SKROMNI TEŽAK S DRVENIKA VELOG: “Ovdje sam zdrav, jedino mi agregat fali”

DRVENIK VELI - Ljeti na Drveniku Velom bude i do pet tisuća ljudi, većinom turista koji u zabačenim uvalama i vikendicama nalaze odmor od svakodnevne užurbanosti. Kad sezona prođe, na otoku bez vodovoda život se nastavlja za stotinjak mještana. Posljednjih pet godina ondje je i 66-godišnji Franjo Kvesić. Znaju ga svi koji odluče raskrčiti zaraslo zemljište ili zatrebaju pomoć za radove oko kuće. Umirovljeni bauštelac narušenog zdravlja za Morski HR opisuje kako je to dobar dio godine provoditi gotovo sam, na pustoj južnoj strani otoka.

Zima je sve bliže, otočani se češće drže svoja četiri zida, dok Franjo iz kamp prikolice kraj ceste u Novici ustaje i liježe u ritmu dana i noći. I tako već pet sezona, otkako je iz Slavonije stigao na srednji Jadran. Inače rodom iz Zavidovića u BiH, s bratom je nakon rata otišao put ravnice, u Staro Petrovo selo. No s kroničnom bolesti pluća od koje je obolio radeći u Istri u kamenolomu, s medicinskom dokumentacijom dospio je na biro i život od socijalne pomoći.

Dotad je NKV građevinar skupio skoro 29 godina staža, pa je dočekao i redovnu penziju. Umirovljen je na 59 kuna mjesečno hrvatskog dijela nedavno povišen na 77 kuna. Živi s tim i dvjestotinjak eura bih mirovine. Za nepune tri godine što je bio u HVO-u danas nema nikakav dodatak, kaže Franjo, jer nije dospio do čina. Ali ne žali se previše na svoju situaciju. Prilično je miran s okolnostima pred još jednu otočku zimu.

Osamljena zima u kamp prikolici

- Dok sam radio u Poreču, doktorica mi je rekla da s takvim plućima (KOPB, kronična opstruktivna plućna bolest) ne mogu dalje raditi. Vratio sam se k bratu, a onda iz Slavonije došao ovdje jer mi je mirovina mala. Nisam se mogao prehraniti. Na otoku sam se nekako snašao. Povremeno radim kod ljudi, čistim parcele od korova i tako zaradim dodatno. Od dijela prve zarade kupio sam kamp kućicu i skrasio se na ovom dijelu prema Visu. Robinzonski živim. Kuham, čistim, spremam, sve sam. Da umrem, nitko ne bi ni znao (smijeh). Šta sad, ne bih bio ni prvi, ni zadnji - šali se Franjo na vlastiti račun.

Priznaje nevoljko da mu ponekad nedostaje što uz povremene radove kod otočana, ne bude i poneki objed za težaka nadničara. No dok se može pobrinuti sam za sebe, dobro je, kaže. Jednom tjedno trajektom ode do Trogira u nabavku namirnica i potrepština. Na povratku se naprti i zalihom od 30 litara vode. Znaju ga dobro na toj ruti pa zadirkuju ne zna li da je na otok zabranjeno “švercati gorivo”.

Vodonoša kao u davna vremena

-Vodu za piće ne kupujem, natočim na špini u Trogiru i nosim kući. Nekad me poveze netko, ali češće hodam i teglim. Šta ću, pa ne mogu pit’ kišnicu - kaže Franjo o nasušnoj otočkoj potrebi.

Više od vode, muči ga što u kampici nema struje. Kad bi imao agregat, kupio bi i frižider i barem bi mu s držanjem hrane bilo lakše. Ne bismo vjerovali, kaže, ali i na otpadu se mogu naći upotrebljivi hladnjaci.

- Ljudi se prebrzo rješavaju stvari, a mogu ih još koristiti. Od svega bih najviše trebao agregat, ako treba mogu i platiti. Samo da mi hrana ne propada. Badava mi i solarni paneli koje mi je dao jedan Čeh kad sam mu očistio parcelu i napravio ogradu na vikendici. Čovjek mi platio posao i dao panele, ali sam ne znam montažu. Ustreba mi i odjeće i cipela, evo dao mi jedan domaći nedavno. Ali najviše bi mi značilo da riješim taj agregat ili panele radi struje - otkriva nam Franjo.

Trajekt jednom tjedno povećava umirovljenički trošak

Zanima nas kako podnosi zimske bure. Ima dvije deke, utopli se ili nešto radi pa nekako izdrži. Zbog dijagnoze PTSP-a nije dobio prouženje vozačke dozvole, što mu sve teže pada dok rješava opskrbu potrepštinama. Za punjenje baterije mobitela snađe se kod susjeda. Žulja ga trošak odlaska na obalu. Kad mu liječnica iz Brodskog Stupnika pošalje recept za lijekove po njih potegne do ljekarne u Seget Donji. Usput podigne i zalihu za jednu od bolesnih susjeda, nije mu problem kad zna da je starica sama baš kao i on. Računa često Franjo da bi trajekt otočanima i u sezoni trebao biti povoljniji. Prometna i ina infrastruktura općenito je velika boljka, primjećuje.

- Noću na otoku nema autobusa. Kad prođem selo i rasvjetu, dalje je na cesti mrkli mrak. Nakotilo se dosta divljih svinja i kad idem kući nije mi svejedno. Inače, trajekt s Velog polazi u 6 ujutro, pola sata kasnije iz Drvenika Malog do Trogira. Nazad ide u 10 sati. Karta je 17 kuna, kad su turisti pedeset. Kad odem vlakom u Slavonski Brod s umirovljeničkim popustom platim kartu 136 kuna. A ovdje trebam punu cijenu za sve - negoduje ovaj 66-godišnjak.

Pomogne često zalutalim turistima

Ljetos je, sjeti se odjednom, u pustoši iz prikolice navigirao nemali broj turista koji su i s gps-om zalutali lokalnom cestom. Bilo ih je dvjestotinjak najmanje, smije se Franjo povremenoj ulozi turističkog vodiča za strance s kojima se i bez znanja jezika uvijek uspije sporazumjeti i poslati ih na traženu lokaciju.

- Uvijek sam dobre volje. I trijezan mogu zapjevati - hvali se, dodajući da oduvijek vodi zdrav život. Ne puši, ne pije, pa je, razmišlja na glas, vjerojatno i to jedan od razloga što ne zalazi češće među otočno društvo ispred lokalne trgovine. Kad pozavršava zadatke koje je za taj dan naumio, vrijeme skrati uz igricu na mobitelu. I vrijeme prolazi.

Naučio je biti sam sa sobom, u dobru i zlu. Osamdesetih je, otkriva, bivša supruga otišla i ostavila ga s dvoje male djece. Za pogibiju kćerkice u prometu na putu do škole, kaže, nitko nije odgovarao. Sin je danas u Mianmaru, gdje se i oženio, ali nisu u kontaktu. S bratom je Franjo u dobrim odnosima. Čuju se povremeno i vide kad navrati do Slavonije. Nedavno je otišao napraviti novu osobnu iskaznicu. I odmah se razbolio, govori.

Na Drveniku se ovih godina - pomladio

- Primorje je dobro za moje zdravlje. Ovdje sam se pomladio! Zove me nedavno doktorica i pita: “Bolan, Franjo, pa šta si na moru?” A ja kažem pa da duže živim, nećete me pokopat’ još barem deset godina. Tako samo joj rekao - smije se naš novo otočanin.

Cijelog života bio je, veli, slobodnog duha. Niti kuće, ni zemlje nije posjedovao, slično  unatrag šest generacija njegove familije porjeklom iz Hercegovine. Dok povremeno radi i zaradi čišćenjem tuđih parcela, primjećuje da se lakše pobiru masline nego rješava nagomilano raslinje. Čudi ga da malo koga brine takvo zapušteno stanje na terenu.

Da je Franjo gradonačelnik, korova ne bi bilo

- U Slavoniji se na obraslu zemlju mora plaćat’ porez. Da sam ja načelnik, otok bi drugačije izgledao. Doveo bi sve ove iz zatvora na javne radove da sve očiste i jednog policajca da ih čuva. U Trogiru sam htio počistiti okoliš napuštene vojarne, ali eto, nisu mi dali. Toliko toga bi se ovdje moglo urediti. Samo da ima više volje. Meni nije problem raditi, pametnije mi je to nego sjediti ispred dućana i gubiti vrijeme - za kraj zaključuje Kvesić.

Vlatka Koren