Murter i Vrgada
Došli smo u mjesto Murter, na istoimenom otoku. Namjera nam je bila proboraviti nekoliko noći na sjeverozapadnoj obali otoka. Teren je bio krševit i teško prohodan, stoga smo se odlučili za prilaz brodom. Nazvali smo čovjeka i dogovorili prijevoz. Od stvari nosili smo osnovno; Pribor za jelo, šator, viseću ležaljku, naglavne lampe, nož i nešto začina. Hrana nam se bazirala na riži i dodacima. Dakle, minimalno.
Čovjek je došao s brodom, stavili smo stvari unutra i otisnuli se od obale. Uskoro smo izišli iz zaljeva, prolazeći kraj otočića Vinik Mali i Veli te zaokrenuli, prateći liniju obale put zapada.
Doveo nas je do vršne punte i iskrcao. Reče da će se vratiti po nas za tri dana. Točno ovdje, točno u sat. Nema kašnjenja.
Naše stvari bile su ispred nas, borovi i hlad iza nas. Nakon kratkog izviđanja obale, zaključili smo da je sjeverozapadna strana otoka svugdje ista; niska, kamenita sa malo hlada. Stoga smo se povukli u najveće borove i tu postavili logor. Zakačili smo viseću ležaljku za drvo, našli mjesto za kuhanje zaštićeno od vjetra s mora te potražili hranu za večeru. Priljepci, veliki kao palac sami su nam se nudili po kamenim stijenama. U lonac smo dodali malo morske vode i stavili priljepke. Skuhali smo rižu, začinili je maslinovim uljem i večera je bila spremna. Kruh i vino. Tako jednostavno.
Sunce je u to doba zalazilo nad zapadnim otocima, stvarajući naročito fantastične boje nad jednim od njih. Znao sam koji je to otok. Vrgada.
Zagledao sam se u njega.
To me podsjetilo na jednu drugu avanturu od prije nekoliko godina. Vožnja kajakom do te iste Vrgade.
Znači , plan generalno nije ni postojao. Zacrtali smo uzeti kajake te se s minimalno opreme zaputiti od Pakoštana do Vrgade. O otoku tada, nismo ništa znali. Kada se iz Pakoštana pogleda put Vrgade, slika ohrabri pa čovjek pomisli da do otoka lako može i doći.
To je bio moj slučaj.
Slabo, gotovo nikakvo iskustvo s kajakom, široka pučina i hrabro srce. Čista ludost. Zaključujem da čovjek s godinama stvara sve više planova i ima sve manje prostora za spontanost i osjećaj. Stoga živjela mladost i ludost.
Dakle, putovanje do Vrgade smo uzeli zdravo za gotovo kako to i priliči brzo zgotovljenim planovima i krenuli. Ponio sam maramu za glavu, sunčane naočale, kupaće, mobitel i novčanik; amaterska priprema za amatera. Ali bila su to neka druga vremena.
Noćenje nije dolazilo u obzir, išlo se s namjerom da se domognemo Vrgade i vratimo. Otisnuli smo se na široko more. Daljina ponekad vara, tako da smo i mi nakon nekoliko zaveslaja shvatili da je prilično dug put pred nama. Nevjerojatno je kako su nas različit ritam veslanja, morske struje i valovi, ubrzo rasuli po moru. Udaljili smo se jedan od drugoga i ponovno približavanje iziskivalo bi dodatni napor stoga smo se zadovoljili da u tako raštrkanoj formaciji, samo nastavimo veslati naprijed. Jugo je jačao (prognozu nismo gledali; još jedan kvalitetan dio pripreme) i naši zaveslaji su postajali sve teži i kompliciraniji.
Bit kajaka je da se ujednačenim veslanjem postiže maksimalno pravocrtno napredovanje. U slučaju juga i valova, veslo često ostaje van mora i grabi u prazno. Vrlo je teško i naporno. Jedino kombinacijom valova i zaveslaja možete održati kakvo takvo napredovanje.
More je u početku samo kapljicama napadalo moje lice, da bi se s vremenom počelo i uvaljivati u kajak u manjim količinama. Mobitel i novčanik spremio sam u prsluk na sebi, no i on je već bio dobrano mokar. Sad je već nastupao stadij kada razum kaže; okreni se i vrati se, no kako. Bili smo negdje na pola puta u pobješnjelom, širokom moru. U takvim situacijama treba samo nastaviti bez razmišljanja.
No više me brinula situacija s mobitelom i novčanikom koji su do sada mogli već biti dobrano neupotrebljivi. Mala mudrost u takvim trenucima dobro dođe; izvadio sam kondom koji sam držao u novčaniku i ….ne, nisam vidio morsku sirenu, ako na to mislite. Jednostavno sam sve svoje stvari stavio u njega. Zahvaljujući tom momentu novčanik i mobitel su preživjeli, suhi i upotrebljivi. Zavezao sam čvor i tako napunjeni kondom vratio pod prsluk. Male stvari znaju jako motivirati stoga sam još jače zaveslao sada bez brige i uskoro smo se domogli mirnog zaljeva otoka. Dobar primjer kako zaštita glavu čuva, zar ne?
Uvala u koju smo pristali ponudila nam je kafić i tišinu manjeg otoka, tako da smo tu ostali dosta dugo sve dok se jugo nije primirio. Predvečer sa zadnjim trakama sunca uklizali smo natrag u Pakoštane, sretni i umorni. Put za nazad bio je milina u odnosu na odlazak tamo.
Da sam još imao kremu za sunce, ne bi to više bila amaterska priprema; ovako tri dana nisam oblačio majicu. Sve u svemu kajak avantura se isplatila. A divlja (ne)daleka Vrgada i dalje tamo stoji i svaki put kao da me pozove kada prolazim kroz Pakoštane.
Vrgada je upala u tminu noći i stopila se sa modrim horizontom. Murter je bio sjajan. Toliko zvijezda iznad. Naš boravak na Murteru svodio se na dnevno izležavanje i kupanje jer vrelina dana i pomanjkanje hlada nisu nudili mogućnost kretanja.
Sve je živnulo kad bi popustila vrućina, predvečer. Krenulo bi se u potragu za kakvim školjkama ili ribom, postavljao logor, pripremale stvari za noćenje…znate već, one male sitnice koje pod otvorenim nebom, znače.
A sada je pravo vrijeme da se krene.
Morski pozdrav!
Igor Narandžić