OVAKO SE ČUVA STOLJETNA ŠUMA Zadnji požar koji je poharao ovaj otok bio je 1917., a kanaderi su zadnji put spašavali 1988. godine

MLJET - Dalmacija poharana požarima, rezultat je isključivo ljudskog nemara. Nema te prirodne katastrofe koju priroda ne može obnoviti, pogotovo uz pomoć čovjeka. Jednako kao što nema te prirode koju čovjek ne može dokrajčiti zbog vlastite pohlepe. No u pokušaju da dohvatimo treći put, odnosno doznamo odgovore na pitanje "je li moguće potpuno očuvanje prirode uz pomoć čovjeka?", svratili smo do Mljeta, otoka kojeg je posljednji veliki požar poharao prije 106 godina, od kad je narasla današnja šuma. Naravno da je požara na otoku bilo, no oni su vrlo brzo sanirani i posljednji kanaderi koji su morali gasiti bilo kakav veći požar, bili su tamo prije 36 godina.

Uputite li se na Mljet automobilom ili motociklom, budite sigurni da ćete ga doživjeti u pravom svjetlu. Od trajektnog pristaništa Prapratno na poluotoku Pelješcu, do Sobre na Mljetu treba vam oko 45 minuta plovidbe, a onda otprilike toliko vožnje do najzapadnijeg naselja Pomena, koje se nalazi unutar nacionalnog parka. Ono što ćete primjetiti čitavim putem na ovom otoku je šuma, šuma, šuma i šuma. Miris kojeg otpuštaju eterična ulja mediteranskog bilja osjeti se doista već na gotovo nautičku milju od otoka, pa će to oni koji na otok stižu jedrilicom ili nekim drugim plovilom, zasigurno potvrditi.

Nemoguće je ne zapaziti i još jednu činjenicu; vani je temperatura 36 stupnjeva, a ispod krošnji borova 4-7 Celzija manje. Uz poslijepodnevni maestral, vi naprosto na ovakvom mjestu ne osjetite pakao crvenog meteoalarma, kao što je to slučaj u betonskoj gradskoj džungli bilo kojeg grada na Jadranu, načičkanog apartmanima i parkiralištima.

Prvi pokušaj zaštite izvornog ekosustava na Sredozemlju

Na Mljet smo, između ostalog, došli kako bi doznali odgovore na neka pitanja. Jedno od njih je: KAKO je ovakva gotovo prašuma do dan danas efektno sačuvana, te na koji način se spriječavaju katastrofalni požari koji bi je zasigurno progutali?

Upravo je zbog svoje posebnosti, sjeverozapadni dio otoka 11. studenog 1960. godine proglašen Nacionalnim parkom, od kad je zaštićeno 5375 hektara  kopna i okolnog mora. Ovaj je Nacionalni park prvi institucionalizirani pokušaj zaštite izvornog ekosustava na Sredozemlju.

Naš domaćin bio je ravnatelj Javne ustanove Nacionalni park Mljet, Ivan Sršen, koji nam odmah otkriva kako je prevencija zapravo ključ kvalitetne obrane ove divne prirode od najgore katastrofe.

Imamo osjećaj da požara najmanje ima na Mljetu. Zašto je to tako?

-  Imamo požara i to u intenzitetu, otprilike onom, kakav je i u drugim dijelovima obale. Naime, 95% Nacionalnog parka je prekriveno gustom borovom šumom koja je izrazito opasna i pogodna za širenje požara. Mi iz godine u godinu imamo 2-4 požara koja se pojave. Redovito je uzrok udar groma, međutim, ti se požari ugase i prije nego li se počnu širiti. Računamo da imamo oko pola sata vremena za reakciju, dok požar ne postane velik - kaže Sršen i dodaje da je angažiran velik broj ljudstva.

"U slučaju požara morao bi prekinuti intervju i sam otići gasiti"

- U Parku imamo 40 vatrogasaca koji izlaze na teren, plus javna vatrogasna postrojba od 22 ljudi i u slučaju potrebe, imamo 15-ak ljudi u dobrovoljnom vatrogasnom društvu, tako da se požari kase u prvim njegovim trenucima - kaže i pojašnjava da su jedno vrijeme problem bili i dalekovodi, te njihovo iskrenje u blizini dodira žica s granama stabala, pa su svu struju na otoku postavili u kabele i pod zemlju.

Vi zbog ovoga, srećom, do sad niste imali potrebu za većim intervencijama, pa čak ni pojačanjem s vatrogascima iz Dubrovnika?

- U Nacionalnom parku je zadnji put bio kanader 1988. godine. On je znao dolaziti do nekih drugih dijelova otoka, ako bi slučajno nekim dijelom požari izmaknuli kontroli, ali zadnjih 10-ak godina ne samo u Nacionalnom parku, već na cijelom otoku nije bilo opasnijih požara. Uvijek se može dogoditi splet nekakvih nesretnih okolnosti, da to bude noć, jak vjetar, gdje se požar može proširiti i teško ga bude gasiti, no ako se ulože maksimalni napori u pripremu, najprije same šume  - požarni prosjeci, makadamske ceste i šumskih staza kojih imamo čak 200 km, svakom dijelu parka možemo pristupiti vrlo brzo - kaže Sršen.  

Posljednji požar koji je u potpunosti devastirao ovaj otok, dodaje, bio je 1917. godine, kad je većina muškaraca bila u Prvom svjetskom ratu. Od tog vremena nastala je šuma koju vidimo i danas.

- Kod nas pješaci dođu prvi gasiti požar. Dovoljno je njih 5-6 s motornim pilama, ako su jako vješti koji će probiti put i lokalizirati požar dok dođe sljedeća ekipa - pojašnjava.

"Požare najučinkovitije gasimo motornim pilama"

- Kod nas većina zaposlenika Nacionalnog parka ima certifikat za vatrogasca, duže svoju vatrogasnu opremu i na svoja mjesta prema procjeni plana gašenja požara u Nacionalnom parku, tako da u trenutku javljanja dežurstva koje traje 24 sata o započinjanju požara, za 15-20 minuta mi možemo stići na požarište - govori nam Sršen koji je u trenutku intervjua i sam stigao odjeven u vatrogasnu majicu, pa ga pitamo za razlog.

- U trenutku ako bi sad izbio požar, ja bi vas morao pozdraviti i ići gasiti, jer sam i ja u vatrogasnom timu. Ali ne samo ja, evo i ovi dečki koji voze brodove na Velikom jezeru. U slučaju požara to nam postaje prioritet, jer nema veće ugroze za Nacionalni park. Potreban je veliki napor u početku da se neodgodivo krene u gašenje. To vam otprilike znači otići do vatrogasnog skladišta, uzeti vatrogasnu opremu, motornu pilu i ići u šumu. Šumski požari koji se kod nas gase, daleko su od prometnica i u samim počecima gase se motornom pilom. Požar se ne gasi, već se čisti okolina tog požara koja je zahvaćena. Ne dira se ništa, dok se ne očisti okolno raslinje, tako da se požar nema gdje širiti. Tek nakon toga se pristupa gašenju, kad se sve ovo prethodno osigura - pojašnjava.  

- Gašenju šumskog požara se pristupa, dakle, potpuno drugačije od drugih požara. Kad gore automobil ili stan, vi gasite direktno taj požar. Ono što je važno kod šumskog raslinja je da se ništa zahvaćeno požarom više ne može spasiti. Može se spasiti samo ono što se nije zapalili. Zapravo se na takav način najbolje gasi. Izlazi se na teren, rade se široki prosjeci oko požara, uklanjaju se prvo borovi, a onda raslinje i otprilke u to vrijeme se probija i trasa najbližim putem do autocisterne, dovodi se voda i gasi se zapaljeno - kaže Sršen.  

- Osim 24-satnog dežurstva posade koja je na vidikovac Montokucu, dakle najvišem vrhu Nacionalnog parka, imamo nadzorne kamere koje pokrivaju cijeli park, rendžere, a nekad se dogodi da netko od stanovnika dojavi dim. Spremni smo svakako na sve situacije - zaključuje ravnatelj našeg najjužnijeg, ali i najstarijeg i najšumovitijeg nacionalnog parka.

Jurica Gašpar

PROČITAJTE JOŠ: