hlađenjem i prodaju sami.

Znači obitelj ima dva ribarska broda Dida Grgo ( koća ) i Nana Marija ( mreže ), jedno specijalizirano vozilo za prodaju ribe. Doma imaju sve potrebno za ribarstvo, proizvodnju leda, komoru itd.  U jednu ruku, imaju sve što im treba da iz mora ribu dostave vama.

Moment „dosta”

Kada ribar sam prodaje ribu, zna koliko se može prodati u nekom mjestu. I onda nema sumnje u to koliko se može prodati. Riba se ne baca i kod lova nastaje moment dosta. Jer ribar ako lovi za prekupca ima poriv da uhvati što više. To što više je sasvim normalno i ljudski. Nikako nije za osudu, kad nogometaš da puno golova svi ga slave, a vidim da sad ribare koji puno love svi stavljaju u devastatore. A kad ribar prodaje sam zna da nema smisla trošiti gorivo i vrijeme jer se više ribe od poznate količine ne može prodati.

Komentari na ovaj članak

Ako komentari na članak budu tipa: “pih, kod nas to postoji već deset godina”, nitko sretniji od mene. U svojem radu po našim otocima i obali nisam sretao takvu praksu. Na žalost moram reći da kad smo radili razne projekte bilo nam je nemoguće kupiti ribu. Naime morali smo imati račun, da se može platiti. Vrlo često smo skupili novac da počastimo strane sudionike istraživanja i pohvalimo se našom ribom- najboljom na svijetu. I što smo dobili, dobili smo da nas pitaju, zašto to ne jedemo svaki dan ? Kako se prljava roba pere doma, a ne koristiti svaki moment da pljucam po svome, trebalo je svašta izmisliti. I onda je najpametnije – Luben i Orada od  Cromarisa i svaka čast da to imamo.  Ali ljudi gledaju da ribari dovoze ribu, nama pod nos svaki dan i mi ju ne kupujemo.

Nije buljenje u mobitel ili ekran samo štetno

Iskoristili su mogućnosti društvenih mreža. Vjerovali ili ne iskoristili su alat koji je tu. Facebook.  Kada promisliš, ne možeš vjerovati, da to svi ne rade. Tijekom lova slikaju ulov objavljuju i možeš odmah naručiti. Ako te ujutro zanima da ne ideš bez veze pogledaš Facebook. I najvažnije, nema prevare, jer to je to što su ulovili, slikano i ujutro se prodaje.  Facebook peškarija.

Kako i sam idem u ribe tako znam nešto o tome, bar malo. Ja još na moru, vozim se doma, srećem ljude koji tek dižu mreže, a di je još očistiti mreže, a ima ih još u moru. A riba „od mriža” je već prodana na ribarnici i to friška. Kako to ? Od malih nogu ne volim se dizati rano i zato su me uvijek ribarnice nervirale, koga vraga radite od 5 i sve što valja prodate do 7. Zašto netko ne prodaje od 8 pogotovo ljeti kad je ljudima koji su na odmoru vrijeme da se naspavaju.

Malo i o ćevapima

Moj prijatelj Matko ima restoran na Pagu. I tako pričamo i on mi objasni da restoran u Hrvatskoj gotovo pa da mora imati ćevape, pljeskavicu i kotlet. Naravno da smo tu upali u raspravu, i kaže on meni otvori jelovnik, imam ja svega ali gosti hoće to. Što gost traži, mora i dobiti – istina i točka. I nakon toga hodam ja po Zadru i riba se prodaje na parkingu iz kašete, stanem malo i gledam ljude, naviknuti kupe, ne naviknuti su i šokirani. I ja sam naviknut. Ali sam se sjetio sebe kada sam to vidio u zapadnoj Africi, pomisao mi je bila kako se ne razbole. Jer tamo je 40 stupnjeva i nemaju frižidere ( kod nas je ipak samo 32 ). Tako to izgleda gostima kad se kod nas riba prodaje po parkinzima.  I može ona biti friška i bilo što, da ste vi u Maroku ne bi kupili takvu ribu jer ne bi vjerovali. A zaključili bi da i restorani tako nabavljaju ribu ( iako je to pogrešno i tu i tamo ).  I možda zato gosti naruče ćevape jer meso se u Hrvatskoj prodaje ipak na daleko višem nivou.  I zato ja kad vidim nekog tko ima rashladnu vitrinu, ime firme i sve što treba za jednu finu i sanitetski ispravnu prodaju idem k njemu. Ne zanima me razlika u cijeni.

Kultura življenja

Ako mislite da se riba dostavlja direktno u kazalište – nema kazališta na Pagu. Kultura života na Mediteranu je pijaca, to je srce svih mjesta. Taj izlog boja mirisa, tog se mi sramimo i to izbacujemo, hranu selimo u supermarkete a na tim mjestima radimo Pizza Cut, Forneti, Doner Kebab i sve ostalo što postoji u svakom selu u Njemačkoj. A ta pjaca pokazuje našu kulturu, koja počinje s Grcima i Rimljanima i traje sve do danas ( ako netko misli da aludiram na Novalju – nije u krivu). Naravno da je neke stvari trebalo srediti i staviti na hladno i bolje upakirati ali sad smo već daleko.

Zašto je to važno za našu priču, zato što ljudi imaju kulturu odlaska na pijacu ( plac po sjevernjački ) i tamo imaju nekog kod koga kupuju. I uporno kod njega. Možda ta osoba nema sve najbolje i najjeftinije proizvode ali ju znaju i znaju da će sve biti dobro. Često će im ta osoba reći kod koga da ode i kupi nešto. To se zove osobni pristup i najviši je mogući stupanj povjerenja kupca i prodavača. Nema tih zvjezdica i recenzija koje vrijede više od toga da ti znaš osobu kod koje kupuješ.  E to i tu imamo obitelj koja lovi ribu vam ju i prodaje, nema prekupaca nakupaca i sveg ostalog što kod nas može uništiti u osnovu vrhunski plod mora.  Eto sad smo dobili i jedno i drugo.

O Dolcu

Često sam čuo komentare da se u Zagrebu može kupiti jeftinija i bolja riba nego na otoku.  I to je bila potpuna istina. Ali ovaj pristup to mijenja. Jasno je da ribar najviše voli ujutro predati ribu i poć spat. Ali ta riba onda ide u druge ruke, te ruke ne vide je isto kao i ribar i njegova obitelj. To je riba/roba i treba ju prodat u Zagrebu ili uvaljati. I onda dobijemo situaciju da ljudi u Zagrebu znaju da na Dolcu ima dobre ribe i stječu naviku da ju kupuju a ljudi na otoku ni ne pokušavaju. U najmanju ruku je to čudno i krivo. Ovakve zaokružene cjeline koje love i imaju svoju prodaju donose mogućnost nabave na mjestu ulova. Kako riba ne prelazi silne kilometre možemo reći da je to puno ekološki prihvatljivije. Ovo je zapravo podizanje kvalitete života u lokalnoj zajednici, moram reći da je ovo i nešto što pomaže turizmu koji je uz stočarstvo i solarstvo glavni izvor prihoda.

O 2020-oj

Eto ta teška godina koju su obilježili potresi i pandemija, protresla je i naše mozgove. Neki su ih protresli prije upotrebe i napravili nešto novo, bolje i napredovali. Naručivanje svježe hrane online od OPG-ova nam je prije par godina izgledalo kao priča iz Pariza, a sad je tu.  Polako ljudi shvaćaju da je politika uvoza loša za cjelokupno društvo i da se je bolje osloniti na vlastite resurse. Uvijek se u krizmama pojavljuju čvrsti i pametni ljudi s novim idejama i rješenjima pa ni ova nije iznimka. Ako potraje  tko zna gdje će nam biti kraj.

Vedran Dorušić