REHABILITACIJA SOKRATA Tomislav Pavleka o hrvatskom turizmu: "Ignorancija stvarnosti i potpuni kolaps"
Godinama je vlasnik konobe i direktor Jazz festivala u Balama. Prije toga je cijeli život putovao i bavio se ugostiteljstvom, pa je, kaže, skupio nešto iskustva. U konobu mu pristižu i svjetska imena jazz scene, a Bale su, upravo zahvaljujući angažmanu njegove, mahom mlade ekipe, danas zabilježene na karti svih putnika namjernika kojima je puna kapa masovno turističke Istre. Svoje iskustvo dijeli ponekad i u kolumnama na našem portalu. Njegovu viziju današnje turističke stvarnosti opisao je u najnovijoj...
- Nakon 21 godinu bavljenja ugostiteljstvom u istarskim Balama i 16 godina organiziranja snažnog jazz festivala, rekao bih samo da smo svi zajedno i s jedne i druge strane zapali u prošle godine najavljeni od strane naše Akademije Svega - apsurd!
Scena na kojoj se dešava život i moje djelovanje mijenja se strašnom brzinom. Glazba je nerijetko ista, izvođači su jednako umorni i žure kroz život, a iz izvedenih djela ne izlazi poruka. Iz instrumenata izlazi tehnički dobro odsvirane dionice, no nema poruke. Muk.
Što se zbilo? Sveopća ignorancija stvarnosti, zbunjenost igrača i konzumenata dovodi do potpunog kolapsa ideje u svojoj najranijoj fazi. Gotovo ubrzanom dijalektikom iz teze ne dolazimo do sinteze već odmah upadamo u antitezu i poništavamo čitav naoko razgranati put. Profesionalnog pristupa više gotovo i nema jer ne postoji platforma s koje se uzdiže rasad. Restorani su ciklički zatvoreni u potpuno nekreativan duh i u sulude zakone koji osporavaju svaku pomisao da je taj posao uopće moguć. Zakoni su tu da pomognu pri ljudskoj evoluciji no počesto se dešava da su glupavi, nedorečeni, kontradiktorni i ometajući faktor zamišljenoj ideji evolucije - ako ona uopće više i postoji. Sve više vjerujem da smo u fazi degradacije i potpunog sloma civilizacije upravo, čini mi se, zbog suludog pristupa formi življenja i nemuštoj materijalizaciji ideje. Ni uz pomoć Hegela i Kanta ne uspijevamo objasniti današnjicu.
Jazz u koji sam slijepo vjerovao pretvara se u elitističku kulisu stanovitih Elohima iz knjige „Mogućnost otoka“. Iz objektivnih razloga autora ne bih navodio, ali bih svakako francusku modernu književnu formu pridodao kao uputu i dodatak svojoj teoriji degradacije svega posljednjih godina. Jazz zapada u krizu srednjih godina. Pokušava se udati ili oženiti, stvoriti obitelj i smiriti se, kako se već ta faza često zove. Jazzu je naše doba pridodalo i status i novac. Moje je mišljenje da se iz komforne zone teško stvara istinski krik i odašilje poruka univerzumu.
Elem, iz te prostrane sobe svega, moja Akademija Svega, bratovština jednakih i idejno spojenih, a iskustveno različitih, dolazi ovo ljeto do treće faze, do takozvanog Raja. Iz Čistilišta ravno u Raj.
Kako smo do jučer smatrali da je Apsurd naša krajnja stanica, danas s dozom kajanja radi krive procjene, zaključujem božansku komediju koja je masama ponudila novi jezik. Novi izričaj i izlaz kroz „kompoziciju slike s estetikom“, jednim bezazlenim predmetom u srednjoj školi, no nije mi pošlo za rukom reći, a kamoli provesti u djelo pakleni naum. Promijeniti smjer kretanja!
Tako smo zatvorili Beatrice negdje u Raveni u onom davnom vremenu ne dopustivši da itko čuje njeno mišljenje i njenu estetiku ljubavi. Sam Dante ni sam ne znajući gdje i kome pripada, rastrgan među gradovima, politikama i idejama do same smrti izgubljen, zaboravlja i napomenuti gdje mu je grob prije same smrti pa i takav, moderan, ostavlja sumnju u svoje istinsko postojanje a i umiranje samo.
Ovako se više neda rekao bih. Neda se zato što se urušava bitnost, istina, vrijednost i poštenje. Urušava se čitav spektar boja i u suptraktivnom i aditivnom pojmu. Ni bijela ni crna više ne tvore misao već se često miješaju plava iz suptraktivne palete s magentom iz aditivne palete. Ako me razumijete, o vi koji naravno znate kako nastaje spektar, čemu služe te dvije tehnike miješanja boja, jer zaboga od kada su izmislili telefon svi smo pomalo fotografi, jelte. Reklo bi se. Svoje ruke na okidač već dugo ne stavih, a jesam prije. Poznajem tehniku, misao, ideju i tvorbu, no šutim i gledam, šezdeset godina gledam i čudim se.
Muzika se stvara s razlogom, a ne računa se s njome matematički zadatak. Ne rješavamo rebuse glazbom već odvajamo sintezu od antiteze. Uranjamo u sam centar svemira. U oktavni sustav u harmoniju života sve od broja jedan pa preko osmice do zamišljenog broja devet koji se preklopio s brojem jedan. Tek tamo u nekoj trojci srećemo se s prvim intervalom kolapsa, mjerimo ga osciloskopom i zaključujemo da stvarno ne znamo zašto se žica na gitari nakon kolapsa ponovo vrati u ton A. Tamo negdje na noti Fa. Ili sam nešto pobrkao.
Novi čovjek, moj omiljeni Elohim zadaje nam zadatak da mu odgovorimo zašto se pojavio. Naravno, mi to ne znamo, jer ne znamo ni zašto smo tu iako neutaživo želimo podijeliti karte. Tako ih moderno doba dijeli šakom i kapom. Želje su nadišle Volju, ona više nije u modi. Ona poštapalica: „Čini što te volja neka bude sav zakon“, primjenjuje se doslovno i bez priprema tako da se iz nje izrodila navijačka politika, a ne promišljeno manipuliranje samim sobom i sve u sklopu ideje o discipliniranju uma i skretanju u dubinu umjesto mljackanja s čačkalicom među zubima.
Tako mljackajući s površine, djeca koja su prerasla cipele vladaju svijetom. Državom i gradovima…
Ovaj put, kao posljednji put u ime svoje braće i Akademije Svega prvih dana augusta u rajskom vrtu Žute kuće u Balama najavljujem svjetsku senzaciju bez koje nema novinskih članaka a tako niti pažnje!
Riječ je o prvoj javnoj rehabilitaciji Sokrata. Da, da, dobro ste čuli. Sud i narod u krugu rehabilitirat će Sokrata .
Sami čin biti će javan, a vi ćete šutnjom moći komentirati zašto je uopće suđen, a i to zašto smo ga baš mi danas odlučili osloboditi krivnje.
Oslobađamo li time i sebe te jadne estetike novog čovjeka odgovorit će vam neki novi francuski pjesnik ako ga mater pusti da izgovori što je naumio!
Došli smo do kraja dame i gospodo i sada nam ostaje samo, na žalost, razum. Zavjesa će se zatvoriti što se nas tiče. Ostaje uvijek stari dobri bečki šnicel i pomfri. Uronjen u malo limuna s Mediterana.
Last Minute Open Jazz Festival ispunio je svoj zadatak i pojeo poput revolucije svoju djecu.
Takvih škola više ne treba, ljudi su ih prerasli i sada ih žuljaju. Raste žulj pod tabanom. Čemu hod pitam se kada je i mirovanje ljudsko? Ljeto je, zabavimo se…
Tomislav Pavleka
PROČITAJTE JOŠ: