OTOČKI TIRAMOL: IVO LJUBETIĆ ŠTEKA Ekstra djevičanski nabrijan na Brač!
SUTIVAN – Zašto jedan od najorignalnijih i najupornijih promotora života po bodulsku, tvorac legendarnog pustolovnog festivala Vanka regule, poljoprivrednog super eventa Svjetskog prvenstva u branju maslina, glazbene bombonijere More Jazz, budućnost svoga otoka vidi, među ostalim i u projektu “verdura iz svoga vrtla”
Ima tomu više od dvadeset godina kako je Ivo Ljubetić Šteka na ulice, kale i zvonike rodnoga Sutivana i suhozide, maslinike i škrape svoga Brača donio freeride biciklizam, skokove biciklom u more, slobodno penjanje na umjetnim, pravim stijenama i kampanelima, slobodno ronjenje na dah, utrke kajacima i sve to skupa nazvao – Vanka regule. Bio je to originalni pionirski outdoor festival koji je u hipu osvojio sve adrenalinske ovisnike diljem Europe i svijeta. Iz godine u godinu Vanka regule je regularno rastao i postao jednim od najboljih ventilatora dobrih otočkih vibracija. Brač je pod Štekinom palicom iz godine u godinu postajao veliko maštovito slobodno igralište, a onda su se vremena počela mijenjati. Šteka je zatražio time out, pa je došla 2020. godina od korone i kolovoz u kojem smo se našli u njegovoj konobi iliti kušaonici ulja i ideja.
Divanili smo na dva metra, ispoštivavši sve mjere zaštite – osim one da smo razgovarali u doba sieste. Dok sav pošteni svijet Mediterana ubija oko, pokušao sam dokučiti što tog sad već mlađahnog pedesetogodišnjaka puni energijom s kojom sustavno smišlja uspješne projekte kojima kao od šale Brač ucrtava u karte šarolikih turističkih niša. Jer Štekine projekte vole i adrelinci i fjakuni, poljoprivrednici i glazbenici, samci i obiteljski tipovi, oni “bez uva” i oni s apsolutnim sluhom.
Obdaren karakterom koji je sam po sebi pravi pršteći event on nije stao na prvoj od svojih ljubavi – ektremnim sportovima. Uz Vanka regule, vođen jednako tako snažnom emocijom smislio je Svjetsko prvenstvo u branju maslina, događaj koji je krajem siječnja u Madridu dobio prestižnu nagradu najboljeg svjetskog događaja. Ove godine stoji iza druge godine uspješnog ambijentalnog boutique festivala More Jazz, a dok smo razgovarali zdušno je, uz uobičajne poslove u svojoj agenciji radio na pripremama prve uzmorsko-morske staze sa 10 lokaliteta koja će morem i kopnom povezati zapadnu stranu Brača. Od svega ovoga, međutim, Šteka je imao želju najviše razgovarati vanka od mene propisane regule, pazite sad – o poljoprivredi.
– Možda ti je to čudno jer me znaš kao pasionirang windsurfera, biciklistu ili kajakaša, volim ja to i danas, ali u ovo čudno vrijeme beskontaknog turizma najviše strasti u meni budi povratak zapuštenim vrtlima, maslinama, ovcama, kokošama. Šokiralo me kako smo se i mi otočani okrenuli brzini, pa radije idemo kupiti bitvu u supermarket nego da se potrudimo i posadimo je i uberemo u vlastitom vrtlu. Nije to samo priča o slow foodu, povratku čistom, mirnom i kvalitetnom, ne fejkanom životu, nego je u ovo doba, kad se činilo da će sve poći k vragu, projekt “verdura iz svog vrtla” izuzetno važan za moral otoka, za motivaciju i ako hoćeš izlaz s puteva koji vode u depresiju. Budućnost je u malom vrtlu poslije kiše i to zato što on nosi pravi smisao, onu upornost i ljubav koju uložiš u vrt kasnije ćeš lako prenijeti na sve što radiš – priča, a ja osjećam kako ga brzo napušta post objedna fjaka i hvata val entuzijazma s kojim s jednakom predanošću govori o maslini i pomidori kao i o nekom ludo opasnom penjačkom smjeru ili bike ruti preko Brača.
– Ne možeš život kidati na fete, a ne možeš ni otok. Postoji sveti prostor otoka, život na njemu i djelatnosti koje svaka na svoj način slave i promiču taj život. Vrtal je dio toga. Brač je otok za sve ili ako hoćete, sve što treba za dobar život pa i provod imate na tom otoku. Dokazali smo to s festivalom Vanka regule, ali naša pustolovina se širila i na tzv. normalan svit. Odlučili smo turističku pustolovinu prilagoditi i onima koji na Brač dolaze s obiteljima ili jednostavno nisu skloni turbo rizičnim pothvatima, ali vole biti u pokretu. S druge strane, tradicija ne samo moje obitelji vezana je uz maslinastvo. Malo dalje od Stivana imamo stoljetni maslinik Prodol. Kao dite baštinio sam da je maslina sveto stablo, bila je i ostala simbolom života, mira, snage, plodnosti i postojanosti. Ona nikad ne izdaje, ona se na kršu drži i kad je naraštaji zaborave, kad je napuste odlazeći u Novi Zalend, ona čeka da se nakon 70 godina vrate da bi opet rodila… – priča pa dok toča u pjat suzu ko zeleni eliksir djevičanskoga ulja razveze o tome kako je pun tih maslinastih emocija jedne zimske večeri baš ovdje u konobi i kušaonici ulja skoro iz zezanja ispalio ideju o Svjetskom prvenstvu u branju maslina.
– U Postarama sam naišao na podršku TZ i Ivane Jeličić. Zapeli smo, događaj je smješten na kraj sezone u listopadu, uključuje timove od po 4 berača (2 muškaraca i 2 žene), a dolaze nam ljudi iz cijelog svijeta od tradicionalnih maslinarskih zemalja (recimo dva vrhunska kirurga iz Sparte došla su da podijele svoje iskustvo maslinara) do zemalja koje sudjeluju u olive biznisu, kao Mađarska. Par godina kasnije u Madridu smo dobili nagradu kao najbolji event! Što hoću reći, to da kreativan odnos prema sebi i otoku, povezanost sa istomišljenicima u želji da se Bračani pokažu svijetu u najboljem svjetlu i predanost mora uroditi plodom. Moje je iskustvo da sponzori prepoznaju emociju i iskrenost, nema te prezentacija koja će upaliti ma kako vješto bila odglumljena ako je fejk, ako iza nje nije živi čovjek sa živim srcem i emocijom za prostor. A što vrijedi za Brač, vrijedi sa svim specifičnostima i za druge škoje – pripovijeda, a onda uz upozorenje – “pazi sad ću se iznervirat”, kaže:
– Ljudi možda ne znaju, ali branje maslina u našim uvjetima krvav je i opasan posao. Isto takav ti je i posao smišljanja uspješnih priča, njihovo brendiranje. Moja sve dosadašnja iskustva govore da sustav funkcionira tako da čovjek prisiljen da se sam snađe. Institucije koje bi trebala stati iza njega kaskaju. Nije to samo stvar sa maslinama, mi kaskamo u mnogo čemu. Za Brač kažu da je kontinent i jest po raznolikosti, ali je to zapravo mali otok, a ima puno općina. Svatko ima svoju viziju. OK nek ih ima, ali je bitno da se sve to bolje poveže. Ne može Stivan furati jedno, Postira drugo , a Bol biti republika za sebe… Turista ne zanima da je Pustinja Blace adimistrativno u općini Nerežišće, on zna da je na Braču. Zato sva bračka mjesta moraju umrežiti svoje projekte, a ne da se radi nekoordinirano i svatko za sebe. Recimo Brač je u izvrsnoj poziciji u odnosu na druge otoke kad je riječ o povezanosi s kopnom, ali pokušaj doći iz Stivana ili Milne do Bola! Trebat će ti 16 uri, ako ideš javnim prijevozom. Eto to me nervira, a zbog takvih stvari ne radimo još bolje. Taj mentalni stav te limitira kad želiš Brač učiniti recimo, mediteranskim pustolovnim brendom, kao što je recimo Lago di Garda u svom dijelu svijeta. Drugo, nedostaje i državna podrška, mislim na ministarstva i institucije koje promišljaju strategije. Strategiju pustolovnog turizma ako hoćeš na razini države pa I otoka mora raditi mladi čovjek koji je svoje koljena izderao na brdima, škrapama i makadamima, a ne netko iz ureda s kravatom koji pojma nema da se turističke subkulture brzo mijenjanju da u biciklizamu mounty bike nije novost, nego se furaju bike hibridne priče asfalt-makadam… E tu nama u glupo prođe 20 godine. Uf, sad sam se snerva.. – kaže pa strasno prelazi na novi projekt: uzmorsko-morska staza zapadnoga Brača sa 10 aktrakcija.
– Rutu tematiku’ smislio sam na temelju dugogodišnjeg iskustva s kajakašima. Priča započinje u Sutivanu, a prva atrakcija je antički brodolom u Likvi. Riječ je o pješčanoj uvali nedaleko od Sutivana, u kojoj se nedaleko od obale, na 30 metara dubine, nalazi podmorski arheološki lokalitet. Nekad davno tu je potonuo rimski brod koji je prevozio kamene sarkofage i velike blokove kamena iz nekog od ondašnjih kamenoloma na Braču, najvjerojatnije prema Saloni.’ – kaže Šteka, ističući kako će moderni galijoti kajakaši cijelo vrijeme veslati u zaštićenom pojasu Natura 2000. To znači da im maska za ronjenje neće biti od koristi samo dok se u Likvi budu igrali Indiana Jonesa nego će im i poslužiti za istraživanje hridi i grebena okruženih zaštićenim nepreglednim livadama posidonije. Slijedeća tematska postaja vezana je za uz bračku etno-baštinu. Riječ je o staroj japnenici na plaži Deralo, a prilog za proučavanje fenomena izgubljenog sjećanja je i to da mlade generacije Dalmatinaca ne znaju što je to japno iliti vapno i japnenica ili vapnenica.
– Moglo bi se reći da bez japna nije bilo moguće zamisliti da se na Braču živi, a meštri od japnenica zapravo bili pravi velemajstori koji su svojim rukama slagali kamen do kamena. Daljna je atrakcija uvale Vičja luka – čisti horor i tu usred bijela dana. Vičja luka zapravo znači Vještičja luka, što će reći da su uz to mjesto vezana brojna praznovjerja i legendi. Zadnju štorija je ona o Bobovišću kao rodnom mjestu Vladimira Nazora. Kad kajakaši konačno tamo izvuku svoje brodice na žalo i zalegnu ispod bora, tek tada će moći shvatiti one čudesne Nazorove stihove: ‘I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče… – kaže dodajući kako je tematska pustolovna ruta kajacima jedinstvena po tome što se može prići i kopnom. A mogu to zato, jer su naraštaji svojim nogama izdubli staze i puteve, koje su suvremenici pripravili potrebama novog doba.
A to nam priču opet vraća “verdure iz svog vrta”.
– Tu filozofiju slikovito nazvanu “verdura iz svog vrta” svijet prepoznaje. I ne samo to, očajno je traži. Vidiš onoga tamo čovika. On ti je iz Hong Konga, došao je ovdje u Stivan s familijom. Živi tu. Kaže mirno mu je i sigurno. Koju kuću dalje od njega je naš čovjek odrastao u Njemačkoj. Žena mu je spisateljica. I oni su u Stivanu našli novi smisao. I još jedna Talijan iz Rima. Tu je doveo obitelj sa troje djece. Sve su to mladi ljudi koji su se strci suvremenog svijeta odvažili reći – pusti me na miru. Ne samo da su okrenuli novu stranicu u životu, nego grade sasvim drugačiju paradigmu života. Paradigmu mira. čistoće i sigurnosti koju otok, kao refugium uvijek kad kopnu pođe loše, nudi. Eto, ta djevičanski čista i ekstremna vanka regule priča, uvjeren sam, treba biti priča mog otoka. Priča koja kaže da se može drugačije i koju smo ja i moja supruga Eti spremni prenijeti na svoju djecu i podijeliti sa prijateljima.
To reče i ode u vrt zalijevati pomidore. Stivanske, bračke, crvene ka zalazak sunca.
Josip Antić
PROČITAJTE JOŠ:
OTOČKI TIRAMOL: NATASHA KADIN Knjiga o moru, priča sa Silbe koja veseli i nadahnjuje