Sigurnost u podvodnom ribolovu i ronjenju na dah

Među sportovima na moru i pod morem kod nas, podvodni ribolov svakako spada među najpopularnije i najbrže rastuće.

Kako je podvodni ribolov i općenito ronjenje na dah ekstreman sport, po tome je i opasan. Zbog toga treba poštovati neka pravila i informirati se, makar površno, o mehanizmima za sprječavanje nesreća koje nerijetko rezultiraju fatalno, pogotovo kod neiskusnije i fizički manje spremne populacije podvodnih ribolovaca.

PRIPREMA ZARONA I HIPERVENTILACIJA

Hiperventilacija je jedan od najčešćih uzročnika nesreća u podvodnom ribolovu, budući da velika većina onih koji se tek počinju baviti podvodnim ribolovom zna jako malo ili ništa o hiperventiliranju. Iako ljudi koji se tek počinju baviti podvodnim ribolovom u pravilu manje stradavaju od iskusnih, čisto zbog toga jer su oprezniji, odnosno strah im je veći nego kod „iskusnjara“,važno je da znaju da je hiperventilacija opasna i dobar način za upasti u probleme.

Hiperventilacija je isforsirano i jako disanje na površini kod pripreme zarona gdje ronioc jako udiše i izdiše misleći kako će na taj način „ukrcati“ više kisika u krv. To je, naravno, pogrešno jer na taj način se smanjuje  količina ugljičnog dioksida u krvi i kontrakcije koje se pojavljuju nakon nekog vremena provedenog pod površinom, a koje imaju zadatak upozoriti ronioca da ostaje bez kisika, kasne. To za posljedicu može imati nevjesticu bez upozorenja jer parcijalni tlak kisika u plućima pada, a „alarm“ izostaje. Ukoliko nikog nema oko nas da nam u tom trenutku pomogne, ne trebam pisati što slijedi.

Priprema zarona mora biti smirena, sa dubokim (ali mirnim) udisajima i izdisajima. Izdisaji bi trebali trajati što je duže moguće, bar duplo više od udisaja. Također, sama priprema zarona bi trebala trajati barem duplo više nego prethodni zaron. Treba biti potpuno opušten u plutanju na površini i polako i smireno pripremiti zaron. Zaron je dobro i vizualizirati od početka do kraja.

URON

Kad smo mirno i staloženo pripremili zaron, polako i duboko udahnemo i uputimo se. Pokreti moraju biti mirni, staloženi, bez napetosti. Svaka napetost mišića, stres ili ubrzanje pri uronu ima za posljedicu povećanu potrošnju kisika. Povećanom potrošnjom kisika nam se smanjuju zalihe, te zaron traje kraće od planiranog. Dakle, važno je isplanirati zaron, ne mijenjati taj plan značajnije i sve obaviti što je fluidnije moguće, bez velikih promjena u brzini i snazi perajanja.

Jedna od najvažnijih stvari pri uranjanju je vađanje disalice iz usta. Ako su nam olova na leđima pravilo raspoređena, pri eventualnoj nesvjestici, olovni pojas će na okrenuti na leđa i naći ćemo se u položaju licem prema nebu. Ako nam je u ustima disalica, čiji je vrh u tom slučaju pod površinom mora, pri refleksnom udahu ćemo napuniti pluća morem. Ukoliko smo disalicu izvadili prije samog zarona iz usta, ako dođe do nesvjesti i okrenemo se na leđa, ništa neće sprječavati svježi zrak da nam dođe u pluća jednom kad udahnemo.

Pri uronu je jako važno biti u mogućnosti izjednačavati tlak u ušima (kompezacija) i to jako često. Ukoliko zbog bilo kojeg razloga nismo to u mogućnosti, tada je najbolje odustati od ronjenja dok se uzrok (prehlada, začepljenje sinusa, upale i sl.) ne otkloni. Forsiranje zarona u situacijama kad nismo u mogućnosti izjednačiti tlak može za posljedicu imati perforaciju bubnjića, trajno oštećenje sluha i druge probleme.

Manji problemi pri kompezaciji se mogu riješiti polaganim uranjanjem, ali ponavljam, to nije zdravo.

IZRON

Povećanjem dubine parcijalni tlak kisika u plućima se također povećava (za 1 atm svakih 10 m dubine). Izmjena plinova u krvi je usporena i zato se na većim dubinama osjećamo ugodno. Baš tada treba biti najoprezniji i nikad ne smetnuti s uma da se moramo i vratiti na površinu, odnosno ostaviti dovoljnu zalihu kisika za povratak.

Najvažnije od svega je da pri izronu, bez obzira kolike kontrakcije imali i koliko žudili za kisikom NIKAD ne ubrzavati tempo izrona. Svaka promjena tempa i ubrzavanje ritma izrona ima za posljedicu povećanu potrošnju kisika, što u situacijama kad smo pri kraju sa dahom, nikako nije poželjno. Izron, kao i uron mora biti fluidan, smiren ali ritmičan. Nije poželjno gledati prema površini jer to uzrokuje dodatan stres, može smanjiti protok krvi u vratim žilama i tako otežati dovod kisika u mozak. Kvalitetne karbonske peraje nam svakako olakšavaju izron, zahtjevaju manje snage u amplitudi perajanja i jače nas guraju.

U slučaju krajnje nužde iskusni ronioci odbacuju remen sa olovima. Svaki remen ima kopču sličnu onoj u zrakoplovu, koja je namjenjena brzom otvaranju. Dakle, u situaciji gdje osjećamo da ne možemo doći do površine u mogućnosti smo odbaciti pojas s olovima, jer nas onda uzgon odijela gura prema površini i u slučaju nesvjesti nas olovo neće povući na dno nego ćemo isplutati na površinu. Iako, u zoni pozitivne plovnosti je bolje zadržati pojas.

RONJENJE U PARU

Ronjenje u paru je jedan od najvažnijih aspekata sigurnosti u ronjenju. Partner u ronjenju može biti od presudne važnosti u možebitnim kritičnim situacijama. Bez obzira radi li se o osobi koja je obučena za pružanje prve pomoći (iako je, naravno, puno bolje da jest), od životnog značaja može biti ako nas netko u trenutku nesvjestice na površini ili ispod nje izvuće na obalu ili plovilo i ne dozvoli da u trenutku refleksnog udaha pluća napunimo morem i utopimo se.

Partner u ronjenju će nas upozoriti kod dolaska plovila koje nas ne vidi, pružiti pomoć ako se ozljedimo itd.

Svakako, kad je god to moguće ronimo u paru.

VAŽNE SMJERNICE

Kod ronjenja na dah svakako moramo paziti na još neke aspekte koji nam olakšavaju ronjenje i pridonose sigurnosti.

Umor, pothlađenost i precjenjivanje svojih mogućnosti su svakako stvari na koje moramo posebno obratiti pažnju. Ako smo umorni, ako nam je hladno, potrošnja kisika se povećava, psihički i fizički stres također. Zato je bitno da u ronjenje idemo odmorni te da imamo dobru i kvalitetnu opremu (odijelo, rukavice, čarapice) koja će nas štititi od hladnoće kad su niže temperature mora.

Signalna plutača, osim što je zakonski propisano sredstvo označavanja ronioca (samim tim ne korištenje plutaće je podložno kaznama), bitno pridonosi sigunosti  jer umanjuje mogućnost nalijetanja plovila na ronioca. Nalijetanje plovila na ronioca može imati za posljedicu u najboljem slučaju ozbiljne ozljede, a najčešće i smrt. Ljudi često signalnu plutaču koriste na način da za nju objese nisku s ribom i usidre je negdje, a oni rone i po par stotina metara dalje. To je, naravno, beskorisno, a i još opasnije jer nas onaj tko upravlja plovilom ne očekuje na tom mjestu kojim prolazi.

Na kraju je jako važno spomenuti i precjenjivanje. Precjenjivanje, pogotovo kod mlađe populacije, a kao i kod drugih stvari i sportova, nije nimalo poželjno. Dokazivanju sebi ili drugima pod površinom nije mjesto. Podmorje nije naš prirodan okoliš i to trebamo poštovati. Druga riba će doći, ali život je samo jedan.

Zato, u ronjenju budimo pametni, koncentrirani i pazimo na sebe i druga.

Čuvajmo sebe i more.