NAKON SASTANKA S VLADOM, EKSKLUZIVNO: Ribari će mirno spavati, evo i zašto! PROČITAJTE GDJE I KAD JE POČELO SA SLOVENIJOM
Ne priznajemo arbitražu. Mjesecima smo trpili slovenski teror i napokon hrvatska vlast shvaća da je to njen teritorij, da smo mi njeni državljani pa nas policija tamo štiti – kazao je ekskluzivno u razgovoru za Morski.hr predsjednik Udruge Mare Croaticum Daniele Kolec neposredno nakon sastanka u Vladi Republike Hrvatske. Ministri Tolušić i Božinović danas su nam dali zeleno svjetlo ohrabrenja, kazao je i otkrio o čemu se razgovaralo, kako je počeo i koja je prava pozadina sukoba sa susjednom Slovenijom.
– Onog trenutka kad je arbitraža proglašena ništavnom, policija je poslana u Savudrijsku valu da nas čuva. Prije toga mjesecima smo znali trpiti teror sa slovenske strane bez reakcija s naše. Ohrabrili su se, pa su gotovo smiješni s onih par plovila na megafon vikali kako je „ovo Slovenija“, „ušli ste u vode Slovenije“. Mi smo ih najčešće jednostavno ignorirali, a nekad nismo mogli izbjeći da se ne smijemo.
Ali situacija nije bila nimalo bezazlena i zapravo je neugodna. Slovenci se kao djeca inate, pa sada prijete kaznama i zabranama ulaska u svoju zemlju. Puno naših ribara ima supruge ili djevojke po Sloveniji, vozimo ribu na burzu u Italiju, pa zapravo često posjećujemo ili prolazimo njihovim teritorijem.
Kako riješiti problem slovenskih kazni?
– Slovenci će nama u tom slučaju proslijediti pismo, vjerojatno doma. Mi nakon toga pismo moramo proslijediti na određenu adresu koja će to dalje rješavati. Pismo nećemo ni otvoriti, nego ga samo proslijediti dalje – tajanstven je Kolec o detaljima razgovora u Vladi ne skrivajući pritom zadovoljstvo ishodom.
Čovjeka iznervira dok radi i pazi na brod, radnike, opremu, pa ga tamo neki gliserčić s glasnikom svako malo maltretira s upozorenjima „Ovo je Slovenija“. To je vjerojatno njihova taktika da bi nas iznervirali. S vremenom ohladiš na to i samo ih pozdraviš, jer i oni su umorni nakon svega. A i što bi kad imaju samo dva gumenjaka i dva broda koji su malo na moru, malo na popravku.
Kad smo kod ucjena, Hrvatska itekako ima sve ali baš detaljne podatke o svima koji prijeđu našu granicu. Imamo podatke o njihovim brodovima, ulascima i jedan centimetar u naš teritorij. Tu smo debelo bolje i opremljeni od njih i možemo itekako igrati njihovu igru ako to već žele.
Slovenija se pravi žrtvom, ali je od 1994. napadač
Prvi teži incidenti počeli su 1994. godine kad su napali ribaricu Učka koja je koćarila 3-4 milje od granice sa Slovenijom. Na brodu su se nalazila dva ribara i usred noći su im u plovilo uperena dva reflektora. Ljudi su pomislili da je hrvatska policija, no bila je slovenska. Pretukli su posadu koja se usudila prosvjedovati i prijetili im oružjem. Radniku su iščašili ruku, a na brodu razbili radio. Kapetan tog broda je otpustio kočnicu za mreže i pustio je u more, tako da oni imaju i dokaze gdje su bili. Unatoč tome, je li zbog rata ili nekakvih dobrih vanjskih odnosa, od naše države nisu vidjeli neku pomoć. Nakon ovog incidenta Slovenci su se ohrabrili. Počeli su svako malo govoriti „ovo je Slovenija“ i da tu nemamo što raditi.
Nakon provokacija, hrvatske vlasti samo pomagale Slovencima
Nakon što sam došao s bojišnice i završetka rata, krenuli smo raditi. Zajedno s trojicom kolega 1997. godine osnovao sam zadrugu i u Savudrijskoj vali smo krenuli s uzgojem školjaka. Dozvolu smo dobili od Grada Umaga koji je prostornim planom na području Kanegre planirao marikulturu.
Umjesto podrške, na nas se diglo drvlje i kamenje. Došao nam je tadašnji župan Stevo Žufić, došli su iz Ministarstva vanjskih poslova, na čelu kojeg je bio ministar Mate Granić i zamolili nas da trenutačno zaustavimo sve što radimo, jer da Slovenija prijeti blokadom granica. Mi smo s tim stali, ali smo prethodno digli veliku hipoteku za posao. Strahovali smo da će nam sve propasti, no država nam je tad refundirala troškove.
U tom trenutku mi na terenu nismo imali pojma što se događa u višoj politici, a kamoli da Slovenci imaju teritorijalne ambicije prema nama i da su u „Memorandumu o Piranskom zaljevu“ zapravo anektirali cijeli zaljev.
Stali smo s radom jedno rijeme, pa smo napokon 2000. godine dobili službeni odgovor da možemo nastaviti. Onda je došla Vlada Ivice Račana i tada dobivamo prve nejasne informacije o malograničnom sporazumu sa Slovencima, takozvani SOPS regulira promet ljudi i robe na samoj granici i granični sporazum „Drnovšek-Račan“ kojem je hrvatsko more darovano Sloveniji. Nama tada doista nije bilo jasno o čemu se radi.
Negdje u to vrijeme postao sam predsjednik Udruženja obrtnika ribara Bujštine, pa me tadašnji predsjednik IDS-a i koalicijski partner SDP-a u Vladi (kasnije i istarski župan) Ivan Jakovčić zvao na hitan sastanak. Ništa konretno mi tada nije rekao oko granica na moru iako je prethodno govorio da će upravo o tome biti riječi. Geografski pismenom čovjeku jasno je kad ti prikažu kartu na kojoj nema ucrtanih granica, kako nešto tu ne valja! Htio sam potonuti kad sam vidio gdje kartu siječe granica! Jakovčić je kao koalicijski partner to podržavao. Posljedica toga je da su ohrabreni Slovenci u to vrijeme prelazili crtu sredine i doslovno nas tjerali južnije, a meni su kriomice i noću tri puta potpuno devastirali uzgajalište.
Račan me lagao, Sanader pomogao, Kosor se osramotila
Susreo sam se i s Ivicom Račanom u to vrijeme, ali me u oči lagao. Nas ribare držao je glupima, a o sporazumu s Drnovšekom kao da se nije ništa strašno dogodilo. Pogodilo me to. Paradoksalno je da smo jedino za vrijeme Sanaderove Vlade dobili odštetu od 200 tisuća kuna. Ivo Sanader je bio siguran da će riješiti taj problem sa Slovencima. Bio je prilično samouvjeren. Mi u to baš nismo vjerovali. Slovenci ipak nisu toliko glupi.
Za vrijeme Jadranke Kosor nas ribare nitko nije zvao, ni pitao za mišljenje. Sporazum Kosor-Pahor nastao je političkom ucjenom Slovenaca za naš ulazak u EU, brzinski i tajno. Kad su nam ga proslijedili iz Vlade, nisam mogao vjerovati što u njemu piše. Slovenci su ga napisali, a Kosor potpisala. To kako se ona ponašala, nimalo nije bilo državnički. Zato smo u to vrijeme prosvjedovali morskim konvojima.
Prava pozadina Savudrijske priče nisu ribari
Za vrijeme Jugoslavije jako smo dobro surađivali sa Slovencima. Ribarili smo zajedno u cijelom zaljevu. Slovenci su započeli prljavu političku igru zbog čega ni arbitraža nije bila ništa drugo nego politička.
Još 1987. godine Slovenci počinju ulagati ozbiljniji novac u luku Kopar. Pouzdano tvrdim da su već tada znali što će se zbivati u Jugoslaviji tek koju godinu poslije. Za luku Kopar u to vrijemesu išli tek brodovi duljine 40-50 metara koji su prevozili ugljen i stoku. Nakon što se kod nas počelo pucati, sjećam se kao da je bilo jučer kako su ogromni brodovi odjednom počeli prolaziti pored Umaga. Tim brodovima je matična luka bila Rijeka. Slovenci su ih zadržali i krenuli s biznisom. Tada je Hrvatska izgubila ogroman prihod, tada Hrvatska gubi Rijeku kao najvažniju luku ovog dijela Jadrana.
Više puta sam baš ovo spomenuo političarima i trebate pitati njih zašto svoju energiju i naš novac nisu više ulagali u razvoj luka Rijeka i Ploče. Netko je ovo ozbiljno spriječavao i koči još i danas. Da smo to napravili, mi bi itekako dobili Slovence!
Rješenje
Jedino realno rješenje je kondominij. Zona od Savudrije do Pirana, a ne do Vrsara što je dio njihove prljave priče. Drugo rješenje je granica. Ako ne može ovako, hajdemo onda na čistu granicu na sudovima za prav mora u Haagu ili Hamburgu! U svakom slučaju, ucjene nismo niti nećemo prihvaćati.
Vjerujete li međunarodnim sudovima nakon svega?
– Pa zašto ne. Kad se radi o pravdi, iza ovih sudova stranke su mahom izlazile zadovoljne. Naravno one koje poštivaju pravdu. Slovenci su ti koji su je uvijek izbjegavali – završava Kolec.
D.G.