PRESKUP, ALI LIJEP Umirovljenički život na otoku

NEREZINE – Život na otoku mnogima zvuči privlačno, osobito pod stare dane. No kad se u vaganje pluseva i minusa ubroje u pravilu više cijene potrepština nego na kopnu i slabija dostupnost liječnika, sve ispada kompliciranije. Je li starenje na otoku samo za klasu vječni optimist, kazao je za portal Moje vrijeme jedan od zadnjih kalafata u lošinjskim Nerezinama.
Šezdesetdevetogodišnji Franko Mavrović u mirovni je posljednjih devet godina. S nekadašnjim graditeljem drvenih brodova spojili su nas nakon raspitivanja u lokalnoj marini o majstorima zanata koji su i sami već dio tradicije nakon punog radnog vijeka u izradi sjevernojadranskih plovila.

– To vam je onda naš Franko, ne možete naći boljeg sugovornika – bila je pohvalna preporuka koja se pokazala točnom. Poznati nerezinski kalafat u lučici nedaleko bivšeg posla spremno je za MojeVrijeme.hr progovorio o otočkoj sadašnjosti iz osobne perspektive. Na početku priče samozatajno napominje da su oni stariji, najvažniji mjesni brodograditelji većinom svi umrli. Osim njega, ostalo ih je još nekoliko koji nakon desetljeća na navozima sad mirno plove kroz penzionerske dane.

– Nekoliko nas je tu koji smo se bavili popravkom drvenih brodova i izgradnje novih u staro vrijeme, recimo tamo osamdesetih godina. Poslije su to bili samo popravci i reparacije. I to sam radio od sedamdesetih kad sam završio školu. Zanat sam isto završio to u našem brodogradilištu Nerezine. Sredinom sedamdesetih preuzela ga je Lošinjska plovidba i tako sve do nakon rata kada je prešlo u privatne ruke. Vlasnik je prije nekoliko godina umro pa je škver preuzeo njegov sin. Cijelo to vrijeme majstori su bili isti. Neki su u međuvremenu otišli drugdje poslom, drugi više nisu s nama. A prostor je preuređen u više suhu marinu za glisere i jahte. Sa drvenim, starim brodovima kako je nekad bilo radi se sve manje i manje. Nema ni majstora – govori Mavrović.

Danas su on i supruga mirniji jer dvije kćeri i sin su odrasli ljudi. Svatko ganja svoj posao. Jedna kći je u Zagrebu sa suprugom, druga s fakultetom radi u mjestu u turizmu, a sin vozi šlepere po cijeloj Europi. Dok su bili djeca, u školi su ih zbog prezimena često zapitkivali imaju li veze s poznatim boksačem pa se Franko šalio neka kažu da im je Željko stric. Humor smatra važnim dijelom života i zahvaljujući tome lakši su, kaže, i umirovljenički dani.

Nedostaje liječnika pa u Lošinj treba i zbog uboda ježa

I Nerezine su poput ostalih otočnih mjesta ljeti prava košnica. S manje od četiristotinjak stanovnika tijekom godine u dva, tri udarna turistička mjeseca populacija se poveća za nekoliko tisuća gostiju na cijelom Lošinju. Jedno od gorućih pitanja za svih tada je standardni problem dostupnosti medicinske skrbi. Ako je riječ o starijim osobama s povećanim potrebama za terapijom i pregledom, to bude dodatna teškoća življenju dalje od kopna.

– Ove godine koliko znam je prva sezona da ljeti nema doktora u ambulanti da radi kao turistički doktor. To je dosad uvijek bilo. Mislim da čak ni lani nije bilo, ne sjećam se sad. Inače naš doktor za domaće stanovništvo dolazi ovdje jednom tjedno, četvrtkom. Tako da za nešto više moraš poć’ kod doktora u Lošinj ili ako je nešto dodatno za svaku drugu stvar šalju u Rijeku. Neki specijalisti dolaze nam jednom mjesečno. Ma to je onda gužva samo takva. To bi trebalo nekako riješiti, pojačati broj doktora. Ljeti se stanovništvo poveća barem pet puta s gostima u dva kampa i u privatnim apartmanima. Tu bude na tisuće ljudi. Recimo, ako se ubodeš na ježa nema ti tko ovdje izvadit i moraš poć’ u Lošinj”, pojašnjava gospodin Franko.

Za hitne slučajeve uskače helikopterska služba

Oni navikli na široku mrežu medicinske skrbi vjerojatno se naježe od pomisli na spomenute uvjete, osobito ako se dogodi neki hitni slučaj i zatreba žurna intervencija liječnika. Starije otočane, s druge strane, umiruje činjenica da je za to na raspolaganju zračni prijevoz.

– Onda vozi helikopter. U Lošinju procijene je li situacija takva pa zovu službu. U danu zna proći po dva, tri puta. Vozi za Sušak u Rijeku i bude već za dvadesetak minuta nazad. To je sreća u nesreći – objašnjava.

Cijene namirnica i ostalog padaju teže na lisnicu penzionera

Život na otoku otežava i činjenica da je u trgovinama sve skuplje zbog troškova prijevoza. Uzme li se u obzir da je prosječna mirovina hrvatskih umirovljenika oko dvije i pol tisuće kuna, ujedno pri tome niža od linije siromaštva od 2.710 kuna, jasniji je i socijalni položaj starije populacije. Iako se zbog turističkih prednosti, u odnosu na prilike i kvalitetu života na kontinentu, uglavnom smatra da u starijim osobama na obali i otocima “teče med i mlijeko”.

Pored svega, naš vitalni umirovljenik realno sagledava prednosti i mane života na svom rodnom otoku.

– Ljeti svi hvale taj naš morski način života, iako je u dućanu sve skuplje nego recimo u Rijeci. A onda spomenu kako smo zimi otkačeni od doktora. Ma, ako imaš umrijet, umrijet ćeš. Ovako ili onako ako ti je baš suđeno. A ako je iskrslo nešto da te mogu spasiti, helikopter je za dvadeset minuta u Rijeci. To je u roku onog zlatnog sata i dobro. Sve bude kako ti je suđeno, da umreš na otoku ili u Americi, dođe ti na isto – smije se nekadašnji brodograditelj.

Cijeli članak možete pročitati OVDJE.

Vlatka Koren