Skiper pohvalio radnicu splitske benzinske postaje: “U 20 godina rada nikad nisam vidio ništa slično!”

SPLIT – Svatko voli biti pohvaljen za svoj rad, a pismo oduševljenja načinom rada jedne djevojke, koje nam je poslao jedan skiper, svakako zaslužuje da bude objavljeno u cijelosti.

Posao skipera nije lagan, za njega je potrebna određena vještina, konjski živci, snažna volja i vrlo dobro poznavanje rute kojom plovi. Sve navedeno dođe s godinama i iskustvom, a jedan takav iskusni skiper javio nam se elektroničkom poštom i zamolio da objavimo ono što je doživio 17. rujna u splitskoj luci prilikom tankanja čarter plovila. Pismo prenosimo u cijelosti:

– Kako je to već uobičajeno, petkom popodne vraćaju se sva čarter plovila koja moraju napuniti gorivo prije razduživanja. Riječ je, u pravilu, o najstresnijem dijelu za veliki broj skipera, a još više za goste na plovilima kojih je mnogo, svi čekaju, velika većina ne zna ni pristati na pumpu, ne znaju gdje se ulijeva gorivo, oni koji čekaju gube strpljenje, neki pokušavaju preko reda…. zna biti kaos cijeli dan.

Slično sam očekivao da će se desiti i ovaj petak te sam nakon što sam uočio veliku gužvu u Milni na Braču, odlučio gorivo uliti u Splitu gdje završavamo čarter  – nadajući se da ću proći bolje, a uvijek mogu goste iskrcati na rivi i čekati red sa posadom broda.

Približavam se luci, sve je više plovila, neka već čekaju, promatram – nije prestrašno, mislim si. Goste pitam žele li da ih iskrcam, odgovaraju da će ostati na brodu, u gradu je još pretoplo za šetnju.

Kako sam na nešto većem brodu, odlučujem propustiti jedrilicu sa Česima ispred sebe, oni će kratko, a ionako sam ih prestigao pred samim ulazom u luku. Čeh se zahvaljuje i pokušava pristati, nekako i uspijeva. Ja pripremam bokobrane i cime, govorim posadi kako želim i gdje pristati jer će i naš red ubrzo.

U tom trenutku pojavljuje se i glavni lik ove priče.

Slučajno pogledam na pumpu i zapazim djevojku plave kose, svezane u repić kako trči prema Čehu, koliko je noge nose, ja manovram, a kuhar kasnije shvaća kako je djevojka upravo spasila Čeha da ne ulije benzin u rezervoar nafte. Svaka čast, mislim si, vani je 35 stupnjeva.

Netom zatim mali motornjak koji je taman pristao, a izgleda kao rent a boat, nikako da krene sa tankanjem, čovjek ne zna, a nakon što je našao gdje se ulijeva gorivo, ne može otvoriti čep. Radim svoje i pogledavam opet, a ono opet ista cura, skače u brodić, otvara čep i ulijeva gorivo. Tada shvaćam da je riječ o zaposlenici Ine.

Šou program se nastavlja, mi pristajemo, iza nas drugi Čeh – kamikaza, skoro je odnesao svoju provu i dobar komad rive  – uspio je!

Ja otvaram čepove tankova i mornar mi dodaje crijevo. U to vrijeme pojavljuje se plava cura i govori nam da možda nećemo moći natankati rezervoar tendera jer crijevo za benzin nije dovoljno dugo, mislim si nije problem, iznesti ćemo tank na obalu, kada evo opet nje, razvukla cijev i uspijevamo i u tome, svaka čast mislim si.

Iza mene odvezuje se Čeh kamikaza i u zadnjem momentu letim na krmu da mi ne raznese tender, gosti stresirani gledaju, skiper velikog motornjaka navaljuje metar od nas, gostu i čudu – ratno stanje.

Ja tankam, jedan pa drugi tank, mornar čuva da nas valovi brodova koji non stop uplovljavaju ne razbiju o pumpu. Sve prolazi ok i ja trčim platiti, onda mi proleti kroz glavu – gdje je ona “luda” cura koja se u pola sata koliko smo tu satrala više nego neki na takvim pumpama u cijelu sezonu.

Nalazim je na drugom kantunu gdje privezuje tko zna koga sve ne i nastavlja svoj jaki ritam.

U momentu dolazim do nje i ostavljam manću koja je bila predviđena za neke druge, koji je nisu ionako zaslužili. Ona u čudu gleda, ja se zahvaljujem i trčim dalje, jer ludi dan ide dalje.

Ovo pišem i nadam se da ćete isto objaviti jer u svojih 20 godina rada kao skiper nisam vidio nikada ništa slično, niti približno. Mogao bih nadaleko i naširoko o negativnim primjerima, ali ne želim –  ovakve stvari uljepšavaju dan, i ne samo dan. Osobno kada se sjetim ovoga, ostaje jedan dojam da ima nade za nas i da u turizmu nisu samo oni koji gledaju pokupiti lovu i jedino ih to zanima, nego ljudi kao ova cura – koji svoju plaću odrade najpoštenije, ubijajući se od posla da bi turistima koji nas posjećuju olakšali i pomogli.

Takvi bi trebali biti zapaženi, vrednovani i adekvatno nagrađeni. I trebali bi napredovati.

Curo, nadam se da će tvoji šefovi shvatiti o kome je riječ te da će te adekvatno nagraditi po isteku sezone, trebali bi – ti si to zaslužila!

Jedan skiper – stoji u opsežnom pismu jednog skipera koje nam je stiglo na adresu redakcije.K.B.