Sloboda ili klimatsko samoubojstvo – Koja je prava cijena američkog plina?

Hidraulično frakturiranje ili ‘fracking’ je zabranjeno u većem dijelu Europe. Europska unija se okreće Sjedinjenim Američkim Državama kako bi se osigurala alternativna opskrba plinom. Koliko će takvog plina uopće stići u Europu? Američki predsjednik Joe Biden i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nedavno su objavili kako su postigli sporazum u cilju smanjenja ovisnosti Europske unije od ruskih energenata.

Dodatnih 15 milijardi kubičnih metara ukapljenog prirodnog plina (LNG) — koji se uglavnom dobiva hidrauličkim razbijanjem stijena u bušotinama koje su prošlih godina nicale kao gljive poslije kiše širom SAD-a, ove godine će stići s druge strane Atlantika na europske obale.

Ovo je samo oko jedne trećine plina koji će Njemačka dobiti ove godine iz Rusije. Ali aktivisti strahuju da zamjena ruskog plina ukapljenim plinom ne samo da neće uspjeti povećati energetsku sigurnost nego će ugroziti i dugoročne klimatske ciljeve, prenosi Deutsche Welle.

– Na temelju ovog sporazuma EU i SAD će skrenuti na pogrešan i opasan put, jer se na temelju njega stvara nova infrastruktura za uvoz fosilnog plina u Europu – rekao je Murray Worthy, koji u ekološkoj nevladinoj organizaciji Global Witness predvodi kampanju protiv upotrebe plina. – Izgradnja novih terminala za uvoz značila bi odluku da se uvozi fosilni plin i daleko iza vremenskog roka do kojeg bi EU zauvijek trebala odustati od ovog, po klimu štetnog, energenta – ističe.

Zbog neposrednih klimatskih utjecaja LNG-a dobivenog iz ležišta škriljaca duboko pod zemljom, zabrinutost je još veća. Iako je fracking zabranjen u većem dijelu Europe zbog utjecaja na okoliš, prvenstveno zbog upotrebe kemikalija koje zagađuju podzemne vode, EU je sad počela uvoziti taj plin iz SAD-a.

Okretanje frackingu ima ozbiljne klimatske implikacije zbog visoke emisije metana prilikom dobivanja i korištenja LNG-a. U razdoblju od 20 godina je utjecaj metana na globalno zagrijavanje oko 85 puta veći od utjecaja ugljičnog dioksida. S obje strane Atlantika malo je učinjeno na zaustavljanju curenja metana. Doduše, sporazum Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država povezuje cilj diverzifikacije opskrbe plinom i “klimatske ciljeve”. Sporazum kaže da je cilj da se smanji intenzitet stakleničkih plinova u svim novim LNG-infrastrukturama i cjevovodima. To bi se postiglo korištenjem čiste energije za pogon postrojenja i bušotina, kao i smanjenjem curenja metana.

Ipak, ako se ruski plin jednostavno zamijeni američkim, ovaj energent će u Europskoj uniji ostati drugi najveći izvor emisije ugljičnog dioksida, odmah nakon ugljena.

Utjecaj LNG-a na klimu će se udvostručiti kad se vađenje, transport, proces ukapljivanja i ponovno pretvaranje u plin dodaju samoj emisiji pri sagorijevanju LNG-a. Utrostručenje američkog izvoza između 2020. i 2030. bit će kao puštanje u promet do 45 milijuna dodatnih automobila na fosilna goriva godišnje. Time će se poništiti postignuta desetljetna redukcija emisije stakleničkih plinova od jedan posto.

Za aktiviste koji se bore protiv klimatskih promjena, energija iz fosilnih goriva je ključni pokretač rata i treba ju postepeno ukinuti i zamijeniti obnovljivom energijom. Više ulaganja u ovu branšu i oslanjanje na fosilna goriva je voda na mlin despota i ratnih huškača širom svijeta koji vide da im ovaj energetski sustav koristi. Ako se Europa zaista želi osloboditi ruskog plina, jedina prava opcija je potpuno odustajanje od plina.

– Imamo jedinstvenu povijesnu šansu i obavezu da sada izaberemo radikalnu promjenu načina na koji proizvodimo i trošimo energiju. Ali rješenje koje su naše transatlantske vlade predstavile nije ništa drugo nego nastavak kretanja u istom smjeru – zaključuje Andy Gheorgiu, njemački borac protiv upotrebe plina i metode eksploatacije koja je poznata kao hidrauličko frakturiranje ili fracking.

Z.G.