NOSTALGIJA POMORCA: Lakše je kad znaš da te doma čeka obitelj
Kad sam upitao nekog kako da počnem pisati ovakav tekst i kako da ga dovršim bez previše patetike, rečeno mi je – od početka. Od rođenja.
Ja sam, eto, imao sreću da sam bio prisutan pri rođenju oba moja djeteta i tu uspomenu ljubomorno čuvam. Ni malo ne zavidim kolegama koji su dolazili doma mjesecima nakon rođenja svoje djece.
Rođenje djeteta je nešto najposebnije u životu većine ljudi. Kad prvi put ugledaš to malo biće ni najuzburkanije more, najveća nevera i nijedan ugovor više nije tako težak. Sve dobije svoj smisao i kockice se poslože.
Odgovornost je tu, prisutna i diše u obliku tvoje male slike. Ipak, rastanci su i dalje rastanci, dugi dani i još duže noći na brodu su i dalje tu, otežani uvjeti života i rada, opasnost. Sve je i dalje prisutno, samo je nekako lakše kad znaš da te doma čeka obitelj i da to što si tu gdje jesi sad ima itekako svrhe.
Nostalgija nekog pere manje, nekog više i normalno je da se svi osjećamo rastrgani između osjećaja odgovornosti u smislu osiguravanja egzistencije i toga da smo svjesni da propuštamo dobar dio odrastanja i života svoje djece.
Ima tu nešto i romantike, ali stvarnost je ipak malo brutalnija, to može potvrditi svatko od nas koji smo na morima diljem zemaljske kugle, dok je naš centar svemira negdje daleko i upravo progovara prve slogove ili radi prvi nesigurni korak.
Potrebna je velika hrabrost da bi radili ono što radimo i da bi se lavovski borili sa svim nedaćama koje nas snalaze u začaranom krugu između brodova i toplog doma.
Zato draga djeco, znajte da vas vaš tata (i mame, kućama i one koje plove) voli toliko da je spreman sve učiniti za vas i vašu budućnost.
Zato spavajte mirno jer mi vas čuvamo.
I nikad nećemo odustati.
Franko Alujević