OSVRT JURICE GAŠPARA Prespavate li i ove izbore, s pravom vam neće oprostiti generacije!

Plaže makarske rivijere do prije samo dva desetljeća bile su izuzetan primjer prirode koja je od čovjeka bila gotovo pa netaknuta. Energija valova i kontinuirana snaga mora stvorila je savršene oblike, koje ćete danas naći možda samo na Palagruži i na još par odabranih mjesta na Jadranu. Kristalno i čisto more azurne boje, bio je jedan od najljepših kutaka planete. A onda se s brda strovalio on. Tupson… Tip koji je jedino zakonom gravitacije mogao uletjeti u odijelo, dok su mu kravatu, kao znak potvrde, svezali oni čiji su djedovi baštinili more. I pritom su ama baš sve sjebali…

Zaboravljeni primjer vremena, kad je čovjek s prirodom liječio djecu

Uz Promajnu koja se nalazi baš između Brela i Makarske, bilo je Dječje selo. Specijalizirana bolnica za dišne putove, u koju su 80-ih godina 20. stoljeća pristizala djeca iz cijele bivše države i susjednih zemalja, poput Mađarske Austrije i Italije. Potpisnik ovih redaka boravio je tamo 54 dana i u potpunosti se izliječio od snažnog bronhitisa, a mnoga djeca iz dalekih krajeva, liječila su se daleko od svojih roditelja mjesecima. Kombinacija guste borove šume i idealno čistog mora s doslovno netaknutim plažama, stvorila je mikrosustav pogodan za liječenje.

Generacije djece svoje dobro zdravlje tako desetljećima poslije duguju jednako znanosti, kao i prirodi u koju je ta bolnica bila smještena. Za smještaj zimi, usred guste borove šume je postojala čvrsta betonska zgrada, a oko nje drvene barake za boravak od proljeća do jeseni. Postojali su tamo škola, igralište, dućan i plaža. Sve u prirodi, kakva je bila. Ništa nije bilo „nadohranjeno“.   Za bolnicu koja je mnoge doživotno izliječila, mlađe generacije s ovog područja znaju tek iz priča odraslih. Jednako kao i za kristalno čisto more s jedinstvenim plažama.

Najprije se dogodio veliki požar koji je opustošio okolnu šumu. Rat je stigao odmah poslije, pa su u dotadašnju bolnicu pristigle izbjeglice iz susjedne Bosne i Hercegovine. Šuma je svojim prirodnim tijekom rasla i vremenom se obnovila. Ali uz šumu, jednako brzo rastao je i korov potpunog ljudskog nemara, grabeži, betoniranja, koncesioniranja i pogodovanja. Bolnica se ugasila, a Tupsoni ugledali priliku.

Takav spoj Jadrana i Biokova, unosio je strahopoštovanje turistima koji su prije autoceste rado teturali i desetke sati magistralama iz Poljske ili pak Čehoslovačke. Usmenom predajom, potkrijepljenom lijepim razglednicama, Jadran je poštom putovao njihovoj rodbini i prijateljima. Uzajamna ljubav tako je stvorena, dok Tupson i kumovi nisu odlučili zaraditi još i staviti Dječje selo na bubanj. Ubuduće, neće služiti za ozdravljenje djece, već za preseravanje bogatih.

Koliko je dosta?

Ali nije on kriv što je Tupson. Njega su od prvog dana do danas birali da ih vodi oni, čiju budućnost uništava jednako podlo kao što to radi tumor. Birali su, i kao da to po stockholmskom sindromu rade i dalje, radije Tupsona, nego svog djeda i oca, čije su more naslijedili.

I dok su današnji Poljak, Čeh ili Slovak koji ljube ovaj kutak svemira, od svoje zemlje napravili suvremeno društvo, potpuno neprepoznatljivo onom socijalističkom vremenu, prosječan Tupsonov birač se dotičnima izruguje, dok svakako gleda da izbetonira još koji apartman. Tupson pak radi na tome da od viška građevinskog materijala svojih birača naspe još koju plažu i tako napravi suvremeno društvo na tupsonski način, potpuno neprepoznatljivo onom socijalističkom vremenu. I dalje će Tupson i njegovi birači lagati sami sebi u ogledalo da je kod njih najljepše, samo što više nije. Čak će platiti i medijski isfuranu babu da laže za njih, pa jer više ni normalnu fotografiju ne može naći, radije laže da je rivijera jedne južnoafričke zemlje ono u što poziva svoje prijatelje na odmor.

Samo pritom svi zaboravljaju jednu bitnu stvar. Poljak, Čeh ili Slovak nisu slijepi, ali ni glupi ljudi. Izbor je velik, a u zemljanoj bari mogu se kupati i doma. Nitko ne bi htio riskirati rasparati nogu ili dobiti tetanus na željeznu šipku koja strši iz komada armature u plićaku, a pogotovo nitko ne bi htio riskirati život roneći u mozambičkoj rivijeri među JNA kašikarama.

Makarska rivijera tek je banalizam onoga što se radi na Dugom Ratu, Viru, Pagu, Krku, Jadranovu, Dubrovniku, Hvaru, Braču…  evo sad i Komiži čiji vlastodršci zabranjuju držati životinje, jer treba još apartmana, još betona, još plaža, još, još, još… mogli bi nabrajati do sutra količinu divljanja većih ili manjih Tupsona i njihovih kumova, prijatelja, birača diljem obale. Ali, koliko je dosta?

Betonske favele građevinskih žderača prostora s kamionima govana u moru

Nakad divni primjeri kako neka turistička mjesta mogu živjeti u skladu s netaknutom prirodom, postala su betonske favele u raljama građevinskih žderača prostora i mafijaša koji i pravila prilagođavaju svom divljanju. Današnja neukusna slika ovih rivijera izgleda kao da netko svakodnevno u more istovara kamion govana i prodaje to turistima kao „dohranjivanje“ prirode. Bi li svoju obitelj dohranjivali time?

Namjerno u ovom tekstu nisam spominjao apsolutno niti jednu političku strukturu, (ne)kulturu ili opciju, ni jedno ime i prezime, jer nabrajanje bi trajalo, a ima ih… U nekadašnjoj Jugoslaviji takve su zvali „funckioneri“, „politički komesari“ ili „partijski službenici“. Danas su zapravo poprilično isto, samo su sada svojim funkcijama dodali malo moderne boje, pa su „dužnosnici“, „načelnici/gradonačelnici“ ili „članovi te i te stranke“ i njihovi prijatelji „poduzetnici“. Zapravo su ista debela nakupina ništakoristi, koja bi rođenu mater prodala za besplatno žderanje, a potkapacitirani su i za razumjeti posljedice svog nepotrebnog postojanja.

Želite li da vas unuci zovu smećem?

Pitanje je samo, želite li i dalje plaćati Tupsona da bude vaš legalni zastupnik urbi et orbi? Želite li dati njemu da u naredne četiri godine razjebe do kraja postojbinu vaših djedova, uništi sve što u moru živi, posječe svako stablo i sve zalije betonom? Želite li da vas unuci zovu smećem jer ste sve ovo zapravo dozvolili sami? Želite? Ok, ali se onda više nemojte žaliti da i druge zato više uopće neće biti briga.

Ne želite li više takav smrad u kravatama, podržat ćemo vas i mi, kao što smo od početka podržavali ama baš svakog onog lijevog i desnog tko je štitio i štiti naše more, obalu, prirodu i kulturu, od Savudrije, do Prevlake, tako je svejedno.

Jedna hrabra žena i njen pas izišli su jučer pred tešku mehanizaciju čiji su odvratni teret, još odvratniji nalogodavci namijenili Jadranu. Hoćete li vi sutra jednako hrabro izići na izbore?

Prespavate li ih, s pravom vam neće oprostiti generacije!

Jurica Gašpar

PROČITAJTE JOŠ:

OSVRT JURICE GAŠPARA Zašto je „mali hrvacki ćovijek“ najveća štetočina u Jadranu?

Evo kako lokalni šerifi podvaljuju “dohranu” pod nasipanje plaža i sanaciju obale