NASA kreće u istraživanje oceana, ali na drugim planetima Sunčevog sustava

NASA je nedavno najavila financiranje od 600.000 dolara za studiju izvedivosti slanja rojeva minijaturnih plivačkih robota (poznatih kao nezavisni mikro-plivači) da istražuju oceane ispod ledenih ljuštura mnogih “oceanskih svjetova” našeg Sunčevog sustava.

Nije Zemlja jedini planet u Sunčevom sustavu koji se može pohvaliti oceanom tekuće vode. Dugi niz godina pretpostavlja se da se ispod ledene površine Jupiterovog prirodnog satelita Europe nalazi ocean tekuće slane vode. Znanstvenici vjeruju da se istim može pohvaliti i Saturnov mjesec  Enceladus, a neki podaci govore da bi se ocean mogao nalaziti i ispod površine nekad najudaljenijeg planeta Sunčevog sustava, koji je prije nekoliko godina izgubio status planeta – Plutona.

Navedena svemirska tijela nisu zanimljiva znanstvenicima samo zato što sadrže toliko vode u tekućem stanju, već zato što se vjeruje da bi kemijske interakcije između stijena i oceanske vode mogle podržavati život. Zapravo, okoliš u tim oceanima može biti vrlo sličan onom na Zemlji u vrijeme kada je život nastajao, smatraju biolozi. Vjeruje da se se ispod ledom prekrivene površine Europe nalazi dvostruko veća količina vode nego u svim Zemljinim oceanima, piše The Conversation.

U većini oceanskih svjetova našeg Sunčevog sustava, energija koja zagrijava njihovu stjenovitu unutrašnjost i sprječava zamrzavanje oceana sve do pred površinu, uglavnom dolazi od plime i oseke. To je u suprotnosti s radioaktivnim zagrijavanjem Zemljine unutrašnjosti, no znanstvenici tvrde da je kemija međudjelovanja vode i stijene slična Zemljinoj.

Enceladusov ocean već je uzorkovan nakon preleta svemirske letjelice Cassini kroz oblake ledenih kristala koji izbijaju kroz pukotine u ledu. Postoje i nade da bi NASA-ina misija Europa Clipper mogla pronaći slične pojave kada započne seriju bliskih preleta Europe 2030. godine.

Što se tiče mikroplivača koje bi NASA slala na navedene prirodne satelite, tražilo bi se područje s najtanjim slojem leda gdje bi se potom termičkom sondom bušila 25 centimetara široka rupa do oceana, za koji se vjeruje da se nalazi stotinama pa čak i tisućama metara ispod površine navedenih svemirskih tijela.

Svaki mikroplivač robot mogao bi, doduše, istraživati ​​na udaljenosti od desetak metara od sonde, što zbog ograničenosti snage baterije, što zbog dometa akustične podatkovne veze, no kao jato mogli bi detektirati promjene u temperaturi i salinitetu. Znanstvenici vjeruju da bi ovi roboti mogli čak izmjeriti promjene u zamućenosti vode, što bi moglo ukazivati ​​na smjer prema najbližem hidrotermalnom izvoru.

K.B.